AU 20.X. PR: EU BESMISLEN BEZ ŠIRENJA

AUSTRIJA DIE PRESSE 20. X. 1999. Patuljci, pozor! "Rasprava o proširenju EU oduvijek je nastojala izliječiti boljku koja bi se jednog dana mogla pokazati kobnom: riječ je o eklatantnom nedostatku realizma. Umjesto toga, rasprava se odvija negdje u zemlji snova, u kojoj suprotstavljeni patuljci marljivo straše građane EU. Jedni upozoravaju na moguću 'poplavu stranaca' u EU, predviđajući svršetak zapadne civilizacije, a drugi sanjaju o Europskoj uniji koja bi mogla obuhvatiti 18, 20, 25, 30 ili - po riječima austrijskog ministra Wolfganga Schuessela - čak 37 ili 40 članica. Stoga građanin, kojemu bi svi političari u EU tako željeli biti bliski, reagira na temu proširenja u skladu s očekivanjima: prestrašeno, nesigurno i sve negativnije. Kad je već kod toga, taj isti građanin prenosi odmah opisane osjećaje na sve što ima veze s EU. Stoga bi ping-pong rasprava o proširenju trebala biti što prije zamijenjena razboritom suočavanjem dva pouzdana uporišta. Da, proširenje je nužno: Europa ne smije dopustiti novi Željezni zastor i mora toliko stabilizirati svoje susjede da stvori mogućnost za liječenje kriznih žarišta i ratova; nadalje, Europa mora iskoristiti gospodarske prilike koje nude nova tržišta. Ne, Europa ne treba prenagljeno proširenje koje će obuhvatiti prevelik broj članica u prekratkom vremenskom razdoblju i pretjerano opteretiti kandidate i članice EU. Tko zahtijeva tako nešto - bilo iz pogrešno protumačene nužnosti za suprotstavljanjem pod svaku cijenu populističkim huškačima glede proširenja u vlastitoj zemlji - neće nimalo pomoći samom projektu. Osim toga, poduprijet će teoriju urote po kojoj prividno najžešći zagovornici nerealnim zahtjevima zapravo žele izazvati propast projekta. Naime, zalog u procesu proširenja daleko je veći od puke buduće veličine EU. Poput eura, i tema proširenja postala je egzistencijalnim pitanjem europske zajednice. Upravo zato što EU u svojim velikim projektima uvijek slijedi strategiju visokog rizika, povezujući svoj opstanak s njihovim uspjehom, svatko tko se poigrava proširenjem, igra zapravo jako opasnu igru. Niz važnih reforma ovisi o proširenju i eksplicitno je opravdan tim procesom. Odgovarajući primjer za potvrdu te teze su institucije EU, koje bi 2000. na međuvladinoj konferenciji trebale biti prevladane. Ta reforma kasni i zapravo će biti dovoljna tek za EU koju čini 15 članica. Bruxelles i metropole članica dobro to znaju. No, svijest sama po sebi nije dovoljna - kao što se pokazalo i u slučaju posljednje reforme Sporazuma o EU u Amsterdamu, gdje su šefovi institucija u pitanju institucija u kasnim satima iznervirani odustali. Duboke razlike u stavovima prouzročilo je u prvom redu pravo na veto, bez čijeg drastičnog ograničenja proširen EU gotovo više neće ni moći donositi odluke. U Amsterdamu je ipak postignuta suglasnost oko reformiranja institucija prije pristupa prvih novih članica. Time je proširenje postalo poticajem koji je EU uvijek potreban kako bi dovela kuću u red. No, taj proces ne donosi korist samo institucijama - ni Zajednička vanjska i sigurnosna politika ni stvaranje 'prostora slobode, sigurnosti i zakona' nemaju baš puno smisla izvan konteksta procesa proširenja. Razmotrimo li te političke projekte izvan perspektive postupnog proširenja, uistinu nećemo vidjeti ništa drugo do europsku tvrđavu, koja blagostanje svojih građana mora svim sredstvima braniti od neprijateljskoga vanjskog svijeta - i u toj se aktivnosti iscrpljuje", napominje na kraju komentara Doris Kraus.