IT-11.XI. LA REPUBBLICA- SOROS O EUROPI

ITALIJA LA REPUBBLICA 11. XI. 1999. Nova Europa gledana s istoka "Deset godina nakon pada Berlinskoga zida, Europska se unija možda napokon sprema održati obećanje o pridruživanju bivših komunističkih zemalja. Europsko povjerenstvo Romana Prodija zamislilo je dalekovidnu strategiju širenja Unije. Njezina su obilježja veća otvorenost i fleksibilnost u pregovorima, i jasniji poticaji kandidatima za članice za približavanje političkim, gospodarskim i institucionalnim standardima EU-a. Bude li sve to funkcioniralo, Unija će postati najveći primjer napredne demokracije utemeljene na tržišnom gospodarstvu. Širenje unije nije mala zadaća. Prilagođavanje običaja i pravila potencijalnih novih pridošlica onima EU-a traži vremena; pregovori o uvjetima ulasaka mogu biti dijabolično zamršeni, a i sam EU mora reformirati svoje institucije prije buduće unije koja će možda imati 30 članica. Ako se zagrebe ispod površine, naći će se da je kolektivni altruizam EU-a spram Istoka često prikrivao pokušaje ostvarivanja nacionalnog probitka. U uniji podijeljenoj između jasnih davatelja i primatelja, gospodarska je činjenica širenja da uključuje vrlo siromašne zemlje. Stoga će ili sadašnji davatelji dati veću tortu ili će se sadašnji primatelji zadovoljiti manjim kriškama. Budući da pri svakom sporazumu o pristupanju mora postojati jednoglasni dogovor, možebitni rizici zastoja i više su nego očiti. Španjolci i Irci gunđaju da neće prihvatiti plaćanje cijene u korist Poljaka, Mađara ili Latvijaca. Tako je, zasad, barem na papiru, EU odbijao pokrenuti razgovore (pred širenje) sa zemljama kandidatima koje nisu prethodno zadovoljiili niz prilično teških kriterija. U slučaju zemalja s kojima su pregovori započeti 1998. (Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija), prečka je vrlo visoko postavljena, premda je moguće raspravljati jesu li one uistinu preskočile zapreku. Posljedično, izgledi za ulazak u Uniju predstavljali su prilično skroman poticaj u očima zemalja za koje je zadovoljenje takvih krutih kriterija bilo izvan domašaja. No ako te zemlje ne budu napredovale, Europa riskira da postane podijeljen kontinent: polovicom utvrda bogatih, a drugom polovicom ključajući kotao siromašnih. Šok etničkih ratova osnažio je zamisao da se širenje primijeni kao mrkva za vabljenje onih zakašnjelih na putu reforma. Sada Prodijevo povjerenstvo predlaže pregovaranje sa svakom zemljom koja zadovoljava političke kriterije (stabilna demokracija, poštivanje ljudskih prava i prava manjina), te da se ne ustrajava na gospodarskim kriterijima (tržišno gospodarstvo koje funkcionira, i sposobnost da se nosi s konkurencijom EU) kao uvjetu za pregovore. Povjerenstvo sugerira da se pokrenu pregovori sa još šest zemalja: Bugarskom, Latvijom, Litvom, Maltom, Rumunjskom i Slovačkom. Ta mogućnost postoji i u vezi s balkanskim zemljama ako riješe svoje granične prijepore, poštuju prava manjina i ostvare suradnju na regionalnoj razini. Omekšavanjem kriterija za pokretanje pregovora, Povjerenstvo predlaže i da oni budu fleksibilniji. U prošlosti, kada bi pregovori krenuli, svi kandidati za primanje bili su prisiljeni držati, više ili manje, isti korak, dok je unija probavljala utvrđeni popis tematskih područja ('poglavlja', u bruxelleskom žargonu) za pregovore za svakom zemljom. Sada Povjerenstvo želi otvoriti nova područja pregovora s bilo kojim kandidatom čim ovaj bude spreman. Ta nova fleksibilnost daje poticaj za što brži nastavak rada na reformama, a Povjerenstvo razmatra to kao neku vrstu utrke: ta zemlja može dostići i prestići zemlje koje se nalaze na čelu, ali koje usporivši svoje napore sada kasne. Nedostatak je te zamisli da utrka za primanje riskira obeshrabriti suradnju među kandidatima. No to se može riješiti uvođenjem poticaja za suradnju putem mehanizama preko kojih EU pruža svoju pomoć. Ti poticaji se mogu napraviti atraktivnijima mogućnošću, koju je iznijelo Povjerenstvo, da će neke zemlje biti primljene 2003. Premda ti rani ulasci nisu sigurni, rok 2003. treba potaknuti sadašnje zemlje članice da provedu reformu institucija unije. One su bile stvorene za šest zemalja osnivača, a obveza jednoglasnosti u donošenju većine odluka čini njihovo djelovanje sve težim. Prije no što će nove članice biti primljene, morat će se moći većinski odlučivati u većem broju pitanja, bez čega bi širenje prekinulo sadašnje programe EU-a. S dvanaest kandidata koji kucaju na vrata, i s drugima na obzoru, današnje članice ne mogu si dopustiti oklijevanje. Ostaju dva pitanje s kojima se Povjerenstvo, a šire Unija, nisu suočili na odgovarajući način. Ponajprije, potrebno je da se u procesu ulaska u EU ne uključuju samo vlade nego i društva postkomunističkih zemalja. Danas pomoć koju EU daje u okviru 'programa Phare' gotovo u cijelosti ide preko vlada kandidata, ili preko druge iste takve strane u EU-u. To potiče korupciju i nedjelotvornost. A nove smjernice Pharea ne daju nikakvo rješenje. No uistinu otvorena društva trebaju aktivne građanske institucije i privatne sektore neovisne o vladama, a to čini nužnim da društva, još i više od vlada, zadovolje zahtjeve o kojima je riječ. Programi Phare moraju poticati taj proces većom konkurencijom te otvaranjem prema svima koji na njih imaju pravo, svaki put kada je to moguće, moraju imati regionalni domet. Na drugom mjestu, iako širenje može povećati europsku sigurnost, zemlje koje izazivaju najveće zabrinutosti ostaju jako daleko od zadovoljenja zahtjeva za prijam u Uniju. To je posebno tako u slučaju zapadnog Balkana, no i kod zemalja smještenih istočno i južno od unije. Ponuditi perspektivu konačnog ulaska je važno, no ako se želi da prijam postane više od iluzije, EU mora poduzeti neke odlučne korake. Povjerenstvo priznaje nužnost jedne privremene politike, no njegovi prijedlozi ostaju neodređeni. Europa se ne može ograničiti na krize koje izbijaju duž njezinih granica (kao što je do sada činila), nego mora preuzeti inicijativu, mora sprječavati. Stabilizacijski sporazum za jugoistočnu Europu je prvi korak, ali je tek nešto više od praznog okvira, koji sadrži samo tri stola za raspravu. Unija mora na stol staviti nešto konkretno. A to nešto mora biti pristup jedinstvenom europskom tržištu i pomoć u uvođenju načela legaliteta i izgradnji djelotvorne administracije. Takva bi politika privukla privatni kapital, potaknula bi gospodarski rast i pomogla bi zemljama da se pripreme za prijam. Balkanska kriza nije gotova. U Beogradu unatoč svojoj izolaciji Milošević i dalje drži vlast, Kosovo nije pacificirano, raste napetost u Crnoj Gori. Začarani krug nasilja može biti prekinut samo izgradnjom demokratskih društava, u kojima će se smanjiti važnost granica i vlada. Postizanje toga cilja tražit će akcije koje prelaze mjerodavnost povjerenika za širenje Unije. Potrebno je da ih jasno formulira predsjednik Povjerenstva, i odobri Europsko vijeće prigodom skupa na vrhu u Helsinkiju, koji je na rasporedu u prosincu. Narodi srednje i istočne Europe dosta su čekali", piše George Soros.