US 13. IX. IHT FLORA LEWIS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. IX. 1999. I tako mi samo pošaljemo međunarodne snage, s vremena na vrijeme "Bi li trebala postojati svjetska policija? Mora li to biti UN? Ako ne, tko onda? Bosna, Ruanda, Kosovo i sada Istočni Timor - kako dugo i koliko mrtvih je predugo i previše da bi se čekalo poziv na intervenciju? Ta su pitanja dio nastajuće zamisli o 'međunarodnoj zajednici' i njezinim dužnostima, i ne postoji prihvaćen odgovor. Svaka kriza ostavlja tragove sramote i krivnje, odlučnost da se idući put učini bolje, no pouke nikad nisu jasno primjenjive. UN-ova povelja daje tom svjetskom tijelu pravnu obvezu da nameće mir. No pravila to otežavaju čak i kad se sve glavne sile dogovore, a često nije tako. Veto apsolutno zaustavlja akciju Vijeća sigurnosti. Čak i kad postoji akcija i nema veta, kao što je bilo s UN-ovom intervencijom u Bosni, mandat za uporabu snaga tako je uzak i nerealan da UN-ove snage pretvara u obične taoce koji nisu kadri nametnuti prestanak vatre. Čini se bjelodano da Istočni Timor zaslužuje vanjsku intervenciju. On nije bio dio Indonezije sve do napada indonezijskih vojnika i pripojenja te bivše portugalske kolonije, nakon što je ona 1975. proglasila neovisnost. Loš tretman, glad i bolesti ubili su četvrtinu ili trećinu stanovništva u godinama koje su uslijedile, izazivajući pokret otpora koji je bio dovoljno nenasilan da donese dvojici njihovih vođa Nobelove nagrade. U političkom preokretu i nemiru nakon razorne financijske krize 1997., i s predsjedničkim izborima krajem ove godine, predsjednik B. J. Habibie ponudio je da riješi razdražujuće pitanje referendumom o autonomiji, pod nadgledanjem UN-a. Usprkos upozorenjima o mogućnosti izbijanja nasilja, glasovanje je proteklo glatko, a gotovo 80% glasača izabralo je neovisnost. Zatim je izbio pakao. Milicija i vojnici započeli su divljanje, uništavanje i masovne deportacije. Mjesni izvještaji kažu da su napadi očito bili planirani i organizirani unaprijed, iako nije sigurno je li visoko vojno zapovjedništvo u Jakarti naredilo nasilje ili je izgubilo nadzor. Sad indonezijska vlada poziva vojnu pomoć. Međunarodne snage pod australskim vodstvom, nekih 6.000 vojnika, možda će ući u područje da bi nametnule mir. Postojala je velika nevoljkost da se upadne uz protivljenje Jakarte. (...) Iako bi gospodarske sankcije bez sumnje stavile pritisak na vladu, glavne bi žrtve bili ljudi koji već toliko trpe zbog financijskog sloma. Ovo je očito slučaj koji zahtijeva održavanje reda, ne gospodarski pritisak, i mora se djelovati brzo. Iako Sjedinjene Države mogu pridonijeti, dobro je da ovaj put Australija preuzima vodstvo, a vojnici će vjerojatno stići iz Novog Zelanda, Kanade, Malezije i Tajlanda. Ohrabrujuće je vidjeti da na kanadsku i australsku inicijativu UN reagira bez previše kolebanja. Postoji želja da se ne ponovi previše pogrješaka iz prošlosti. (...) Svaki slučaj izaziva pitanja. Ako Kosovo, zašto ne Istočni Timor? Ako Istočni Timor, zašto ne Sierra Leone? Ako Sierra Leone, zašto ne Sudan? To neće ići. Jednostavno, ne živimo u tako dobro organiziranom svijetu u kojem se poštuje zakon da bi mogli očekivati da neki autoritet (koji?) reagira na sva zlodjela. UN nema stalnih policijskih snaga, i one mu neće biti dodijeljene. Čak i kad bi bile, odluke o tome kad i gdje ih uporabiti potpadale bi pod sadašnja pravila Vijeća sigurnosti. Tako ne postoji druga mogućnost osim da se odluke donose slučaj po slučaj, uz postupno proširivanje presedana, jačanje utjecaja argumenata protiv ubojitih odgoda, javno prihvaćanje obveze prema ljudima koji tako nepravedno pate, čak i ako su veoma udaljeni. Odgovor na postavljena pitanja jest da moramo učiniti sve što možemo, žaliti kad ne možemo učiniti više, i nadati se da sa svakom intervencijom sužavamo granice modernog barbarizma", zaključuje Flora Lewis.