FR-LIBERATION 5.X.AUSTR.IZBORI-USP.FRANC

FRANCUSKA LIBERATION 5. X. 1999. Austrijski sindrom i mi... "Ono što se u nedjelju dogodilo u Austriji jako je opasno. Ponajprije za Austriju, čije je same temelje mlade demokracije uzdrmao nezaustavljiv nalet krajnje desnice. Prijeti li ponovno utvara fašizma austrijskoj III. republici koja počiva na razvalinama Anchlussa i III. Reicha, ali je ipak osigurala razvitak zemlje i njezin ulazak u Europu i znala obnoviti narodnu demokratsku svijest. Austrijski su izbori također opasni za Europu. U čemu je zapravo smisao Europske unije - koja ponajprije želi biti savez zrelih demokracija - ako jedna od njih danas, a sutra druge, zapadnu u totalitarizam? O tome bi se ozbiljno trebalo razmisliti u Francuskoj. Uspjeh Haidera i austrijskog fašistoidnog populizma, tumači se poglavito samoubojstvom cjelokupnog austrijskog političkog sustava. Budući da su domaći političari iz komotnosti radije dijelili vlast u istinito-lažnim smjenama uz opći pristanak, a onda, dugo godina, u smjenjivanju 'velikih koalicija' između ljevice i desnice koje je malo kasnije predvodio konzervativni OVP i socijaldemokrati, zadaća oporbe, prijeko potrebne u demokraciji, prepuštena je ekstremima, u ovom slučaju Haiderovim populistima. U Francuskoj ćemo se umiriti tvrdnjom da, unatoč pritiscima u tom smislu, uvođenje integralnog proporcionalnog sustava koji je u Austriji djelovao razorno, na sreću nije aktualan. Također ćemo se umiriti tvrdnjom o nedavnom opadanju Nacionalne fronte i njezinoj nutarnjoj imploziji zbog svađa između Le Pena i Megreta. Napokon, umirit će nas usporedba vođa krajnje desnice u obje zemlje: i opet na sreću, Le Pen, zbog vlastite razuzdanosti, sam koči dolazak NF-a na vlast, dok su Haiderova karizma, mladost i oportunizam izazvali nesreću u Austriji. No, nemojmo se zavaravati. Austrijski sindrom ipak ima nekih dodirnih točaka s Francuskom koje zabrinjavaju. Pritisak nezaposlenosti koja je u nas veća; useljavanja, također škakljivog u obje zemlje; i napose, skretanje francuskog političkog sustava u kohabitaciji koja je institucionalizirana 1986., tj. već četrnaest godina... podsjeća na austrijsku nemoć. Kada je izvršna vlast paralizirana zbog podjela i kada svatko uvijek misli samo na sljedeće izbore. Kada stvarnu vlast ne drži predsjednik, ni parlament, već savez stranaka koji se vraća na vlast. Kada se razlike između stranaka sve više brišu, kada ljevica, primjerice, privatizira više od desnice i otkriva opcije na dionice i mirovinske fondove, dok desnica misli da se mora ispričavati kada se odvaži usprotiviti se PACS-u (Građanski ugovor o solidarnosti) ili useljavanju. Ukratko, kada velik dio puka ima dojam da su političari istodobno nemoćni i da su sukrivci, jer vode istu politiku, kakva god bila njihova izborna obećanja. (...) Na sreću, recimo to opet, austrijski sindrom nije - ili nije još - doveo do istog rezultata u Francuskoj. No, opasnost od krajnje desnice nipošto nije nestala iz političkog krajolika koji je obilježen balkanizacijom ljevice, a napose desnice - desnice koja se sasvim rascijepila na četiri obitelji: najmanje dva RPR-a (Savez za republiku, stranka predsjednika Jacquesa Chiraca, op. prev.) i dva UDF-a (Savez za demokraciju). Naš je politički sustav, poput austrijskog, blokiran, a naše su stranke zapale u siguran ideološki poremećaj. To vrijedi za ljevicu - iako to nije tako vidljivo - jer stega u vladi obvezuje - kao i za desnicu. (...)", u rubrici 'Rasprave' piše Pierre Lellouche, zastupnik RPR-a za Pariz.