IT-31.8.-REPUBBLICA-RAT HIGIJENA ČOVJEČ.

ITALIJA LA REPUBBLICA 31. VIII. 1999. Rat, higijena čovječanstva, ali bez licemjerja "Poslijeratna razdoblja općenito su optimistična, vedra i u prvom redu nemaju pamćenja jer nastoje zaboraviti rat. Ovo nije. Zaključen prije tek dva mjeseca, sukob NATO-Srbija i dalje nadahnjuje na kritičke osvrte, tužne i srdite pjesme, izaziva zbrku i, reklo bi se, izrazito veliku nelagodu. (...)Nakon Kosova je barem vjerojatno da zapadnjački ratovi više neće biti samo američki posao ili, u najboljem slučaju, samo anglo-američki. Ne stoga što je tako napisano u novoj atlantskoj doktrini, već stoga što je to perspektiva Europske unije, super-sile u zametku, koja od sada više ne može mirno pratiti, primjerice, još jedno krvoproliće na Balkanu. Rat ostaje nepopularan, ne samo u demokracijama koje nemaju nikakve intervencionističke tradicije, poput Italije i Njemačke. No on više nije tabu, te se, barem u skupinama europskih čelnika nazire nova spremnost, premda ne slijepa, koja je zakočena oklijevanjem zbog trpljenja i nanošenja gubitaka, uvjetovana etičkim načelima koja diktiraju ponašanja i ciljeve: sve u svemu, spremnost podložna (teorijskim) ograničenjima koja oblikuju model takozvanog 'humanitarnog' rata. Definicija mistificira, s obzirom na to da prikriva strateške interese, koji nisu manje važni od vrijednosti koje su u igri. (...) Istinsko je pitanje funkcionira li ovako zamršen model novoga zapadnjačkog intervencionizma. Na Kosovu je za sada daleko od toga da jamči željene rezultate, iz svakog od razloga koje je Eugenio Scalfarui objašnjavao u ovom listu. Je li pogrješan model ili je pogrješna njegova primjena? Najradikalnija kritika 'humanitarne' intervencije ne dolazi od pacifista, već s desnice, iz američkog 'Foreign Affaira', najčitanijeg lista svjetske diplomacije. (...) Edward Luttwak parafrazira futurista Marinettija, prema kojemu je rat higijena čovječanstva. 'Neugodna istina koja se često podcjenjuje', piše Lutwak, 'jest da rat, koliko god bio veliko zlo, ipak ima jednu veliku vrlinu: može riješiti političke sukobe i dovesti do mira'. Ako se humanitarno drži podalje. No gdje se to ne događa, kao posljednji put na Kosovu, 'manji' sukobi ne uspijevaju potpuno izgoriti svoju vatru. Uključivanje UN-a, NATO-a, EU-a i humanitarnih organizacija, sprječava fiziološki razvoj ratne groznice. Te tako sukobe čini kroničnima, pojačava mržnje, rasteže u vremenu patnje i nestabilnost. Dajmo ratu mogućnost, savjetuje naslov eseja, izokrećući pacifistički moto 'Give peace a chance'. Paradoks je da je Marinettijev pristaša Luttwak zapravo pacifist. U smislu, da je bilo po njemu, NATO ne bi nikada bombardirao Bosnu, a kasnije Srbiju. No Luttwak ne skriva što bi se dogodilo da su zapadnjaci Miloševiću zajamčili neulazak u rat. Beograd bi sa Zagrebom podijelio Bosnu, vojno zaposjeo Crnu Goru, likvidirao kosovarske secesioniste i njihove obitelji, ucjenjivao Makedoniju... po cijenu pokolja života i vrijednosti, sukob u bivšoj Jugoslaviji u cijelosti bi potrošio svoj tijek. Na ruševinama, na skupnim grobnicama, vratio bi se mir. Zbog svega toga Luttwakov esej trebao se zvati: 'Dajmo šansu Miloševiću'. Drugi paradoks je da članak u 'Foreign Affair', tamo gdje s pravom ruši UN-ov humanitarni intervencionizam, na kraju ozakonjuje NATO- ov intervencionizam. Neosporno je da su pokušaji peace-keepinga povjereni modrim kacigama bili posve nedjelotvorni ili kontraproduktivni. 'U najboljem slučaju', primjećuje Luttwak, 'UN-ove su snage bile pasivni promatrači nasilja i pokolja, kao u Bosni i Ruandi, a u najgorem su u njima sudjelovale, poput nizozemskih postrojba u Srebrenici koje su Srbima pomagale odvojiti (potom ubijane) muškarce od ostatka stanovništva'. Neosporno je da UN-ova intervencija obično produžuje rat humantiranom pomoći koja djelomice završava na prvoj crti bojišta, ili je presreću i preprodaju vojna zapovjedništva i pretvaraju u oružje (primjerice u Somaliji). Istina je i da je pomaganje izbjeglicama proizvelo katastrofalne posljedice.(...) Humanitarni intervencionizam NATO-a rađa se (bombardiranjima u Bosni 1995.) upravo iz očite nesposobnosti Ujedinjenih naroda. No i zapadnjački model, isto je tako nedjelotvoran, dodaje Luttwak. Kao i zapovjedništva UN-a, i zapadnjaci imaju veliki strah od gubitaka. Kako bi ga izbjegli, na Kosovu su odbili riskirati pilote, te su tako albansko stanovništvo prepustili srpskoj osveti. U stvarnosti, ni zrakoplovi lovci, ni helikopteri ne bi zaustavili paravojnike koji bi napadali i zatim se vraćali u šumu. Ostajao je kopneni rat, koji je zazivao general Clark. S predvidljivim ishodima. Albansko stanovništvo postalo bi živi štit srpskih postrojba ili bi pretrpilo još žešću represiju. Paravojnici bi nedužnim novacima prepustili čast da ih NATO pobije, a kao konačni rezultat - Kosovo bi se podijelilo duž etničke crte obustave vatre. No ipak je teško zanijekati da je NATO-ov humanitarni zanos bio više gesta no stvarnost. Da je prešutno prvenstvo strateškog interesa prvo dovelo do podcjenjivanja represije nad albanskim stanovništvom, a zatim do podcjenjivanja osvete nad srpskim stanovništvom. Da su se etičke vrijednosti, preuzete tijekom napada, odjednom nakon Miloševićeve predaje zamutile. Da su se zapadnjački vojnici koji su sada na Kosovu iznenada zaustavili iz straha od izlaganja sukobu s OVK-om. Da je potpora bogatih društava humanitarnom intervencionizmu, previše nestalna da bi odoljela jednom sprovodu vojnika. Postjunački rat zapadnjaka pokazao je dramatična ograničenja. Hoće li mu ta ograničenja oduzeti svaku djelotvornost ili neće, kazat će budućnost Kosova i Srbije. No ako je alternativa povratak starom UN-ovu upravljanju krizama, odnosno njihovu produživanju u nedogled, vjerojatno trebamo dati za pravo Luttwaku: bolje se uzdržati", piše Guido Rampoldi.