IT-30.XI.CORRIERE-SEATTLE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 30. XI. 1999. Europa je tu, ali spava "U Seattleu, država Washington, počinje Millenium Round, pregovori koji namjeravaju proširiti područje globalne konkurencije. Europa na sastanak dolazi s obezvrijeđenim eurom, koji je jučer, nakon što je dotaknuo povijesni minimum od 1,0038 dolara, na kraju završio u blagom porastu na 1,0088, no to samo zahvaljujući koliko umirujućim toliko i neuobičajenim izjavama potpore predsjednika Središnje banke u Frankfurtu (BCE), Wima Duisenberga. Mimo događaja na posljednjem sastanku u vezi s valutom, treba postaviti pitanje ima li obezvrjeđivanje jedinstvene valute izvor u svjesnoj političkoj odluci ili je to samo posljedica institucionalnih nesavršenosti. U prvom slučaju ta odluka ne bi bila dosljedna želji za poštenim nadmetanjem na svjetskom tržištu jer bi obezvrjeđivanje eura, koje nema opravdanja u različitoj kupovnoj snazi od dolara, bilo način da se europski izvoz favorizira. Dakle, poneku dvojbu potiče činjenica da je pad vrijednosti pozdravljen sa zadovoljstvom: i dok je razumljivo da su zapljeskali izvoznici, nije razumljivo kada to čine vlade i, poglavito, središnja banka. Vlade i središnja banka trebali bi znati da je obezvrijeđivanje jedne potencijalno snažne valute jednako politici 'beggar-my-neighbour', odnosno prepuštanju drugima da plate (možebitno) poboljšanje vlastitih unutarnjih uvjeta. Vjerojatnije je, međutim, da je do pada eura došlo zbog činjenice da središnja banka nema punu ovlast glede tečaja (on ostaje u rukama vlada), a ono malo što je ima, nema namjeru iskoristiti iz straha pred porazom koji bi prouzročilo tržište, što bi Frankfurtu oduzelo onaj dio prestiža kojega je naslijedio od nacionalnih banaka. Na žalost za nas Europljane, središnja banka nema nikakvu namjeru zatražiti ovlasti nad valutnim tečajevima, a vlade ne izgledaju svjesne (negativnih) političkih posljedica koje nosi fleksibilni tečaj eura u prisutnosti prevlasti dolara. (...) Fleksibilne tečajeve svijetu su nametnule Sjedinjene Države kako bi obranile autonomiju svoje gospodarske politike. Washington je dakle (od 1971., kada je prestala konvertibilnost dolara u zlatu) napravio izolacionistički izbor koji je na teorijskom planu opravdan superiornošću takva režima u sređivanju neravnoteža u vanjskoj bilanci, i većom djelotvornošću sustava slobodnog tržišta spram onih intervencionističkih. Rezultat je bio, s jedne strane, ozbiljno pogoršanje američke trgovinske bilance, što Sjedinjenim Državama dopušta da nastave ići putem razvoja živeći iznad svojih mogućnosti, a s druge, ponavljanje teških financijskih kriza u zemljama s rastućim gospodarstvom s posljedičnim prekidanjem njihova trenda rasta. Sjedinjene Države su svjesne da je njihovo sretno stanje plod, osim produktivnosti zbog novih tehnologija, kretanja kapitala koji napuhavaju burzovne vrijednosti i zadužuju ih u inozemstvu za više od 300 milijarda dolara godišnje, no ostavljaju tržište da slobodno radi znajući da na kraju radi u njihovu korist. Bilo koja druga zemlja bila bi pogođena monetarnom krizom divovskih razmjera, no Sjedinjene Države imaju stabilnu politiku, vojnu silu, vanjsku politiku, prilagodljivo tržište rada i tržišta kapitala koja djeluju, što drugi nemaju. Posljedično, od zaduživanja i opasnosti za američka financijska ulaganja, važnija je sposobnost privlačenja kapitala iz razjedinjene i politički slabe Europe, i međunarodni scenarij u kojemu se Japan nalazi u krizi, Kina nema političkih sloboda, a Srednji istok, Južna Amerika i Afrika lonci su koji vječno kipe. Europa je zamislila jedan proizvod konkurentan dolaru, euro, ali ga nije popratila, kao što se inače događa prigodom plasiranja bilo kakvog novog proizvoda, zadovoljavajućom promidžbenom kampanjom, štoviše, u kolektivnom imaginariju stanovnika Staroga Kontinenta umanjila mu je vrijednost. No kada neki proizvod ne ide, ili se on mijenja (reformama struktura, Welfare stateom, većom konkurentnošću, s većim ulaganjima), ili se smjenjuje onoga tko je za nj odgovoran. Alternativa je da Bruxelles i vlade ponovno preuzmu inicijativu, promjene brzinu procesa reforma, i od SAD-a zatraže otvaranje razgovora o usklađivanju gospodarskih politika, što je jedan od načina za postizanje monetarne i financijske stabilnosti, što je teško postići ako je u sukobu s tržištem", piše Paolo Savona.