AU 13.X.PR:ZAŠTO JE MILOŠEVIĆ POPUSTIO

AUSTRIJA DIE PRESSE 13. X. 1999. Mračne pouke iz sukoba na Kosovu - Miloševićevo popuštanje ostaje velikom zagonetkom "Američki general Wesley Clark, vrhovni zapovjednik NATO-a kojemu uskoro istječe mandat, nije voli slušati gunđanje glede NATO-ove operacije protiv Jugoslavije, nazvane 'Allied Force': 'Pa što hoćete - najvažniji su ciljevi postignuti: Srbi su izvan Kosova, NATO-ove su postrojbe na Kosovu, a izbjeglice su se vratile svojim domovima'. Gledano iz te perspektive, NATO-ova vojna kaznena akcija, pokrenuta protiv jugoslavenskog vlastodršca Slobodana Miloševića zbog njegove represivne politike prema Kosovu, uistinu je uspjela. No, vojni stručnjaci ne prihvaćaju takva tumačenja. Pokušavaju analizirati sve potankosti sukoba na Kosovu, izvući razne pouke iz vojnog angažmana. Holger H. Mey, njemački znanstvenik koji se bavi politikom i vojnim pitanjima, ravnatelj je Instituta za strateške raščlambe u Bonnu. Pred skupom na Institutu za međunarodnu zaštitu mira na vojnoj akademiji u Beču predstavio je svoju ocjenu vojnih zbivanja na Balkanu. Njegov opći zaključak: 'Točno, NATO je na prvi pogled bio uspješan. No, pomnije razmatranje otkriva da je situacija zapravo ambivalentna'. Naime, 'Opstanak zapadnog saveza često je balansirao na oštrici noža. Iako je Milošević nakon 78-dnevnih NATO-ovih napada popustio, ostaje i dalje sporno je li savez sposoban za uistinu težak posao rješavanja kriza'. Analitičar iz Bonna naglašava da je sada jednostavno još premalo pristupačnih informacija da bi se razjasnila brojna otvorena pitanja, vezana uz sukob na Kosovu. Meya i sve njegove kolege najviše zaokuplja sljedeće pitanje: zašto je Slobodan Milošević iznenada popustio u sukobu s NATO-om? Je li istodobno postojao nevidljiv prag, koji je nakon 78 dana zračnih napada prekoračen te se beogradski vlastodržac urazumio? Koji su čimbenici bili odlučujući? Sve veće razaranje infrastrukture zemlje; zabrinutost zbog svakim danom sve osjetnijeg slabljenja njegovih policijskih snaga a time i osnove njegove vlasti; bojazan od unutarnjopolitičke destabilizacije u slučaju nastavljenog razaranja; veća vjerojatnost kopnenih operacija NATO-a; sve jači pritisak ruskih saveznika na Beograd? Mey kategorički odbacuje pretpostavku da je samo eskalacija zračnog rata prisilila beogradsko vodstvo na popuštanje jer je Milošević u tom slučaju morao strahovati od narodnog ustanka: 'Povijest ratovanja pokazuje da premali broj bomba rezultira samo solidariziranjem stanovništva s vlastodršcima. Preveliki pak broj bomba rezultira tek apatijom ljudi koji su njima izloženi. Nijedno od spomenuta dva raspoloženja nije značilo prijetnju za Miloševićev režim'. Što je onda podarilo NATO-u uspjeh? Holger Mey polazi od dvije tvrdnje: prvo, zajedničko djelovanje kopnenih operacija albanske oslobodilačke vojske OVK i NATO-ova ratnog zrakoplovstva u posljednja dva tjedna svibnja sve je više ugrožavalo srpske sigurnosne snage na Kosovu. No, toj teoriji proturječi okolnost da NATO nije pronašao nikakve dokaze za velike gubitke Srba na Kosovu. Treća jugoslavenska armija nije se povukla s Kosova u prvoj polovici lipnja kao teško poražena postrojba već dijelom čak i s većom količinom nedirnute ratne opreme no što je NATO u toj pokrajini prethodno registrirao. Drugo, uzrok Miloševićeva popuštanja jest njegov strah od prijeteće NATO-ove kopnene ofenzive. Krajem svibnja već su se javile uistinu vjerodostojne indicije da ponajprije Amerikanci i Britanci ozbiljno razmatraju mogućnost rata na terenu - čak su i Rusi tako tumačili ondašnju situaciju; Moskva je navodno zato usrdno savjetovala beogradskom vodstvu da popusti. Mey drugo objašnjenje smatra logičnijim nego prvo, ali i u tom pogledu postoje određena ograničenja: Milošević je po Meyu manje trebao strahovati od rata na terenu nego NATO budući da su jugoslavenske oružane snage desetljećima obučavane za otklanjanje napada na terenu te su zapadnom savezu mogle nanijeti teške gubitke. No, Moskvi se mogućnost NATO-ove invazije na Kosovu daleko manje svidjela te je stoga podvrgnula Beograd pritisku. Ipak, zasad nema dokaza da je taj snažni ruski pritisak uopće postojao, napominje Mey. 'Dakle, još ne znamo što je na kraju utjecalo na Miloševića pri donošenju odluke', svodi bilancu Mey. Uz sve taktičko-operativne pouke, koje specijalisti izvlače iz tog sukoba, Mey daje na razmišljanje još jednu važnu točku: 'Bi li NATO bombardirao Jugoslaviju 78 dana da je Milošević imao u svom arsenalu atomsko oružje i nosilačke sustave za rakete velikog dometa?' Iz tog pitanja analitičar izvodi sljedeću poruku za buduće ratove i sukobe: 'Shvate li nezapadne zemlje da u konvencionalnom sukobu s nama nemaju ni minimalne izglede zbog svoje slabije oružano- tehničke opremljenosti, nabavit će sredstva koja će im omogućiti potencijalno vođenje nekonvencionalnog, asimetričnog rata. Dakle, pojačano će se truditi da nabave atomsko, biološko ili kemijsko oružje. U ratovima budućnosti vrlo će se vjerojatno kao oružje primjenjivati plin i pošasti', glasi Meyova mračna prognoza" na kraju izvješća Burkharda Bischofa.