NJ 14.9. SZ:UN NEMOĆAN I U SVOM DOMU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 14. IX. 1999. Nemoćna liga naroda "Opet je došlo vrijeme da svijet počne svoje godišnje zasjedanje - kao i svakog trećeg utorka u rujnu. Političari i izaslanici iz 185 zemalja slijevaju se u New York radi početka višemjesečnog zasjedanja Glavne skupštine UN-a. Šefovi država i vlada i čitava vojska ministara vanjskih poslova hodočastit će u kompleks UN-a na East Riveru. Žele iskoristiti trotjednu glavnu raspravu na početku 54. zasjedanja Glavne skupštine i objaviti svoje vizije i strahovanja glede budućnosti Zemlje. Na putu u dvoranu gdje će zasjedati Glavna skupština moraju proći pored neobične skulpture: pištolja zakrivljene cijevi. Ta bi skulptura zapravo trebala simbolizirati zahtjev UN-a za protjerivanjem nasilja iz života međunarodne zajednice. No, ove će se godine predstavnicima zemalja nametnuti drugačije tumačenje. Pištolj zakrivljene cijevi simbolizirat će im nemoć UN-a. Naime, proteklih dvanaest mjeseci bilo je za taj međunarodni klub 'annus horribilis'. Njihova ambicija o jamčenju mira u svijetu i monopolu na uporabu sile u međunarodnim odnosima osujećena je čak tri puta: u Iraku, na Kosovu i u Istočnom Timoru. Neuspjesi su počeli 16. prosinca u Iraku. Vijeće sigurnosti, najmoćnije tijelo međunarodnoga kluba, upravo se savjetovalo o odbijanju Bagdada da prihvati buduće inspekcije svojih vojnih postrojenja. Od pet članica VS s pravom na veto, dvije - SAD i Velika Britanija - izjasnile su se za oružanu akciju protiv iračkog režima dok su se Francuska, Rusija i Kina založile za mirno rješenje sukoba. Savjetovanja su još trajala kada je eksplodirala bomba: rakete i borbeni mlažnjaci SAD i Velike Britanije otvorili su vatru na iračke ciljeve. Bombardirali su u ime međunarodne zajednice - ali bez njezina mandata. Glavni tajnik UN-a govorio je o 'tužnom danu za Ujedinjene narode'. Predstojale su još gore stvari. Zbog zaoštravanja srpskih nedjela nad albanskom manjinom na Kosovu ponovno se za riječ trebalo javiti Vijeće sigurnosti UN-a. Naime, po Povelji UN-a, VS UN-a snosi 'glavnu odgovornost za očuvanje mira u svijetu i međunarodne sigurnosti'. No, to je tijelo bilo blokirano. Moskva je bila protiv oružane akcije protiv Srba, zaprijetivši vetom. NATO se suočio sa sljedećim pitanjem: treba li prekriženih ruku gledati mogući genocid usred Europe samo zato što UN nije sposoban nešto učiniti? Američka ministrica Madeleine Albright nije nimalo dvojila: 'Savez ne može biti talac veta bilo koje zemlje na određenu operaciju'. Njezino je stajalište prevladalo. NATO je ocijenio da je ovlašten intervenirati u unutarnji sukob u jednoj državi izvan područja svoga djelokruga i bez odgovarajućeg mandata UN. Pozvao se na 'pravo na humanitarnu intervenciju' i sam sebi dodijelio mandat. Mnogi stručnjaci za međunarodno pravo smatrali su taj potez povredom zabrane upotrebe sile, upisane u Povelji UN. Drugi su se pak pozitivno očitovali o potezu zapadnog saveza, proglasivši ga novim stupnjem razvoja međunarodnoga prava koji služi ljudskim pravima. U svakom slučaju, za Ujedinjene narode rat na Kosovu opasan je presedan. Pokazuje da međunarodne misije za nametanje mira mogu biti organizirane i bez njih te da se Sjedinjenim Državama u slučaju dvojbe fućka za mišljenje međunarodnog kluba. Treći težak poraz UN je pretrpio proteklih dana u Istočnom Timoru. Ovaj puta krivac nije bila politika pojedinih država već sama međunarodna organizacija. Naime, UN je organizirao referendum o neovisnosti na dijelu otoka koji je zaposjela Indonezija, ne pobrinuvši se za sigurnost stanovništva. Rezultat takvog nastupa bilo je krvoproliće, koje je širom svijeta uzdrmalo povjerenje u Ujedinjene narode: proindonezijske neregularne postrojbe masakrirale su i protjerivale stanovništvo. Doduše, Jakarta je u nedjelju pod pritiskom inozemstva prihvatila angažman inozemne mirovne postrojbe u Istočnom Timoru, koja će ipak stići prekasno za tisuće ubijenih i za ugled UN-a. Irak, Kosovo, Istočni Timor - ta imena simboliziraju krizu Ujedinjenih naroda. Prije deset godina, kada je završetak hladnog rata obilježio i završetak bipolarizma, UN je bio uzdanica. Trebao je stvoriti 'novi svjetski poredak'. Umjesto Washingtona i Moskve, red je ubuduće trebalo osigurati Vijeće sigurnosti u New Yorku - na dobrobit naroda. Neki uspjesi mirovnih misija - primjerice u Mozambiku i El Salvadoru - pothranjivali su tu UN-euforiju. No, već u Somaliji, Ruandi i Bosni pokazalo se da je nova uloga preveliki teret za Ujedinjene narode. Za nastup u ulozi svjetske sile reda nedostaje im struktura, novac i postrojbe. U Iraku, na Kosovu i u Istočnom Timoru ta je ocjena ponovno potvrđena. UN je svjestan svojih nedostataka. Već godinama pokušavaju pospiješiti reforme kako bi ojačali svoju organizaciju. Primjerice, glavni tajnik UN-a Annan počeo je pročišćavati tajništvo. Ovlasti su čvrsto zauzdane, stvorena je neka vrsta vlade, a osoblje tajništva smanjeno je na oko 8700 suradnika. Cjelokupni sustav UN sa svim pomoćnim tijelima i posebnim organizacijama ima 52 tisuće suradnika - manje no što grad Stockholm ima službenika. Godišnji proračun UN-a zamrznut je na 1,25 milijarda dolara - vatrogasna služba u Tokiju ima gotovo dvostruko više novca na raspolaganju. Kofi Annan može sam poticati preustrojavanje organizacije, ali o svim ostalim hitno potrebnim reformskim koracima moraju odlučiti države, ujedinjene u Glavnoj skupštini. No, u tom tijelu već godinama gotovo ništa ne napreduje. Posebno valja istaknuti dva kardinalna problema, koja još čekaju rješenje: riječ je o reformi Vijeća sigurnosti i o reformi sustava financiranja. VS i njegovih pet stalnih članica s pravom na veto odražava danas još uvijek odnos političkih snaga iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Načelno gledano, svi se slažu da to tijelo mora biti demokratizirano prijamom novih stalnih članica, ali još nije razriješena svađa koje bi države ono još trebalo obuhvatiti. Suglasnost nije postignuta ni o budućem mehanizmu za donošenje odluka. Neki reformatori zahtijevaju ukidanje prava na veto i odluke utemeljene na potpori kvalificirane većine; naravno, sile s pravom na veto to odbijaju. Stoga i ubuduće prijete slučajevi samoblokade VS i daljnja erozija autoriteta međunarodne zajednice. Stanje nije ništa bolje ni u slučaju reforme financija. Međunarodni klub pati od kroničnog nedostatka novca, koji ograničava njegove svjetskopolitičke mogućnosti. Za taj nedostatak krive su zemlje članice, koje često svoje doprinose plaćaju s odgodom ili ih uopće ne plaćaju. Tako su, primjerice, na ovogodišnji dan uplate - 31. siječnja 1999. - samo 32 od ukupno 185 država platile svoje aktualne doprinose. Sjedinjene Države su sa oko 1,7 milijardi dolara daleko najveći dužnik. Izostalo plaćanje nije rezultat pukog slučaja - Amerika se koristi pitanjem plaćanja kako bi nepopularni UN podvrgnula pritisku. Novca će biti samo ako UN odustane od dodatnih zadaća, ako i ubuduće ne bude zahtijevao vlastite postrojbe i ako doprinos SAD bude osjetno smanjen, poručuje Washington. O novom sustavu plaćanja doprinosa trebala bi odlučiti Glavna skupština ali ona samo odgađa rješavanje tog problema. I novo zasjedanje koje danas počinje vjerojatno neće donijeti nikakav napredak u rješavanju egzistencijalnih problema međunarodnog kluba. Program je previše rascjepkan, dnevni red obuhvaća više od 160 točaka. Trebalo bi se raspravljati o 'provedbi deklaracije o proglašavanju Indijskog oceana zonom mira' i o 'pitanju madagaskarskog otoka Glorieuses, Juan de Nova, Europa i Bassas da Indija'. Kofi Annan dosad je uzalud pokušavao uvesti stegu u rad Glavne skupštine i usmjeriti 'skupštinu UN-a' prema reformama. Ujedinjeni narodi, koji bi zapravo trebali uvesti reda u svijetu, nisu još uspjeli ni uvesti reda u vlastitoj kući", zaključuje Stefan Ulrich.