US 22. VIII. LAT SUKOBI

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 22. VIII. 1999. Manji broj država vodi rat "(...) Vlada uvjerenje da se nakon raspada Sovjetskog Saveza vodi više međuetničkih i vjerskih ratova nego prije. Tu postoji samo jedan problem: ta slika ne odražava stvarnost. Bez obzira na to kako gledate - po broju poginulih, broju novih sukoba ili ozbiljnosti nasilja - dokazi govore o stalnom padu od početka devedeseth. Mirotvorstvo prevladava nad ratovanjem", pišu Ernest J. Wilson III., direktor Centra za međunarodni razvoj sveučilišta Maryland i Ted Robert Gurr, profesor političkih znanosti. "Ukupni broj oružanih sukoba između i unutar država-nacija dosegao je vrhunac upravo prije završetka hladnoga rata. Između 1989. i 1992. svake je godine pokrenuto prosječno osam novih etničkih ratova. Danas taj prosjek iznosi dva godišnje. Broj građanskih ratova također je opao od 1992. Od 1991. postignute su nagodbe u 18 etničkih ratova, u usporedbi sa samo sedam u prethodnih 35 godina. Pogledamo li desetak najozbiljnijih etničkih sukoba u Europi, na istoku i na zapadu, u posljednjih je pet godina svaki ili smanjen ili riješen. Sjeverna Irska nikad nije bila bliže dugotrajnom miru. U Africi su se Ruanđani od genocida okrenuli obnovi svog društva, dok pobunjenici u DR o pregovaraju o rješenju svojih problema. U Salvadoru, Nikaragvi i Gvatemali uspješni su pregovori dokončali građanske ratove. Na žalost, nagodbe dobivaju daleko manje medijske pažnje od ratova. Početkom 1998. desetogodišnji rat između secesionista na otoku Bougainville i Papue Nove Gvineje završio je kad su pobunjenici pristali na primirje. Sukob je odnio barem 20.000 života, a ipak je priča dobila samo četiri retka u vodećim državnim novinama. Mjesec dana prije, mirovnim je dogovorom zaključen dvadesetpetogodišnji secesionistički rat između pobunjenika Chakma i vlade u Bangladešu. U tom su ratu poginuli deseci tisuća ljudi; sukob je stvorio 100.000 izbjeglica. No, ni rat ni nagodba nisu dobili ni stoti dio pozornosti kojom je obasuto Kosovo. Unutrašnji ratovi uvijek su se događali, ali su uglavnom bili zasjenjeni hladnim ratom. Sa završetkom američko-sovjetske borbe za prevlast u svijetu, međutim, uvjeti su povoljniji nego ikad za rješavanje i obuzdavanje regionalnih i globalnih sukoba. Izgleda da su se međunarodna pravila koja određuju prihvatljivost plemenskih ili etničkih sukoba promijenila od ravnodušnosti do nesnošljivosti. Međunarodna je zajednica stekla širi niz mirovnih oruđa i oruđa za upravljanje sukobom, više iskustva, a možda i veću želju da smanji sukobe. Ipak, usprkos tim pozitivnim kretanjima, postoji opasnost od samodopadnosti. Nedavne nagodbe na Kosovu i drugdje krhke su i mogle bi propasti ako međunarodna zajednica odmah ne poduzme korake da ih održi. Nagodba je tek početak procesa izgradnje mira, kao što smo vidjeli na Balkanu i Haitiju. Kako prevladati etničko čišćenje na Kosovu, lokalna ubojstva u zapadnoj i srednjoj Africi i nemir u Indoneziji? Da održimo zamah prema mirotvorstvu, potrebno je slijediti dva puta za djelovanje: proaktivno upravljanje sukobom i pravodobnu intervenciju. Proteklih je nekoliko godina pokazalo da Sjedinjene Države imaju mnogo više utjecaja u međunarodnim sukobima, nego što se prije mislilo. Demokracije su zamijenile autokratske poretke u doslovno svakoj regiji svijeta. Dok nove demokracije postaju globalnije uključene, ratovi i nesigurnost nestaju. Iako je globalni gospodarski rast nejednak, on je bio snažan i dovoljno trajan da zaustavi gospodarske krize u jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi. Europska unija, Sjedinjene Države i drugi međunarodni čimbenici mnogo su politički i gospodarski uložili u promicanje demokracije, sigurnost i gospodarski rast u poslijekomunističkim državama i južno od ekvatora. Razmotrite nedavnu odluku skupine osam zemalja da se omogući smanjenje duga za zemlje u razvoju. Ključ je povećati ukupnu veličinu unutrašnjeg uključenja, kako bi se potencijalno protivne strane vezale u globalnu mrežu koja obuzdava ekstremiste. Također trebamo shvatiti na koji način možemo djelotvornije obuzdati sukobe, jednom kad nasilje izbije. Učinkovitije multilateralne intervencije putem ranog razmještanja međunarodnih promatrača, posrednika ili mirovnih snaga mogu spriječiti pojačavanje sukoba. Mnogi se stručnjaci sada slažu da je Ruanda mogla biti pošteđena strahota genocida da je intervencija bila pravodobna i dosljedna. Bilateralni programi pomoći poput američke Agencije za međunarodni razvoj trebali bi ohrabriti širenje demokratskih prava na manjine, kao i promicanje pravednog gospodarskog razvoja. Na Kavkazu i na Bliskom istoku uvidjeli smo da preventivna diplomacija, koja je kulturno osjetljivija i uključuje i oporbu i vladu, dezaktivira etnopolitičke sukobe prije nego što eksplodiraju. Ta zadaća nije uvijek laka za diplomate, koji su naviknuti raditi samo s vladama. (...) Sposobnost mirotvoraca da promiču nagodbe unutar država-nacija dramatično se povećala. Trebamo shvatiti što je pomoglo u smanjenju sukoba i graditi na uspjesima. Nasilna prošlost na Kosovu i u Kongu postat će budućnost samo ako okrenemo glave i kažemo: 'To je vaš, a ne naš problem.' Potrebnije je trajnije međunarodno uključenje da se očuva mir i obuzdaju sukobi."