FR-LE MONDE 9.12.REFORMA EU-A

FRANCUSKA LE MONDE 9. XII. 1999. Europa: velika reforma prije proširenja "Koncem tjedna, u Helsinkiju, šefovi europskih država i vlada odlučit će o okvirima pregovora o proširenju Unije na šest novih država istočne Europe i utvrditi ovlasti Međuvladine konferencije (CIG) zadužene za reformu ustanova. Vlade, pa tako i njemačka, očito nisu shvatile važnost tih odluka, za razliku od Povjerenstva", pišu Karl Lamers, zadužen za vanjsku politiku u parlamentarnoj skupini CDU-CSU i Wolfgang Schaeuble, predsjednik CDU-a. "Europska će unija u skoroj budućnosti imati 25 članica. Nove će članice donijeti probleme drugačije naravi i drugačije shvaćanje Unije. Obrazac 'starting-blocksa' koji sada prevladava, pretpostavlja da kandidati pregovaraju o ulasku različitom dinamikom. Tako će ih se poticati da brže napreduju, a EU će moći odgovoriti pojedinačno, ovisno o njihovu napretku ili nazatku. Očito je da su teškoće u tijeku reforme sve veće. Zato treba točno utvrditi pravila u času prijama. Za to su potrebna dva uvjeta: prikladnost kandidata za prijam i prikladnost Unije da ih primi. Svaki će kandidat sam odlučiti kada će ući na temelju pouzdanosti svojih reforma. No i EU mora reći kada će biti spremna, tj. kada će završiti svoju reformu ustanova. Ako kao krajnji rok utvrdi 1. siječnja 2003., koji se spominje u svezi s prvim prijamima, to znači da ona pristaje da do tada stavi na kocku svoj ugled. No jako je ambiciozno htjeti za tri godine završiti CIG i potvrditi ga, želi li se provesti prava reforma. Sadržaj i granice mandata CIG-a moraju odgovarati zadaći. Ne možemo se ograničiti na ono što se zove 'relikt', na pitanja koja se nisu mogla riješiti Amsterdamskim ugovorom: ravnoteža glasova u vijeću, proširenje glasovanja na većinu i preustroj Povjerenstva. To nije dovoljno ni da bi odgovorilo izazovima na koja Unija već danas mora odgovoriti. Važnost i značajke proširenja još nisu dovoljno shvaćene. U protivnom, drugačiji bi bio odgovor skupine trojice 'mudraca' (Luc Dehaene, Lord Simon i Richard von Weizsaecker) koju je osnovao Romano Prodi kako bi se bavila posljedicama proširenja na ustanove. Njihovi prijedlozi slažu se s mišljenjem CDU-a i CSU-a, podudaraju se s prijedlozima koje smo iznijeli prije pet godina, a jasnije ih izrazili prije nekoliko mjeseci. Gospodarski problemi koje donosi proširenje golemi su, ali će još teže biti prihvatiti različite načine mišljenja. Istočni dio kontinenta nije samo u zadnjih pedeset godina doživio povijesno iskustvo, promjenu civilizacije i kulturni prodor različit od onoga na Zapadu. Kako će narodi koji nikada nisu slobodno raspolagali sa sobom, osim nekih kraćih razdoblja, pristati da se odreknu suvereniteta deset, petnaest godina pošto su ga napokon ponovno stekli? Iako nije riječ o njegovu gubitku, ipak ga treba zajednički primjenjivati s europskim partnerima, dijeliti ga! Narodi otkrivaju takva pitanja, iako se veliki napori koje zahtijevaju reforme mogu opravdati u ime Europe koja im se sada ne čini tolikim rajem, mjestom na kojemu teku med i mlijeko. Primjećuje se sve veća sumnjičavost i pojave koje treba nazvati protueuropskim, pa i nacionalističkim. Ta je sumnja istodobno uperena prema Njemačkoj jer se misli kako ona preko Europske unije želi uspostaviti svoju prevlast na Kontinentu. Mi smo prije pet godina tvrdili suprotno, ističući da se prijetnja njemačke prevlasti u istočnoj Europi može izbjeći samo većim ujedinjenjem Europe. To je prvotni interes Njemačke, čiji je cilj biti mirno središte Unije, a ne naći se, kao prije, na raskrižju mogućih sukoba u Europi. No za to još više moraju biti zainteresirani njezini susjedi na istoku i na zapadu, počevši od Francuske i Poljske. Kako je moguće da takve prilike slabo razumiju francuska i njemačka vlada? Kada bi ih razumjele, prihvatile bi prijedloge trojice 'mudraca' koji su vrlo uvjerljivo izložili razloge zbog kojih reforma ograničena na prežitak Amsterdama nije moguća zbog njezine međusobne ovisnosti s drugim institucijskim pitanjima; zašto ona nije dovoljna, zašto je prijeko potrebno i zašto je u interesu zemalja kandidata ono što smo nazvali 'čvrstom, magnetskom' jezgrom, što Jacques Delors zove 'otvorenom prethodnicom', a mudraci 'prilagodljivošću'. Bez te mogućnosti, proširenje će dovesti do zamrzavanja plana ambicioznog političkog ujedinjenja koje se ne ograničava na gospodarstvo na dva do tri desetljeća, a možda ga i pokopati zauvijek. Bez nje, EU-u prijeti propast. Da bismo joj umakli, mislimo da treba poslušati prijedloge 'mudraca' dopunjujući ih u svezi s dvjema točkama. (...) Zemlje pristupnice moraju se uključiti u raspravu kako ne bi bile dovedene pred gotov čin. To što su se neke očitovale protiv veće reforme prije proširenja, odražava njihovu zabrinutost zbog činjenice da takva reforma može odgoditi njihov prijam. To je shvatljivo, ali, naprotiv, zamisao da se čeka 2004. kako bi se počeli baviti tom velikom reformom ustanova, koju je prihvatila i njemačka vlada, nije provediva. Morat će se pokrenuti sve snage Unije kako bi se nadzirala prva faza proširenja, što će onemogućiti ambiciozniji plan. Iskustvo nam govori da će provedba takve reforme u Uniji biti moguća samo uz velik pritisak, poput onoga koji se čini na očekivano proširenje. Ako ta reforma nije provediva, znači da Unija u stvari nije kadra prihvatiti nove članove. Na kocki je čitav plan ujedinjenja Europe. Zbog kratkoće rokova okolnosti postaju dramatične. Vlade očito nisu svjesne toga ili to ne žele priznati, što bi bilo još gore. Bilo bi vrijeme da javna rasprava načini potreban pritisak."