US 13.X.WT BERLINSKI ZID OSTAO U GLAVI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 13. X. 1999. Drugi berlinski zid "Totalitarni način razmišljanja veoma je teško promijeniti: neki smatraju da je to nemoguće. Jedan europski diplomat koji je prije deset godina otišao na dužnost u Njemačku govori o potpunom istrjebljenju svakoga traga osobne inicijative u psihi istočnih Nijemaca pod komunističkom vlasti. 'Čak i poljoprivrednici, čiju je zemlju komunistički poredak kolektivizirao, nisu pokazali želju da ju vrate', kaže on. Ta vrsta tromosti neshvatljiva je, ne samo nama na Zapadu nego i mnogima u drugim zemljama bivšega istočnog bloka. Dok je poljska tradicija privatnih poslova i vlasništva nad zemljom preživjela komunističko razdoblje, pruska temeljitost ugušila je u istočnoj Njemačkoj svaki trag privatnoga poduzetništva. 'Na neki način, oni su zaista stvorili dvije zemlje', kaže on. 'Siguran sam da je Helmut Kohl bio ozbiljan kad je obećao u nekoliko godina postići da istočna Njemačka procvjeta, no za to će trebati čitav naraštaj.' Svijet se toliko promijenio u posljednjih deset godina, nakon pada toga sumornog simbola totalitarizma, Berlinskog zida. Obljetnica njegova sloma pada sljedeći mjesec, 9. studenoga. Čini se kao da je prošlo dugo vremena. Danas našim raspravama dominiraju teme poput nuklearne proliferacije, raketne prijetnje lupeških država, trgovinskih razmirica, globalizacije - a ne sukob supersila i Armagedon. Ipak, neke se stvari očito nisu promijenile, što su dokazali izbori održani prošlog tjedna u Berlinu. Berlinski zid je fizički možda pao, no 'Berlinski zid u mozgu' ustrajava. Iznenađujuće velik udio glasača pokazao je nešto što je tamo poznato kao Ostalgia, posebno zavaravajući oblik nostalgije, koji je 40% glasača naveo da glasuje za Stranku demokratskog socijalizma pod vodstvom Gregora Gysija. To su reformirani bivši komunisti. Za razliku od njih, Schroederovi socijaldemokrati dobili su samo 22% glasova. (...) S obzirom na to što su komunisti učinili istočnoj Njemačkoj, to je prilično začuđujuće. Za zemlju čiji su građani bili na prvoj crti bojišnice hladnoga rata, za građane koji su prodirali kroz željezni zastor (hrabri istočni Nijemci na odmoru slijevali su se u ljeto 1989. na Zapad kroz Mađarsku tempom od 14.000 ljudi dnevno), to je tužno stanje stvari. Svijet mora bivšim istočnim Nijemcima i građanima Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i ostalima zahvaliti za njihov hrabri otpor protiv tiranije koja im je 45 godina nametana. Jednom kad su se ljudi pobunili, diktature su se raspale. Mogli smo doslovno gledati kako se hladni rat rasplinjava. Bilo je to mnogo više od trijumfa zapadne vojne superiornosti; to je bila pobjeda zamisli i vrijednosti. Sve se to dogodilo uz veoma male ljudske gubitke. Tako dok se komunisti i propali komunisti vraćaju u Europu, je li to znak da je taj veliki junački preokret bio uzaludan? Sasvim sigurno nije. Ne smijemo imati iluzija o toj opasnoj gomili koja sad uspješno osvaja glasove. No oni su izgubili svoj diskreditirani ideološki temelj. Želja za moći uz svu pompu koja s tim ide, vjerojatniji je pokretač njihova povratka. Na sreću. Što se tiče bivših istočnih Nijemaca, zapadnim Nijemcima ih sigurno nije lako voljeti. Oni smatraju da im nedostaje zahvalnosti, s obzirom da je njemačka vlada deset godina ulijevala milijardu za milijardom u šest novih istočnih država, obnavljala njihovu infrastrukturu, uručila im dragocjen dar tečajne stope jedan naprema jedan za njihovu bezvrijednu istočnu marku. Međutim, kao što piše Stephan Russ-Mohl u časopisu Media Studies Journal, 'Istočna Njemačka nije bila spremna za gospodarski uzlet o kojem je sanjala. Strukturalna kriza vodila je u agoniju, nezadovoljstvo i stopu nezaposlenosti višu od 20% - prethodno poznatu u Njemačkoj samo tijekom svjetske gospodarske krize kasnih dvadesetih godina.' To ne znači da je išta moglo biti učinjeno drukčije ili bolje tijekom tih presudnih mjeseci prije 10 godina. Ono što to znači, međutim, jest da novac nije dovoljan da bi se društvo promijenilo. Potrebno je strpljenje da se promijeni ljudski um i srce - a to je sasvim sigurno najteža zadaća", piše Helle Bering.