US 14.XI.LAT NEVOLJE NEOVIS.TISKA U BIH

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 14. XI. 1999. Neovisni novinari ispunjavaju politički zrakoprazni prostor i plaćaju za to visoku cijenu "Krajem prošlog mjeseca, urednik bosanskih novina Željko Kopanja raznesen je u eksploziji dima i željeza, kad je upalio svoj BMW parkiran ispred kuće. Brzo je prevezen u banjalučku bolnicu, gdje su mu spasili život i amputirali noge. No iako će urednik Nezavisnih novina, čini se, preživjeti, incident potiče ozbiljne sumnje o budućnosti neovisnog novinarstva u Bosni i Hercegovini", piše David Devoss. "Serija članaka objavljenih u Nezavisnim novinama raskrinkala je ratne zločine koje su počinili bosanski Srbi. To je izazvalo bijes radikalnih nacionalista. (...) Činjenica da je srpski urednik u srpskoj polovici Bosne, etnički očišćenoj od Muslimana i Hrvata, objavljivao takve članke, sama je po sebi bila vijest. Međunarodna zajednica bila je oduševljena. Neovisno povjerenstvo za medije opisalo je članke kao 'istinsku promjenu'. Kopanjini su članci značili 'važan korak naprijed u slobodi novinarstva', ustvrdio je OESS. No kad su počele stizati prijetnje smrću, nijedna međunarodna organizacija nije mogla osigurati zaštitu. Mnoge je prijetnje uputio ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. Na površini, čini se da u Bosni nema terorizma. 30.000 vojnika NATO- a ophode glavne ceste u zemlji. UN-ov Međunarodni policijski odred nazočan je u gotovo svakoj općini. Ured visokog predstavnika, koji provodi želje zemalja donatora i Daytonski sporazum, ima moć nametati zakone, smjenjivati mjesne dužnosnike i poništiti rezultate izbora. Zamalo 15.000 inozemnih diplomata, djelatnika za pomoć i zaposlenika nevladinih udruga radi na stvaranju 'civilnog društva'. Prema međunarodnoj kriznoj skupini, njihove organizacije zajedno troše oko 32,9 milijuna dolara mjesečno u plaćama, najmu i režijskim troškovima. Međunarodna je nazočnost toliko sveprisutna da inozemna pomoć čini 30% bruto domaćeg proizvoda Bosne. No ono što se čini kao međunarodni protektorat, zapravo je krhka kuća od karata. Daytonski sporazum nije ni ujedinio zemlju, ni izbrisao etničko čišćenje. Danas je Bosna podijeljena na srpski, bosanski i hrvatski entitet. Svaki ima vlastitu vojsku, policiju, sudstvo i obrazovni sustav. Samo se mali broj izbjeglica vratio u gradove iz kojih su etnički očišćeni. Budući da Ured visokog predstavnika nema mehanizma za prisilno nametanje, on se mora oslanjati na iste etničke revnosnike koji su pokrenuli rat i nastavljaju iskorištavati pomanjkanje regulacija. U idealnom slučaju, NATO-ove bi teško naoružane snage za stabilnost mogle nametnuti provedbu međunarodnih zapovijedi, no toliko se čuvaju sukoba da njihovi generali nisu spremni uhititi čak ni poznate ratne zločince. Logičan lijek bio bi preraditi Daytonski sporazum tako da Ured visokog predstavnika i OESS dobiju moć prisiliti mjesne političare na prihvaćanje upravnih reforma. Ironično, kolonijalni protektorat upravo je ono što većina ratom iscrpljenih Bosanaca želi. No diplomatska zajednica nije spremna petljati s Daytonom budući da bi produženi pregovori izvukli na vidjelo politička neslaganja koja dijele Sjedinjene Države i Europu, a možda i potaknuli obnovu sukoba. Nesposobna ukloniti etničke mafije koje su se prerušile u političke stranke, nespremna vladati dekretom, međunarodna se zajednica okreće onom društvenom elementu koji je Dayton potpuno previdio: medijima. Razvoj medija veliki je posao u Bosni. Europska unija, nizozemska organizacija Press Now, Helsinški odbor za ljudska prava i Sorosevo Otvoreno društvo odvajaju sredstva za razvoj elektronskog i tiskanog novinarstva. Daleko najveći donator su Sjedinjene Države, koje godišnje troše prosječno 9,5 milijuna dolara za njegovanje politički neovisnog novinarstva. Dio novca troši se na poučavanje osnovnim uredničkim vještinama. Drugi programi voditeljima, koji su uglavnom naviknuti na centralizirano socijalističko gospodarstvo, obrazlažu pojmove poput oglašavanja i marketinga. Nedavno je veliki postotak tih sredstava odvojen za mlade novinare -istraživače koji su pomogli raskrinkati korumpirane dužnosnike zbog kojih je Bosna i Hercegovina od 1996. izgubila oko 3 milijuna u porezima i carinskim pristojbama. Američka medijska ulaganja postigla su šarene uspjehe. Prijelaz nije bio lagan, u zemlji u kojoj su novinare za Titovih dana nazivali 'društvenopolitičkim radnicima'. U Srbiji i na Kosovu, novinari su fizički pod opsadom; u Hrvatskoj, vladin pritisak češće primjenjuje financijska policija. Stanje u Bosni je vedrije. Tamo novinari sebe više ne smatraju vladinim sluganima. Iako u Hercegovini, u kojoj totalitarni poredak Franje Tuđmana monopolizira distribuciju, nije postignuto mnogo napretka, u srpskim i muslimanskim entitetima Bosne rađa se živahan javni dijalog. U Sarajevu tri tjednika, zajedno s živahnim tabloidom Večernje novine, izazivaju tisak koji nadzire vlada. Izvan Sarajeva, nijedan novinar nije potpuno siguran. Pogledajte što se dogodilo novinaru iz Hrvatske Robertu Franku. On je napisao nekoliko članaka u kojima je vladajuću hrvatsku stranku povezao s navodnim poslovnim dogovorima u Hercegovini. Nekoliko sati nakon što je prošlog svibnja stigao u podijeljen grad Mostar, Franka su iz hotela ispratila dvojica muškaraca koji su se pretvarali da su policijski inspektori. Odveli su ga u šumu izvan grada, smrskali mu ruku teškim kamenom i palili vrat cigaretama. Hrvatska policija u Mostaru, što ne iznenađuje, nije uspjela pronaći počinitelje zločina. Čak i kad budu uhićeni, napadači se ne moraju previše bojati bosanskih sudaca. Sarajevski politički dnevnik BH Dani objavio je prošle godine članak u kojem opisuje privilegiran tretman koji je mjesni razbojnik i poznati ratni profiter Ismet Bajramović Čelo dobio od vladajuće Stranke demokratske akcije u muslimansko- hrvatskoj federaciji. Nekoliko dana nakon objavljivanja članka, Bajramović se pojavio u uredništvu časopisa, gađao u lice urednika Senada Pećanina vodenim pištoljem i obećao da će upotrijebiti prave metke pojavi li se njegovo ime ikad više u tom časopisu. Budući da su tom incidentu prisustvovali svjedoci, Bajramović je optužen za napad i proglašen krivim. No umjesto da ode u zatvor, sudac je odredio kaznu od 33 dolara i okrivljenika pustio na slobodu. Manje od dva tjedna nakon napada na Kopanju, pretučen je još jedan novinar, Mirko Srdić. Srdiću prijećeno smrću zbog proizvodnje dokumentarnog filma o korupciji u Doboju. Čovjek koji mu je prijetio predsjednik je općine. Na kraju, svi pokušaji stvaranja slobodnog i neovisnog tiska u Bosni mogli bi propasti zbog nesposobnosti međunarodne zajednice da agresivno nametne Daytonski sporazum."