NJ 17.VIII.-SZ-ZASTRAŠIVANJE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. VIII. 1999. Zastrašivanje, popusti! "Vizija rata za smirivanje, čistog s obzirom na ljudska prava, propala je u Zaljevu i na Balkanu. Amerika se sama toga ne drži, a zbog svoje političke i vojne snage ni ne može. Ali želi očuvati fikciju. Potrebna joj je, jer još samo tako može opravdati NATO kao produženu ruku međunarodnog mirovnog poretka. S NATO-om pod američkom hegemonijom očuvana je i struktura prijetnje i sile, koja je neprikladna za ratove smirivanja u budućnosti i nanosi besmislene štete. NATO-ovo sprječavanje rata 'ravnotežom straha' oslanjalo se na strategiju koja nije prikladna za današnje ratove smirivanja: gradualizam, proračunato postupno povećanje prijetnja i nasilnih akcija koje bi trebale omogućiti povremeni prestanak rata, kako bi se došlo pameti ili pronašao kompromis. Na tomu je, barem prema koncepciji SAD-a, počivalo zastrašivanje. Taj je gradualizam oblikovao oružani potencijal NATO-a. Na posljetku je gradualistička postala i politička strategija smanjivanja naoružanja - kao uravnoteženi, nadzirani sustav polako smanjene prijetnje. (...) Političko ratno umijeće Europljana, koji se sada u potpunosti pripremaju za buduće ratove smirivanja pa se zato moraju odvojiti od neprikladne NATO-ove strategije zastrašivanja, mora krenuti sasma drugim putem. Europa, koja nije samo po svojem položaju, nego i po svojim interesima za smirivanja teritorijalna sila, načelno mora staviti na površinu prijetnju i akciju. Kopneni rat za Europljane ne može biti 'ultima ratio' kao na Kosovu, dakle posljedica koju po mogućnosti treba izbjeći, kad sva ostala sredstva zakažu. Kopneni rat za Europljane mora, štoviše, biti ishodište njihove strategije, a time i njihovog arsenala oružja. Iz toga slijedi da se Europa može upustiti u mirovne akcije samo ako ih može završiti brzo i okupacijom presudnih područja protivnika. To im zabranjuje 'daleke ratove' na američki način. Vojno napasti Europa može samo u regionalnom segmentu, onome koji može doseći klasičnim vođenjem rata. (...) Europljani vjeruju da su time postavljeni pred nužnost stvaranja vlastite oružane sile, neovisne o SAD-u. Samo tako će biti kadri trajno i obvezujuće razvijati neovisnu i odgovornu politiku. Ako Europljani žele stvoriti aktivnu mirovnu politiku u skladu sa svojim specifičnim interesima i istodobno osposobiti se za intervencije vojnim sredstvima, to znači raskidanje Atlantskoga saveza i rastanak od njegove logike prijetnje i rata. Teško bi bilo pomišljati na to, da se u zadnjem desetljeću institucionalne pretpostavke NATO-a nisu nepopravljivo olabavile. Stoga održavanje oružanih snaga u svakoj pojedinoj državi u Europi, koje više ne znače puno više od opskrbe NATO-ovih kontingenata, nije više nužno. Ni jedna europska država ne može više uzdržavanje vojske držati nužnim elementom svojeg republikanskog suvereniteta. Jednako su malo potrebni i nacionalno organizirani oružani sustavi. Francuska je, sa svojim interesima u zapadnoj Africi, posljednja iznimka. (...) Isto je tako nepotrebno postalo britansko i francusko nuklearno oružje, budući da je i politički i vojno uvelike nefunkcionalno. (...) Kao potpora politici protiv širenja nuklearnog oružja, europski potencijali odavno nisu potrebni. (...) Europljani su u ovom trenutku zbog neuspjelih balkanskih ratova moralno i politički još previše iscrpljeni da bi se odmah posvetili raspravi o svrsi i primjeni svojih vojnih potencijala. No, neće je biti pošteđeni. Nijemcima bi bilo dobro da počnu s tom raspravom. Danas ne samo da se na njih ne sumnja da slijede vlastite interese, nego bi se, time što su Francusku i Veliku Britaniju izbavili iz njihovih nesigurnosti, prvi put mogli dokazati kao politički Europljani. Oslobađanje od poslušnosti NATO-u ionako se ne može dogoditi bez politički aktivne Njemačke. No, vjerojatno će još biti potrebni neki veliki porazi, poput ovoga na Balkanu, da politička klasa postane taj depolitizirani naraštaj" - piše, među ostalim, Claus Koch.