US WP 30. IX. OPREZ GLEDE KAVKAZA

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 30. IX. 1999. Oprez glede Kavkaza "Tijekom prošlogodišnjeg agonizirajućeg uvoda u NATO-ov rat sa Srbijom, ruski general povukao je na stranu američkog stručnjaka za obranu na međunarodnoj konferenciji. 'Vojna sila ne smije biti rabljena kao sredstvo diplomatske frustracije', kazao je Rus. 'Zračni napad kao osveta najopasniji je faktor u današnjim međunarodnim odnošajima.' Bilo je jasno da je general na umu imao Madeleine Albright kako Srbima prijeti zračnim ratom, a moguće je i to da je imao skriveni motiv: Rusija je željela spriječiti ikakv napad na Srbiju. No, opasna obnova ruskog rata s Čečenijom posljednjih dana pokazuje kako je general govorio o nečemu što se naročito snažno odnosi na njegovu vlastitu zemlju danas. Režim koji je zahvaćen u spiralu smrti možda se instinktivno hvata onog smjera koji će osigurati njegovo uništenje. Vraćajući svoju vojsku natrag u kavkašku pobunjeničku pokrajinu Čečeniju, predsjednik Boris Jeljcin i njegov novi premijer, Vladimir Putin, prihvaćaju upravo takav rizik. Naglašavaju i osnovnu političko-vojnu lekciju našeg vremena koja je već prije bila ilustrirana u Vijetnamu, južnom Libanonu, Iraku, na Balkanu i drugdje: sposobnost moderne vojske da projicira destruktivnu snagu u inozemstvu daleko je premašila sposobnost političkih čelnika da se služe tom snagom kako bi postigli političke ciljeve i nosili se s posljedicama rata. Rusi su se ovoga tjedna potrudili da upozore na sličnosti između NATO-ove kampanje u Srbiji i zračnih napada na Čečeniju. Ruske zračne snage započele su napad 'bombardirajući radarsku jedinicu u zračnoj luci Groznog i uništavanjem čečenske 'zračne sile', koja se sastojala od jednog jedinog dvokrilca na propelerski pogon', izvijestio je New York Times s jedva prikrivenim podsmijehom. Neke od moskovskih usporedbi s napadom na Srbiju su očite. No još je uočljivija važnost faktora frustracije u određivanju onoga tko će u Čečeniji preživjeti a tko poginuti. Što se ovoga tiče, obnovljeni ruski napadi na Čečeniju više nalikuju bijesu Indonežana prema Timorcima: uništavanje i iživljavanje prije nego strateški ciljevi. Jeljcin i Putin zatrpani su međunarodnim optužbama za korupciju, politički rat u Moskvi gube a divlji i brutalni teroristički napadi na civilno stnovništvo su bezbrojni. Ako već izlizane riječi 'opsjednut' i 'frustriran' imaju neko značenje, onda se odnose upravo na ova dva muškarca. Svakoga dana dolaze na posao čupajući nove strijele iz svojih grudiju. Najnoviji niz nevolja u Kavkazu počeo je sa napadima islamskih gerilaca iz Čečenije u susjedni Dagestan. No, korumpirani, nedjelotvotni agestana klijenti su Kremlja. Bili bi oslabljeni vrstom nekritičkog bombardiranja koji su sada usmjereni na Čečeniju. Čečenski glavni grad Grozni, kojega nazivaju sjedištem terorizma, ovoga je tjedna pogođen zračnim napadima za koje lokalno stanovništvo tvrdi da je u njima ubijeno 300 civila. Putin je kazao čak i to da je voljan poslati kopnene snage natrag u pobunjeničko područje, u kojem je 1996. godine istjerana ruska vojska u kojem je izborena neovisnost. Ciljevi Kremlja su, izgleda, više politički nego vojni. Izbori Dume u prosincu i predsjednički izbori slijedećega ljeta prisiljavaju vladu da sada snažno reagira kako bi održala vjerodostojnost u očima ruskog naroda. Ruski ratni zrakoplovi mogu lako doći do Groznog. Sudbina čečenskog čelnika, Aslana Maškadova, Moskvu svakako ne brine. Tri izravne posljedice za politiku SAD-a: Ne bi trebalo biti vanjske vojne intervencije kako bi se pomoglo Rusima, Čečenima ili Dagestancima da se izvuku iz svoje zmijske rupe. Složenost situacije preteže nad mogućim ostvarenjima humanitarne naoružane intervencije a la Kosovo. Kavkaz se nalazi izvan područja u kojem bi NATO imao pravo, dužnost ili sposobnost intervenirati. To pojačava važnost brzih, jasno vidljivih, nastojanja Zapada da pruži civilnu humanitarnu pomoć svim stranama. A SAD bi trebao pružiti svu pomoć civilima na visokoj razini koju mogu pružiti kako bi pomogli ruskim anti-terorističkim nastojanjima. Ključni element: diplomatski pritisak SAD-a na prijateljske islamske vlade (Pakistan i Saudijska Arabija, npr.) da zaustave pomoć njihovih zemalja fundamentalističkim skupinama u Kavkazu. Treće, predsjednik Clinton i pomoćnici ne bi trebali ponoviti svoje prijašnje usporedbe Jeljcina u Čečeniji s Abrahamom Lincolnom. Ne bi trebali nuditi političku potporu bilo kakve vrste ruskoj vojnoj kampanji koju vode frustracija i politika. Učiniti takvo nešto značilo bi oslabiti mnogo uzvišenija dostignuća NATO-a uporabom sile na Kosovu", piše Jim Hoagland.