RDW 9. XII. TURSKA KANDIDAT ZA EU

NJEMAČKI RADIO - RDW 9. XII. 1999. Turska mora preskočiti vlastitu sjenu - Status kandidata za prijam u EU za Ankaru još nije siguran. Komentar je pripremio Baha Guengoera, voditelj turskog programa radija Deutsche Welle. "Na predstojećem sastanku na vrhu šefova država i vlada članica Europske unije, u Helsinkiju, na dnevnom redu su odluke o važnim životnim pitanjima budućnosti unije. Što se tiče Turske, u finskom glavnom gradu okupljeni šefovi država i vlada morat će spriječiti kolektivni srčani udar. Jer je opasnost od pada u duboku političku i gospodarsku komu, što se tiče odnosa između Turske i Europske unije velika jer Ankara još nije sigurna ima li status kandidata za ulazak u Uniju. Preduvjet je da sve članice EU-a, osim Grčke, iskreno i ozbiljno kao što to Njemačka želi, ustupe Turskoj status kandidata. Pa ipak bit će vrlo teško od Atene dobiti 'da'. Grčka vlada koja se nalazi pred izbornom godinom, teško da će odustati od svojeg veta oko ciparskog sukoba i spora oko nadzora u Egejskom moru. S druge pak strane, vlada u Ankari neće moći preživjeti davanje ustupaka prema susjednim članicama NATO-a, posebice ako prihvati popuštanje čvrstog držanja oko različitih spornih točaka s Grčkom. U Turskoj se samo povezivanje između grčkih zahtjeva i turskog kursa prema Europskoj uniji odbacuje. Pri tome je Turska za svoje okolnosti učinila velike napretke. Prije svega, ona je svjesna činjenice da mora preskočiti vlastitu sjenu. Tako je, primjerice, izvršenje smrtne kazne protiv vođe kurdske radničke stranke Abdulaha Oecalana čak od državnog predsjednika Sulejmana Demirela ocijenjeno nespojivim s nastojanjima Turske da uđe u članstvo EU-a. Kopenhagenski kriteriji za sve kandidate za prijam u EU kao preduvjet stavljaju demokraciju i zaštitu ljudskih prava, odnosno za članstvo u Europskoj uniji traži se dalekosežno napuštanje prava suverenosti na području politike, gospodarstva, socijale i prava, ali i na vojnom području. Sve to Turskoj više ne zadaje toliko glavobolje kao prije samo nekoliko godina. Turci su u međuvremenu prebrodili emocionalno razočaranje da su prednost ulaska u Uniju dobile države istočne Europe, i to iz političkih, gospodarskih i kulturnih razloga, nakon što su tijekom postojanja komunističkog režima zajedno s Europom branile vrijednosti kao što su demokracija i sloboda, i na koncu pridonijele oslobođenju bivših satelita Sovjetskog Saveza. Neovisno o tome hoće li se Turskoj u Helsinkiju dati status kandidata ili ne, sastanak na vrhu EU-a pripremljen je vrlo loše. Onaj tko od Turske očekuje da će se ona povući, kako bi se veselila samim statusom kandidata, podcjenjuje dinamične procese te zemlje na Bosporu. Biti kandidat bez konkretnih izgleda za početak pregovora o pristupu, nije ono čemu Turci teže. Tko to Turcima može i uzeti za zlo, kada su razočarani da ispunjenje nekih kriterija za ostale kandidate zadovoljava za konačni ulazak u uniju, dok se od Turske ispunjenje istih kriterija traži za sam početak pregovora o ulasku. Pitanja i rasprave preko granica EU-a nekoliko sati pred početak sastanka na vrhu u Helsinkiju suvišni su, jer je sada za to prekasno. Oko sedam desetljeća prije odluke u Helsinkiju, gdje bi se Turskoj predao plan rute za Europu povezan sa statusom kandidata, prije sedam desetljeća, dakle, utemeljitelj turske republike Ataturk postavio je prve smjernice svoje zemlje u pravcu Europe. Turska je od 1963. godine pridruženi član EU-a s konkretnim izgledima za punopravno članstvo, a zahtjev za prijam u Bruxellesu se nalazi od 1987. godine. Turska država u svojim današnjim još uvijek priznatim granicama osnovana je deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a sporazum o asocijaciji s Unijom potpisan je dvije godine nakon gradnje Berlinskoga zida. Zahtjev za prijam predan je dvije godine prije sloma i pada komunizma. To su vremenske dimenzije. Među ostalim ovdje se ne radi o teoretskoj, već o praktičnoj sposobnosti Turske za Europu. Konkretno pitanje glasi, kako će se Turska nositi s novim političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim problemima, budući da se broj stanovnika od 13 milijuna 1923., povećao na danas 65 milijuna? Hoće li se oko suzbijanja terorizma ili islamskog ekstremizma primijeniti sredstva pravne države? Odgovaraju li demokratske norme koje vladaju u Turskoj onima u Europi? Kad se na ta pitanja pozitivno odgovori, tada ulasku Turske u Uniju, u idućem tisućljeću, neće više ništa stajati na putu. Međutim, oni koji smatraju da je Europa vjerska i kulturna zajednica u kojoj Turska sa svojim islamskim stanovništvo nema što tražiti, taj već danas može kazati zemljama poput Albanije, Bosne i Hercegovine i Makedonije da se zbog vjerskih razloga uopće ne moraju truditi oko članstva u Europskoj uniji, premda se geografski bez dvojbe nalaze u Europi. (RDW)