NJ 11.X.SZ:EU/WEU-VAŽNA VOJNA ULOGA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. X. 1999. Gospodin Gasp sjedi pri telefonu "Javier Solana, koji će od sredine listopada obavljati dužnost europskog Visokog predstavnika za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (GASP), zacrtao je jako ambiciozne ciljeve. Po uzoru na monetarnu uniju, EU bi ubuduće trebala zajednički planirati i nastupati i u sferi vanjske i sigurnosne politike. Ono što je dosad u EU imalo tek oblik sušičavog torza i bilo je obilježeno neprekidnim svađama, agilni bi Španjolac želio oblikovati u moćan instrument. Cilj nije skroman: gospodarski div EU trebao bi ubuduće igrati važnu ulogu i u globalnoj politici. No, još će proći određeno vrijeme prije nego Europa sazrije u supersilu. Solanina zadaća ni u kom slučaju ne odgovara onoj ministra vanjskih poslova. Amsterdamski sporazum određuje gospodinu GASP-u tek ulogu pomagača u službi predsjedateljstva Vijeća EU. Solana smije koordinirati, formulirati i pripremati. Bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger požalio se jednom prilikom da Europljani još nemaju ni telefonski broj na koji bi ih mogao nazvati u slučaju krize. Sada će slušalicu smjeti preuzeti Solana bude li Washington želio znati što se u Bruxellesu priprema. Doduše, procedure u Ministarskom vijeću EU, vezane uz usklađivanje zajedničkih stajališta i poteza toliko su složene da su u praksi gotovo neprimjenjive. To nije puki slučaj. Petnaest država-članica i dalje se odnosi prema vanjskoj i sigurnosnoj politici kao prema izvornoj nacionalnoj domeni. Tko deficite zajedničke vanjske i sigurnosne politike smatra tek problemom koordinacije, ne želi uvidjeti stvarnu dilemu - različite interese unutar Europske unije. S jedne strane, London i Pariz često još djeluju kao velike sile, iako nedostaju primjerene vojne i gospodarske pretpostavke. S druge pak strane, ponovno ujedinjena Njemačka na međunarodnoj pozornici pokazuje veće samopouzdanje, ali se stidljivo skriva iz EU i NATO-a. Između ta dva bloka stoje manje i privredno manje jake države Europske unije, koje redom žive u latentnom strahu od dominacije triju velikih država - Francuske, Velike Britanije i Njemačke. Solana, koji je prošlog tjedna napustio svoj položaj glavnog tajnika NATO-a, neće moći razbiti te okove nacionalnih egoizama i osobina. Spretnim posredovanjem i upotrebom svojih već u NATO-u dokazanih sposobnosti neumornog pregovaranja i cjenkanja, Solana može izboriti utjecaj, a time i komadić moći, ali je zajedno sa svojim malenim stožerom od uskoro 40 do 50 suradnika neprekidno ovisan o dobroj volji nacionalnih vlada. Osim toga, Solana u Bruxellesu stupa na još jedno političko minsko polje: i Povjerenstvo, čije vanjskopolitičke aktivnosti koordinira britanski povjerenik u EU Chris Patten pratit će Solanine aktivnosti s nepovjerenjem. Pritom valja napomenuti da to tijelo EU, za razliku od Solane, ima na raspolaganju dovoljno novca da na Balkanu ili u drugim kriznim regijama očituje spremnost na akciju. Na koelnskom sastanku na vrhu EU je usvojio ambicioznu odluku po kojoj bi do kraja 2000. trebalo stvoriti pretpostavke za uključivanje Zapadnoeuropske unije (WEU) u EU. Time bi zajednica europskih država mogla biti osposobljena za vlastite vojne operacije po uzoru na NATO-ov angažman u Bosni i na Kosovu. Uz svoju dužnost u EU, Solana bi trebao postati i glavnim tajnikom obrambenog saveza WEU, osnovanog 1954. No, i dalje je upitno hoće li EU/WEU ikada igrati važnu ulogu u vojnoj sferi. Neutralne članice EU poput, primjerice, Austrije i Švedske imaju određene dvojbe glede tog pitanja. Osim toga, usred neprekidnih kresanja obrambenih proračuna, Europljanima nedostaje vojni hardware. Rat na Kosovu dojmljivo je pokazao da zemlje Starog Kontinenta ne mogu puno postići bez nadmoćne udarne snage Amerikanaca", zaključuje na kraju komentara Andreas Oldag.