US 2. IX. IHT HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. IX. 1999. Nedovršeni američki ratovi - neuspjeh diplomacije "Tri mjeseca nakon što je zračni rat NATO-a slomio ubilačku vladavinu na Kosovu, postalo je jasno da se Amerikanci približavaju globalnoj ulozi koju, kako govore ispitivačima javnog mišljenja i političarima, izbjegavaju, a radi se o ulozi svjetskog policajca", piše Jim Hoagland. "Gorko razočaranje iz korejskoga rata oduzelo je vjerodostojnost 'policijskoj akciji' kao prihvatljivom izrazu za međunarodnu intervenciju. Danas nijedan američki predsjednik ne bi priznao da kreće u takav pothvat. No, današnji svijet rascjepkanih državnih ciljeva i velike neravnoteže moći ohrabruje policijske akcije za obnovu reda u susjedstvu. To samo po sebi ne bi smjelo biti znak za uzbunu. Brze, djelotvorne međunarodne policijske akcije koje mogu zaustaviti masovna ubojstva i pustošenja zasigurno su opravdane i potrebne. Kosovo je bilo u toj kategoriji. No, zabrinjavaju strateška nedosljednost, nedostatak iskrenosti i pad kreativne diplomacije koji prate uporabu američke vojne sile u inozemstvu u policijske svrhe. Svi su ti trendovi očiti u zbrci koja je uslijedila nakon kratkoga NATO-ova rata na Kosovu. Snage NATO-a odlučile su ne mijenjati politički okvir u kojem je kosovski rat započeo. Poput policajaca u obilasku, oni su primjenjivali silu potrebnu da se zaustave ubojstva koja su u tijeku i da se počinitelje otjera od žrtava. Poput predsjednika Busha u Iraku, predsjednik Bill Clinton odlučio je da se u Srbiji neće boriti do kraja. U prvim danima sukoba, Clintonov savjetnik za državnu sigurnost Samuel (Sandy) Berger, odlučno je rekao novinarima da neće biti nikakvog generala Douglasa MacArthura koji u Beogradu poslije borbi uzima stvari u svoje ruke. Za Ameriku više ne dolazi u obzir da porazi, zauzme i ponovno stvori društvo svojega vojnog protivnika, kao što je to general MacArthur učinio u Japanu, natuknuo je Berger. Ograničeni ciljevi i sredstva koja je Clinton dao bili su sve što bi javnost tolerirala, tj. sve što je potrebno, kaže Berger. Kao posljedica toga, postoji opasnost da će Clinton sada oponašati Busha u Iraku i da će svom nasljedniku i svijetu dopustiti da naslijedi problem slomljenog, ali i dalje prkosnoga totalitarnog poretka, poput onoga koji je jedan američki predsjednik jednom osudio kao utjelovljenje zla. Nedovršeni rat karakteristična je značajka svjetske politike devedesetih. To vrijedi i za Rusiju, ali u drukčijem obliku: kad je Sovjetski Savez propao, i Bush i Clinton odlučili su poduprijeti Kremlj, radije nego da traže potpunu pobjedu. Ta je odluka, kao i odluka o intervenciji u Iraku i Srbiji, bila ispravna. No, politika i diplomacija koji su uslijedili ne dosežu mudrost te odluke. Odgovornosti i troškovi preuzimanja brige za gubitnika u sukobu postali su prevelik rizik u izbornom računu američkih političara. To vodi zbrci i nedosljednostima, uporabi gospodarskih sankcija da se građane kazni jer nisu svrgnuli ranjene poretke i drugim kompromisima povezanim s postavljanjem prema djelomično poraženim neprijateljima. To se čini politički prihvatljivim u vrijeme kad pažnja naroda traje kratko, a birači teže lagodnosti i bogatstvu. Nezavršeni je rat udobniji. Zapadne vlade vojne policajce u obilasku koriste kako bi držali stvari u miru (opetovani američki zračni napadi na Irak, mirotvorci NATO-a na Kosovu) a istodobno se, u nadi da će nešto iskrsnuti, ne žele pozabaviti političkim okvirom koji je stvorio sukob. Vlade NATO-a i dalje priznaju Miloševićev poredak kao zakonitu i suverenu vlast na Kosovu, iako su se potrudile da se on tim suverenitetom ne može služiti. Sjedinjene Države ista su proturječna stajališta prihvatile i prema Sadamu Huseinu u vezi s Kurdistanom, pred završetkom Zaljevskog rata, i još ih se drže. To je neuspjeh i diplomacije i maštovitosti. Srbija bi ove zime mogla otvrdnuti u tvrdokornu zbrku poput Iraka, ne pritisnu li vlade NATO-a Miloševića da se povuče s vlasti. Možda bi trebalo preispitati mogućnost dogovora koji Miloševiću jamči da neće biti gonjen zbog ratnih zločina, a zauzvrat od njega traži odlazak u progonstvo i nestanak njegova poretka, budući da ne postoji alternativa poput MacArthura koja bi ga dovela pred sud. Nije previše vjerojatno da bi George W. Bush, Bushov biološki sin, i Al Gore, Clintonov politički sin, postupali drukčije na mjestu novoga vrhovnog zapovjednika. Njihovi bi ih suparnici trebali navesti da progovore o trendu u državnoj sigurnosti - uporabi američkih snaga za međunarodne policijske akcije."