NJ 25. XI. ZEIT:EU.OBRAMBENI IDENTITET

NJEMAČKA DIE ZEIT 25. XI. 1999. Ralo i mač "Borba za Kosovo opravdano je stekla status važnog događaja u povijesti Transatlantskoga saveza. Nakon pada Berlinskoga zida i gubitka nekadašnjeg protivnika NATO nije imao motiva niti stvarnu orijentaciju. Danas pak zapadni obrambeni savez korača u 21. stoljeće očeličen za borbu i uz obnovljene zakletve o vjernosti - povjerujemo li uzajamnim čestitkama Amerikanaca i Europljana. Krilatica sastanka na vrhu koji je održan potkraj travnja ove godine i urodio je ratom bila je sljedeća: u dobi od 50 godina život tek počinje (Life begins at 50!). No, kao što je to već uobičajeno kod godišnjica u odnosima, tiho razmišljanje pri plaćanju pribora za jelo iznenadno prelazi u svođenje opće bilance, a odatle stvari mogu biti izbačene iz ravnoteže. Točno pola godine u NATO-u se pod rubrikom 'Pouke s Kosova' bespoštedno izlažu deficiti u partnerskom odnosu. Tko je tijekom 78 dana zračnog rata priložio više od 70 posto zrakoplova, više od 80 posto streljiva, više od 90 posto teledirigiranih projektila? Tko je - zbog manjka drugih ponuda - bio odgovoran za strateško izviđanje? Tko je bio odgovoran za komunikaciju? A za zračni prijevoz? No, dobro! 'Izdvajanja europskih članica NATO-a za obranu iznosi 60 posto naših izdvajanja za tu stavku, ali oni zauzvrat ostvaruju samo 10 posto naše djelotvornosti', izjavio je Amerikanac William Cohen na sastanku NATO-ovih ministara obrane u Torontu. Ton je ljubazan, ali njegov čeličan odjek nije moguće prečuti. Europski kolege hrabro se smiješe pred kamerama, ali iza zatvorenih vrata emocije probijaju brane. U analitičkom razgovoru o praksi dogovaranja ciljeva s Amerikancima za vrijeme bombardiranja iz zraka jedan je visoki njemački dužnosnik navodno zaurlao od bijesa: 'Ništa! Nisu nam pokazali baš ništa od svojih satelitskih slika!' Jedan od dužnosnika koji su iz blizine promatrali rad NATO-ovih vojskovođa, suho primjećuje: 'Otkvačili su nas u svakom pogledu. Bilo je to previše čak i za Britance'. Takva bi se situacija trebala promijeniti: EU ispituje svoje plugove kako bi utvrdio može li od njih napraviti koji mač. Sredinom studenoga ministri vanjskih poslova i ministri obrane EU okupili su se prvi put u više od 40 godina povijesti Europe na putu ujedinjenja u istoj dvorani za sjednice u Bruxellesu kako bi razgovarali o zajedničkoj obrambenoj politici. Bio je to nesumnjivo simboličan čin. No, prije godinu dana čak bi i takav čin bio nezamisliv; malobrojna su područja članice EU tako čelično branile pod etiketom nacionalne domene kao što je bio slučaj s diplomacijom i ratovanjem. U svakom slučaju, pravni temelj Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU iskopan je već 1992. u obliku Maastriškog sporazuma. Naime, tim je dokumentom Europskoj uniji prvi put dopušteno da se u pitanjima rješavanja kriza obrati vojnom obrambenom savezu WEU, koji sve do danas mirno drijema na rubu obitelji europskih institucija. Platforma je iskovana 1997. Amsterdamskim sporazumom: ZVSP ostaje u nadležnosti država, ali bi ga trebao koordinirati i zastupati zajednički predstavnik - 'gospodin/gospođa ZVSP'. Po tom sporazumu buduća obrambena politika EU obuhvaćat će 'humanitarne zadaće i operacije spašavanja, zadaće očuvanja mira kao i borbene operacije rješavanja kriza, uključujući i mjere uspostave mira', takozvane 'Petersberške zadaće'. No, na tom su mjestu građevinski radovi zapeli. Još u jesen 1998., nakon što su srpsko topništvo i neregularne postrojbe čitavo ljeto palile sela i polja po Kosovu, europski državnici nisu bili kadri postići dogovor o uvođenju embarga protiv jugoslavenske zrakoplovne tvrtke JAT. Slobodana Miloševića zaustavio je tek Richard Holbrooke, američko oružje za višestruku namjenu, poduprto zapovijedi o angažmanu NATO-a. I to privremeno. Bilo je to dovoljno veliko poniženje za britansku labourističku vladu. U povijesnom zaokretu London je odustao od ogorčenog otpora bilo kakvoj zajedničkog obrambenoj politici EU, vezavši elegantno uz bok Francusku (na sastanku u St. Malou, održanom u prosincu prošle godine) - i preuzevši čelni položaj u tom pokretu. Rat na Kosovu pobrinuo se za ostalo. Na koelnskom summitu, održanom početkom lipnja, kada je kiša bomba već počela jenjati, 15 članica EU odlučilo je pod njemačkim vodstvom stopiti WEU s EU do kraja 2000. i na području rješavanja kriza 'osposobiti Europu za autonomno djelovanje, oslonjeno na vjerodostojne vojne sposobnosti'. 'Bio je to snažan napad kao obrana', izjavljuje jedan čelni dužnosnik u Bruxellesu - i naslućuje: 'Sada će se mnogi prestrašiti vlastite hrabrosti...' Ne bez razloga. Na summitu šefova država i vlada članica EU u Helsinkiju, sazvanom za 10. i 11. prosinca ove godine, koelnski konsenzus trebao bi biti pretočen u program. Dokumenti kruže punom parom među vladinim uredima članica EU, a živci su napeti do krajnjih granica. Naime, što se više pozornost usmjeruje na konkretne potankosti, to su oštrije suprotstavljeni interesi. To vrijedi i za članice EU međusobno, ali i za njihov odnos prema europskim susjedima - i prema SAD kao partneru u NATO-u. Tri su sporna pitanja posebno opasna: Posebna oružana sila za Europu? Britanci su upravo - popraćeni pljeskom Francuza i Nijemaca - predstavili plan postupnog stvaranja mobilne Europske interventne postrojbe. Do kraja 2003. trebalo bi biti pripremljeno 40 do 50 tisuća vojnika, koji bi u roku od 60 dana mogli biti poslani u krizno područje 'u Europi ili oko nje'. Korpus bi trebao izdržati 'najmanje dvije godine' - uz potporu mornaričkih i zrakoplovnih postrojba. Dakle, za smjenu njegova sastava trebao bi biti pripremljen dvostruko do trostruko veći broj vojnika - njih do 200 tisuća. Riječ je tek o prijedlogu za raspravu - ali on ima strahovitu eksplozivnu moć. Takav trend uopće ne odgovara manjim članicama EU, poput Finske ili Austrije - njima bi bio draži mirovni korpus s naoružanom zaštitnom pratnjom. No, čak ni veliki ne mogu raditi što žele. Primirje na Kosovu traje već pet mjeseci ali KFOR, koji čine u prvom redu europske postrojbe, doseže tek sada svoj planirani kapacitet od 52 tisuće vojnika - a riječ je o točno tri posto europskih oružanih snaga koje broje više od dva milijuna vojnika. Čak se i Britanci, najbolje opremljeni za takve misije, već žale da imaju problema s popunjavanjem svojih redova. Njemačko-francuski Eurokorpus nije još nije dobio zapovijed o pokretu: teške tenkovske jedinice previše su nepokretne. Izvješće o aktualnom stanju vojnih kapaciteta WEU, koji su stavljeni na raspolaganje za krizne operacije u Europi - prvo te vrste - nabraja i dugi popis 'rupa i nedostataka'. Poražavajući zaključak izvješća, koji je ovog tjedna predstavljen vijeću ministara WEU, jest sljedeći: navedeni nedostaci zasad 'onemogućuju' veliku operaciju koju bi režirala sama Europa. Drugim riječima, bude li u Helsinkiju prihvaćen britanski nacrt ili nešto slično, širom Europe trebalo bi provesti radikalne reforme oružanih snaga. Kako bi napori bili usmjereni u pravom smjeru, britanski nacrt predviđa 'provjeru napretka na nacionalnoj razini' po kriteriju konkretnih 'ciljeva', u razmaku od svakih šest mjeseci. 'To bi za Njemačku moglo postati prilično neugodno', strahuju neki u Bruxellesu. Koliko bi snažne institucije trebale biti? Prije no što jedan jedini vojnik počne stupati pod plavom zastavom s vijencem zvjezdica, valja uskladiti dvije nimalo harmonične potrebe: nacionalnu kontrolu i vojnu djelotvornost. Države članice panično bdiju da Javier Solana, prvi europski 'gospodin ZVSP', a od ovoga tjedna i glavni tajnik WEU, ne postane 'povjerenikom za obranu' ili možda čak vojskovođom. S druge pak strane čak i Danci uviđaju da nije moguće radi svake postrojbe koja se bavi uklanjanjem mina sazivati sjednicu vijeća ministara obrane. Vjerojatni kompromis: privremeni odbor za vanjsku i sigurnosnu politiku, sačinjen od visoko rangiranih diplomata koji će biti stacionirani na terenu (djelotvornost!) ali će upute dobivati od ministara vanjskih poslova kod kuće (kontrola!). Tome bi trebalo dodati vojni odbor; kasnije i vojni stožer, centar za praćenje stanja i satelitske uređaje WEU. Ah, ta mučna kadrovska dilema. Vanjskopolitički mehanizam Povjerenstva EU održava 2000 dužnosnika; u granitnoj zgradi Vijeća Europe (...), Solana gradi stožer s dvadesetak ljudi. 'Kada Madeleine Albright nazove nakon 18 sati, javi joj se portir', uzdiše jedan suradnik. Francuzi, koji oružanu silu EU drže najboljim protuotrovom za američko hegemonijalno ponašanje, najradije bi Španjolcu dali europski glavni stožer'. Ne, sve dok postoji NATO, kažu Britanci - svjesni da su dovoljno uzdrmali SAD svojim zaokretom u St. Malou. Potom bi valjalo riješiti i problem kvota: kako postupati prema neutralnim članicama EU (Finska, Austrija, Švedska i Irska) kada je riječ o iznajmljivanju NATO-ovih sredstava? Odnosno kada ove ne žele sudjelovati u europskoj operaciji? Što pak napraviti s kandidatima za pristup u EU Poljskom, Češkom, Mađarskom i Turskom, redom članicama NATO-a i pridruženim članicama WEU, kada ova integracija bude integrirana u EU? Treba li im omogućiti ulazak u Europu na mala vrata? Kod takvih pitanja čak i samuraji birokracije labave uzao na kravatama: nuklearno oružje ne štiti od blokade u odborima. Po njemačkom prijedlogu sve članice EU i NATO-a trebale bi biti ujedinjenje u zajedničkom tijelu radi načelnih konzultacija. Razumno - ali hoće li biti i dovoljno? Odnos prema NATO-u? Kontrolne središnjice europskoga privrednog diva i transatlantske vojne sile međusobno su udaljene tek pet kilometara zračne linije - i marljivo ignoriraju jedna drugu već četrdeset godina. Takvo ponašanje urodilo je apsurdnim izdancima za vrijeme krize na Kosovu, kada su se NATO i EU na Uskrs željeli savjetovati o pitanju pomoći izbjeglicama. Naime, neutralne članice EU nisu željele ići vojnim dužnosnicima na rub grada te je zgrada Vijeća iznimno u nedjelju morala otvoriti jedna bočna vrata... Francuskoj odgovara takvo stanje. Amerika je pak na svakom NATO-ovu summitu od g. 1990. zagovarala europski 'obrambeni identitet' - već zbog ravnopravnije raspodjele tereta. No, početkom studenoga ove godine američki Senat ocijenio je nužnim poslati glasno upozorenje: NATO mora biti prva adresa u svakoj krizi - 'a EU bi trebala poduzimat samo autonomne misije kada NATO prenese na njega tu zadaću', upozorili su Amerikanci. Interna izvješća iz Bruxellesa registrirala su na američkoj strani 'sve veću zabrinutost i ljutnju'; javlja se čak takav pritisak na članice EU da bi time mogao biti spriječen bilo kakav napredak u Helsinkiju, isticano je. Sukob će vjerojatno nadživjeti summit. Zasad je jasno samo da Europa i Amerika deset godina nakon pada Berlinskoga zida podjednako traže svoju ulogu u svijetu. U toj im potrazi ne mogu pomoći ni vojnici", piše Constanze Stelzenmueller.