IT-23.9.STAMPA UN-DRŽAVE I POJEDINCI

ITALIJA LA STAMPA 23. IX. 1999. UN, države, pojedinci "Svake godine, polovicom rujna čelnici 180 zemalja dolaze u New York i drže svoj govor na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Taj pomalo istrošeni ritual ove godine zaslužuje posebnu pozornost. Jer humanitarne intervencije, novi ratovi i njihov legitimitet, dakle sama uloga UN-a, bili su velike teme posljednjih godina, u Ruandi, na Balkanu, u Istočnom Timoru. Popis nasilja i genocida koji se i sada provode u svakom dijelu svijeta podsjeća nas da će ta tema dominirati i u idućem stoljeću. (...) Preformulirati, kao što to traži ministar Dini, načelo nemiješanja u unutarnje poslove država je visok, ambiciozan i težak cilj. Jer istina je da povelja UN-a potvrđuje poštivanje ljudskih prava, no isto tako je istina da je UN svojedobno zamišljen i stvoren kako bi branio integritete država, dok je ono što danas zabrinjava integritet pojedinaca. (...) Sada smo na Balkanu vidjeli da humanitarna intervencija može dovesti do rata protiv suverene države. Na sreću se to nije dogodilo u Timoru (premda je netko upravo na ovim stranicama za time žalio) jer je Indonezija na kraju pokazala svoju razboritost. No tko će u budućnosti određivati koja su kršenja takva da opravdavaju oružanu intervenciju i po kojim parametrima? To ne može biti Vijeće sigurnosti gdje važnost zapravo ima samo pet zemalja, i koje svi smatraju po strukturi zastarjelim. Potom postoji problem operativnih mogućnosti koji je, iako nije spominjan, svima na umu, i potječe od onoga financijskog. Problem koji se neće riješiti sve dok Sjedinjene Države, kao prve, ne plate svoje neisplaćene kvote, koje već dostižu 1,5 milijarde dolara. Tijelo kojemu najsnažnija i najbogatija zemlja svijeta odbija platiti svoj dug gubi na vjerodostojnosti. Još bi je više izgubilo budu li Sjedinjene Države, a rizik postoji, isključene iz glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a zbog neplaćanja dugova. Kada se s povjerenjem obraćamo UN-u radi svih zala na svijetu, skloni smo to zaboravljati. Dobro bi bilo da nas netko dođe podsjetiti", piše Boris Biancheri.