FR-LIBERATION 20.9.IMA LI UN SMISLA

FRANCUSKA LIBERATION 20. IX. 1999. Ujedinjeni narodi traže razlog postojanja "'Svakako, UN dolazi u Timor. Ali pod koju cijenu? Glavni se tajnik tjednima danomice morao mučiti da bi sve uvjerio kako što prije treba rasporediti međunarodne snage. Nadasve se stječe dojam da se stiže nakon bitke. Kada je zlo već učinjeno i ne preostaje drugo do brojiti žrtve.' Dobivena istoga dana kada je Vijeće sigurnosti poduprlo odluku o slanju postrojba u bivšu indonezijsku koloniju, ova analiza jednog zapadnog izaslanika pri UN-u govori o neugodnosti koja ovih dana prevladava u staklenoj zgradi u New Yorku. U vrijeme otvaranja 45. sjednice glavne skupštine, zadnje u ovom stoljeću, timorska je kriza tako otkrila slabosti i nedostatke današnjeg UN-a, ali i bezuvjetnu potrebu za jakom međunarodnom organizacijom ubuduće. Tako se čuju brojni glasovi koji pitaju čemu služi organizacija. Ili barem, je li ona kadra obavljati svoju zadaću mira i sigurnosti u svijetu. Godina 1999. nije bila najbolja za Ujedinjene narode. Dok je u Europi izbijao rat između Miloševića i zapadnih sila, međunarodna je organizacija, po običaju, bila izočna. Uvjerene u važnost brzog djelovanja protiv srpskog vođe, Sjedinjene Države nisu se čak ni dogovarale s Kofijem Annanom, niti čekale bilo kakvu odluku Vijeća sigurnosti da bi započele s bombardiranjem. NATO se tada nametnuo kao šef. Diplomati iz UN-a mogli su samo pratiti događaje na CNN-u. 'Bilo je to jedno od najmračnijih razdoblja za Kofija Annana, koji je bio bijesan i potišten, napose zato što SAD nije tražio odobrenje UN-a za upletanje', povjerava nam zapadni izvor. 'Problem je što UN ima preglomazan ustroj koji ne djeluje dovoljno brzo', kaže Alan Henrikson, direktor diplomatskog odjela na Tufts Universitiy u Bostonu, 'tako da se čini kako je organizacija neprilagođena sadašnjim krizama.' Ipak, ne tako davno, činilo se da je UN ponovno stekao ugled. Pošto ga je potpuno izgubio tijekom hladnog rata, UN je zapravo iskoristio popuštanje napetosti koncem 80-ih i početkom 90-ih da bi se vratio na pozornicu. U Afganistanu, Nikaragvi, Kambodži... nametnuo se kao prijeko potreban 'tvorac mira'. No, stvari su se brzo promijenile. Zbog sve većeg broja regionalnih sukoba, UN-ova je diplomacija brzo nadmašena. K tome, okoristivši se izravno slomom Jeljcinove Rusije, Amerika je postala najveća sila, pa je sve češće zaboravljala UN kako bi mogla djelovati po vlastitom nahođenju. 'Da se tijekom krize na Kosovu Clinton nije plašio veta Rusije i Kine glede početka bombardiranja, možda bi telefonirao Kofiju Annanu, dodaje jedan diplomat, ali je znao da neće uspjeti, pa nije ni pokušao.' (...) Možda je ipak najvažnije, misle UN-ovi stručnjaci, da se privede kraju svemoć Vijeća sigurnosti, jedine instancije koja je za sada ovlaštena da odlučuje o primjeni vojne sile u slučaju sukoba. 'Postoji odluka pod nazivom Uniting for Peace Resolution koja je donesena tijekom rata u Koreji i koja UN-u omogućuje da se umiješa pod zaštitom Glavne skupštine ako dođe do blokade Vijeća', dodaje Henrikson. Kakve god bile pretpostavke o kojima se razmišlja, vrijeme je na izmaku. Tako je jučer 'New York Times' otkrio da je u svijetu ubijeno 180 članova UN-a od 1992. Tu nenormalno visoku brojku dnevnik, među ostalim, pripisuje nedostatku većeg poštovanja organizacije kojoj je sve teže da stekne ugled", iz New Yorka izvješćuje Fabrice Rousselot.