IT-14. XII.- LA REPUBBLICA- SAD - RUSIJA

ITALIJA LA REPUBBLICA 14. XII. 1999. SAD - Rusija, neuspjelo odmrzavanje "Sjećate li se kraja hladnoga rata? Prije deset godina činilo se da će pad sovjetskoga imperija ujediniti sjevernu polutku od San Francisca do Vladivostoka u znaku demokracije i kapitalizma. Danas više nitko u Washingtonu ne vjeruje da se Rusija može smatrati prijateljskom silom, a još manje da ju je moguće integrirati u zapadnu obitelj. Zrcalno je, a ako je to moguće, i još drastičnije, uvjerenje iz Moskve da se od Amerikanaca ne može očekivati ništa dobra. Svršetak hladnog rata je gotov. Slušajući mnoge Ruse, u stvarnosti nije nikada ni započeo. Rusko javno mišljenje već izgleda uvjereno kako osamdeset i osma nije uopće ustanovila doba suradnje među bivšim neprijateljima. Štoviše. Od tuda je počela konačna faza sukoba Rusije i Zapada, čiji je ulog u igri preživljavanje jednog ili drugog. Pad SSSR-a je otkrio srž spora između Amerikanaca i Rusa, koji nije bio ideološki nego geopolitički. Prema tom gledanju, Sjedinjene Države nisu se toliko borile protiv sovjetskog komunizma koliko protiv ruskog imperija. Nezadovoljeni time što su ga uništili, sada žele razmrviti ono što ostaje od Rusije, eliminirajući jednom za uvijek rizik da se na euroazijskom kontinentu ponovno pojavi supersila suparnik. (...) Stvaran je rizik da zapadnjaci i Rusi ostanu zarobljenici svojih stereotipa. U sjećanje se vraća dokument koji je možda više od svih drugih usmjerio američku politiku tijekom hladnog rata; 'dugi telegram' Georgea F. Kennana (tadašnjeg chargea 'd'affaires u Moskvi) od 22. veljače 1946., u kojemu se korilo 'neurotično gledanje na svijet' svojstveno Kremlju. Kennan ga je pripisivao, više nego komunističkoj ideologiji, 'tradicionalnom i nagonskom ruskom osjećaju nesigurnosti', naslijeđu iskustva 'jednog miroljubivog poljoprivrednog naroda koji je pokušavao živjeti u jednoj velikoj, izloženoj nizini zajedno sa surovim nomadskim narodima'. Od tuda proistječe strah od 'stranog prodora', sklonost teorijama urote, nemogućnost otvorenog suočavanja bez predrasuda sa Zapadom. U pozadini toga možemo bolje tumačiti američko i europsko ponašanje spram ruske ofenzive u Čečeniji. Ako Clinton ne ide dalje od riječi, ako u najboljem slučaju smisli neki simboličan gest ili zamrzavanje mršavih pomoći Međunarodnog monetranog fonda urušenom gospodarstvu, to je zato što se boji da se ruska 'nervoza' prevede u djela koja bi mogla dovesti u pitanje sigurnost Sjedinjenih Država. Što se tiče Europe, helsinška gestikulacija više je namijenjena zapadnjačkim javnim mišljenjima nego Rusiji, koja nije impresionirana našim tonovima. Jasno, ideologija 'svršetka hladnoga rata' potaknula nas je da otklonimo atomsku prijetnju. No u stvari ona nikada nije nestala.(...) Napetost je porasla i nakon američkog prijedloga za izmjenu sporazuma protiv projektila ABM. On bi uklonio stratešku jednakost između Rusije i Sjedinjenih Država. Od tuda proističe ruski prioritet da sačuva vjerodostojnost svoga nuklearnog arsenala, oružja kojim se može igrati i za pregovaračkim stolom o gospodarskoj pomoći, kao i objavljivanje nove ruske vojne doktrine, koja razmatra uporabu atomske bombe kao oružja za napad, a ne samo za odmazdu. Još gore: u svibnju, pod dojmom NATO-ovih napada protiv Jugoslavije, koje su mnogi u Rusiji smatrali ispitom za budući napad na Kavkazu ili drugim nestabilnim područjima Federacije, Jeljcin je izdao tajnu zapovijed koja za cilj ima zajamčiti djelotvornost nuklearnog arsenala naslijeđenog od SSSR- a. Nuklearna oružja zapravo nisu vječna. Ona ruska imaju najveći životni vijek od 12 do 15 godina, nasuprot 30 godina onih američkih.(...) U pozadini toga može se čitati i izjava glasnogovornika Bijele kuće, Joea Lockharta, kojom se opravdava zadržavanje bilateralne američke pomoći Rusiji unatoč pokoljima u Čečeniji: 'Veliki dio te pomoći dan je kako bi se naš život učinio sigurnijim. Ona je usmjerena na smanjivanje nuklerane prijetnje, i ne vidim čemu bi moglo poslužiti uklanjanje te pomoći.'(...) Postoji li još uvijek prostor za sprječavanje ponovnog zaleđivanja? Vjerojatno postoji. U tom bi cilju bilo korisno da se s europske, ali poglavito američke strane Rusiju prestane smatrati nerazvijenom zemljom koju treba dovesti u položaj da ne može nikome napakostiti, i potom zaboraviti. I da se uzme u obzir protuzapadni osjećaj koji danas prevladava u svim ruskim političkim skupinama. (...) Možda ne možemo postati prijatelji, ali se sigurno može izbjeći sukob (...)", piše Lucio Caracciolo.