NJ 13.XI.-SZ-UJAK SAM

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. XI. 1999. Uncle Sam sam kod kuće "Mali esej Rainalda Goetza, izgrađen na usputnim slikama, nosi skroman naslov 'Hotel Europa'. Ma što taj naslov imao sa slikama, pogađa stanje staroga svijeta u najosjetljiviju točku. Kad je Gorbačov običavao govoriti o 'europskoj kući', svi su bili svjesni da takav domaći suživot pod jednim krovom nije više nego san, daleka projekcija zapadno-istočne zajednice budućnosti s ove strane Atlantika i s ove strane Urala. Ako se promatra samo zapadna Europa, u kojoj pojedine države, kao i prije krhke i okrenute sebi, za inat projektu Europske unije žive jedna pored druge, slika hotela čini se odgovarajućom - kao da smo svi mi gosti nesentimentalno i u iščekivanju, smješteni u prenoćište koje vodi neka anonimna birokracija. To više nije 'Hotel Ponor', ali je ipak hotel. Amerika je naprotiv kod kuće. Ako ze izuzme vijetnamski rat, nije morala podnijeti ni jednu traumu ovoga stoljeća, ima svoj trajni ustav, svoj domoljubni ponos i nečuveno zadovoljstvo da posvuda u svijetu nailazi na svoj way of life. Jedni ovo stoljeće na odlasku, a drugi već i iduće stoljeće, nazivaju 'američkim' i ma što od toga bilo točno, Amerika može mirne duše otići iz jednoga u drugo, jer barem je sadašnjost politički i gospodarski njezina. Doista, većina nacija ovoga svijeta pokušava napore sadašnjosti opravdati boljom budućnošću, a Amerika može budućnost izvijestiti o trijumfu sadašnjosti. Ako to ne znači suverenost, što onda znači? Pa unatoč tomu zemlja, ako joj preostali svijet stane na put, može reagirati upadljivo nesuvereno i prkosno, kao div u tuđini. Kad je američki senat sredinom listopada odbio ratificirati sporazum o zabrani nuklearnih pokusa, na naslovnici Newsweeka pojavio se naslov 'Good bye, cruel world'. Unatoč prikladnosti toga sarkazma, bit će teško doći do definitivnog odlaska Amerike iz 'sramotnih' svjetskih događaja - ako globalizacija nije iz temelja krivo shvaćena, takva bi secesija bila smrtonosna čak i za najmoćnije. A Clinton je i u svojoj načelnoj izjavi upravo opet potvrdio suprotno, zahtjev SAD-a za globalnom vodećom ulogom. No ne može se ne vidjeti da i među čuvarima Kapitola i u političkoj klasi Amerike sve više utjecaja pridobiva podcjenjivačko-nezainteresirano držanje prema ostatku svijeta. Nije li taj ostatak previše zamršen, previše drukčiji, previše nepokoran i općenito previše dalek i nevažan? Simptomi otuđenja se množe. Amerika Ujedinjenim narodima do danas uskraćuje milijardske isplate i time kreše operativnu sposobnost te jedine mnogonarodne agencije etičkog i pacifističkog minimuma. I kad se prije dvije godine premoćna većina od 120 država odlučila za povijesno dospjeli ustroj Međunarodnoga kaznenog suda za progon zločinaca protiv čovječnosti, protiv toga je glasovala samo jedna jedina zapadna zemlja - SAD, na stranu unaprijed opterećene zemlje poput Kine, Libije i Iraka. Jednako je bilo i kod konvencije za zabranu pješačkih mina. Amerika se, osim Rusije i Kine, pridružila oportunističkim protivnicima sporazuma, iako je znala da iz mjeseca u mjesec na svijetu takve mine ubiju ili osakate oko pet tisuća ljudi. Tu pripada i ustrajan smjer blokade koju zemlja u politici zaštite klime ima od konferencija u Riu i Kiotu i na prošlog tjedna završenom bonnskom susretu država još ga je jedanput potvrdila, iako u emisiji stakleničkih plinova širom svijeta ima lavlji udjel. Tu bi trebalo pribrojiti i rigoroznosti poput one u trgovačkoj politici koju slijedi od Reaganove temeljne promjene smjera, a koja je došla do izražaja ponajprije u zloglasnoj 'klauzuli super 301' američkoga trgovačkog zakona. Klauzula obvezuje vladu da protiv zemalja kojima se pripisuju 'nepoštene trgovačke barijere', ako zatreba, poduzme mjere osvete. Gotovo sve veće gospodarske sile već su gorko osjetile kako Washington ne baš nježno primjenjuje te mjere. I ne treba zaboraviti lanac jednostrano odlučenih i provedenih vojnih udara, kao protiv Libije, Grenade, Paname, Afganistana, Sudana ili Iraka, koji su - neusporedivo s kolektivnom akcijom na Kosovu - dodatno oslabili načelo međunarodnopravnog odlučivanja. Da se iz tog negativnog popisa može narisati slika koja odražava fiziognomiju moći Amerike kao mješavine distanciranja i mučenja, ignorancije i arogancije, jasno je i američkim komentatorima i bez čekanja odjeka u ostatku svijeta. 'Globalni čovjek od povjerenja', zapitao je Robert Manning i sebe i svoje zemljake, 'ili supersila- lupež?' No metaforom o ružnom ujaku Samu, uporabljena unutarnje američki samokritično ili polemički-ljuto vani, ne može se istražiti samovolja američke politike povlačenja i križarskog rata. Od Monroeove doktrine Sjedinjene su se Države uvijek kolebale između izolacije i intervencije, to nije novost. No nova je akutna problematika kojoj je zemlja izložena kao ni jedna druga. Jer Amerika upravo u povijesnom trenutku u kojem je postala jedinom velikom silom, mora obračunati s tim da vanjskopolitička moć radikalno mijenja svoj smisao i svoju snagu oblikovanja - a time dovodi u pitanje koncept prve sile odlučivanja. S jedne strane naslijeđeni vanjskopolitički model ravnoteže snaga i vojnih saveza koji bi unatoč svojoj povijesnoj zastarjelosti hladnoga rata mogao preživjeti, sve više i više zastarijeva u korist mnogostruko povezanog sustava međunarodnih ustanova suradnje i zajedničkih definicija položaja, clearinga i nedramatiziranja. U Vijeći sigurnosti, u MMF-u ili u krugu G 8 možda još može biti prvi među prvima, ali ne više šef. Kosovo, Zaljevski rat, Istočni Timor su unatoč svemu iznimke u kojima prva sila još može preuzeti stvar. No bez obzira na to, politička teologija jednog Carla Schmitta konačno je odigrana - ne više iznimke koje zahtijevaju jake odluke, nego pravila koja zahtijevaju suptilne interakcije, danas određuju bit politike. Paradoksalna posljedica: političke srednje sile su tu, budući da su ionako upućene na pregovarački stol i strategije kompromisa, tobože suvremena povlastica položaja. Velika sila naprotiv, čija je povlastica iznimno odlučivanje, uloga deus ex machina, mora stalno samu sebe obuzdavati. Tako srednje sile moraju danas stalno djelovati u duhu svojih političkih intuicija, a hegemonijska sila protiv svoje političke intuicije. Već bi samo to pojasnilo kolebanje Washingtona oko nepostojeće, stabilizirajuće sredine. Ako sila više nije mjera političkih stvari, tek supersila djeluje neumjereno. No problem seže dalje. Jer s druge se strane, naravno, što više primat društvenog i povijesnog oblikovanja prelazi s politike na ekonomiju, nekoć politička sila odlučivanja privatizira i izmiče sferi vlade. I to premještanje Ameriku pogađa na posve osobit način. Jer, a to je prava ironija povijesti, iz Sjedinjenih Država hrani se izvor snage dvaju svjetskih povijesnih procesa, onoga koji je doveo do pobjede zapadno-demokratskog načela politike, kao i onoga koji obezvrjeđuje političku silu i nadomješta ju vlastitom - oslobođeni kapitalizam i s njim nadolazeća građanska kultura koja si je doslovno otvorila sva vrata u cijeli svijet i u sve sobe s dvorišne strane. Pobjedonosna politička supersila najjače hrani preuzimanje nepolitičke vlasti. Bez obzira na to dobiva li i kako nadomjestak racionalnosti sile iz drugih društava i humanost, proturječje u Americi jače je nego igdje. Sve dok oba načela sile postoje jedan uz drugi i spore se za mjesto, barem tamo gdje oba putem divovske nadsile dobivaju lik i polet, nastaje 'organski' ili čak osjećajan paralelogram snaga politike. Onima koji sebe razumiju kao svjetskog policajca i ujedno globalnog vođu tržišta, ne treba zavidjeti na omamljenosti političkim i moralnim kategorijama u koju ponekad silom prilika upadnu" - zaključuje Andreas Zielcke.