US 25. X. NYT DEMOKRACIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 25. X. 1999. Amerika uviđa da je demokraciju teško izvoziti "Među mnogim učincima širenja demokracije u svijetu u razvoju posljednjih desetljeća nalazi se i rođenje nove američke industrije, promidžbe demokracije. Washington je početkom devedesetih pokrenuo niz programa za pomoć zemljama trećega svijeta u demokratizaciji, uključujući uvježbavanje promatrača izbora, bolju opskrbljenost parlamentarnih knjižnica, upućivanje političkih stranaka da stvaraju koalicije, učenje skupina građana lobiranju i pomaganje neovisnih novina. Prošle je godine američka vlada potrošila 719 milijuna dolara u tim pokušajima. Iako je demokracija dovela do promicanja demokracije, da se dogodilo obrnuto, nije baš sigurno. Nije bilo sustavnog pokušaja da se utvrdi koji programi zaista pomažu demokraciji. Novinari se uglavnom bave škandalima ili pričama o pobjedama demokracije. Skupine koje se bave promidžbom demokracije, uglavnom Agencija za međunarodni razvoj, svake godine moraju iznuđivati fondove iz neprijateljski raspoloženog Kongresa, a od njih se pritiskom traži postizanje brzih uspjeha. Evaluacija je također zamršena jer na politički razvoj utječu mnogi čimbenici - a malo se njih slaže o tome kako mjeriti demokraciju, pa čak i o tome što ona jest. Knjiga Thomasa Carothersa koja uskoro izlazi 'Pomaganje razvoju demokracije u inozemstvu: Krivulja učenja', želi izvući neke opće zaključke o tome što djeluje. Carothers, koji je sad predsjednik za globalnu politiku pri Zakladi za međunarodni mir Carnegie, sudjelovao je u programima za razvoj demokracije u raznim državama. Njegova je knjiga oštrouman pregled pokušaja reformiranja zakonodavnih tijela, sudova i političkih stranaka, i novih pokušaja promicanja demokracije pomaganjem mjesnih vlada i građanskoga društva. On se usredotočuje na to kako su ti programi uspijevali u Rumunjskoj, Gvatemali, Zambiji i Nepalu. Carothersov je zaključak da promicanje demokracije ne može znatno promijeniti stvari. Nijedan američki savjetnik ne može mijenjati uvjete zemlje koji utječu na demokratski napredak - koncentraciju moći i bogatstva, političku tradiciju i očekivanja građana. No, dugoročno, pravi programi mogu, kaže on, učiniti mnogo u zemljama u kojima vlade istinski žele demokraciju, ali im nedostaje ekspertize - zemljama poput Južne Afrike, Slovačke ili Čilea. U diktaturama pomoć izmučenoj oporbi može održati nadu na životu. No u zemljama koje su uživale neki demokratski napredak, ali su zapale u diktaturu - poput Perua, Haitija, Kambodže, Kazahstana ili Zambije - klasične pokušaje promidžbe demokracije u reformi vladinih ustanova ometaju vođe koji nemaju mnogo interesa za dijeljenje vlasti. Malo će veterana osporiti te prilično točne zaključke. Ljudi koji se bave promidžbom demokracije u Agenciji za međunarodni razvoj, Nacionalnom demokratskom zavodu i Međunarodnom republikanskom zavodu uče iz svojih pogrješaka. Jedna od njih bila je oholost. Biti Amerikanac nekad se smatralo sinonimom stručnosti u pitanjima demokracije, a mnogi savjetnici nisu znali mnogo o zemljama koje su posjećivali. U poslu promicanja demokracije također se mijenja sklonost nalaganju nezrelih rješenja koja se ne uklapaju u stvarnost. Čak i kad Amerikanci imaju dobre zamisli, manjkavost uvjeta u područjima u kojima promiču demokraciju tim zamislima često onemogućuje da budu prihvaćene i da se održe. Ustrajniji problem je sklonost davanju prednosti obliku pred sadržajem. Programi za razvoj demokracije uglavnom su pomagali stranim zemljama da repliciraju određene običaje - recimo saslušanje Kongresa. Danas, vjeruje Carothers, aktivisti uviđaju da autokratski vođe lako manipuliraju tim oblicima demokracije i da vlade provode reformu samo kad to žele. U Gvatemali, piše on, desetogodišnji američki pokušaj uvježbavanja policije nije ograničio policijska zlostavljanja. Uspjeh je donio izbor novih vođa, koji su izvršili pritisak na sigurnosne snage da smanje okrutnost. Danas se, piše Carothers, aktivisti za promicanje demokracije trude imati više sluha za političke činjenice zemalja u kojima rade. To zasad ne znači napuštanje nerealnih pokušaja da se radi s autoritarnim vladama. No tamo gdje se vlade opiru reformi, američki savjetnici pokušavaju ojačati demokratske snage poticanjem skupina širokih masa, mjesnih vlada i ženskih organizacija. Amerikanci se sve više odlučuju za mjesece ili godine upornoga rada umjesto za nekoliko dana. U mnogim mjestima američke organizacije služe se regionalnim stručnjacima, šaljući Filipince u Indoneziju ili Poljake u Bugarsku - ljude koji često nailaze na bolji prijam i znaju više o životu u tim područjima. Ono što kritičari promidžbe demokracije često previđaju jest da su pogrješke odraz problema koji muči američku vanjsku politiku općenito, uključujući oholost i sklonost da se površinske reforme brkaju s duboko ukorijenjenom promjenom. Aktivisti za razvoj demokracije, nadalje, počinju brže učiti iz svojih pogrješaka. (...) Malo je tih aktivista danas toliko naivno da bi mislili kako će američka turneja uliti demokratske vrijednosti. Ta je industrija provela dosta nekorisnih programa. No ona uči - i to brže nego njezini kritičari u Kongresu, koji još ne shvaćaju da je izgradnja demokracije u mnogim zemljama u razvoju presudna za američke interese i otporna na brza rješenja", zaključuje uvodničar lista.