DNEVNI PREGLED BR. 158. OD 17. VIII. 1999.

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. VIII. 1999. Pregled tiska Pregled pisanja njemačkih dnevnih novina započinjemo osvrtom na jučerašnji pogreb preminulog predsjednika Glavnog odbora Židova u Njemačkoj, Ignatza Bubisa. Ugledni nadregionalni dnevnik 'Sueddeutsche Zeitung' Bubisa naziva velikim Nijemcem i kaže da je on postavio mjerila ne samo za idućeg predsjednika Glavnog odbora, nego čak i ako netko od mogućih nasljednika uspije izići iz sjene koju je Bubis ostavio za sobom. To su njemačka, republikanska mjerila, koja je taj čovjek ostavio za sobom. On je utjelovljivao vrline, koje su postale rijetke u raznim upravnim odborima. On je postavio ljestvicu javnog razgovora na tako visoku razinu da je rijetko koji političar uspijeva dostići. Mukotrpno je gradio mostove, čak i tamo gdje je jaz izgledao nepremostiv. Ako ikad nestane izraz 'Židovi i Nijemci', to će se moći zahvaliti Ignatzu Bubisu. Preminuo nije samo predsjednik Glavnog odbora Židova u Njemačkoj, već jedan veliki Nijemac, zaključuje muenchenski 'Sueddeutsche Zeitung'. O životu i djelu preminulog Bubisa i njegovoj misiji, 'Stuttgarter Zeitung' dodaje da se Bubis izražavao signalima i simbolima. Želja da ga se pokopa u Izraelu je zbog toga je nešto više od osobne odluke. To je njegova zadnja poruka Nijemcima, jedna demonstracija. Razlog za razmišljanje usmjeren društvu u kojemu postupno izumire naraštaj koji može iz osobnih iskustava svjedočiti o ubilačkom zloduhu koji je taj isti narod imao prije više od pola stoljeća. Kad sjećanja postanu samo komad papira i kada se iz druge ili treće ruke budu spominjala, vjerojatno će i izblijediti. A sjećanje može prijeći i u ritual, u kojem se skrušeno polažu formalna priznanja 'nikad više', mišljenja je 'Stuttgarter Zeitung'. Druga tema koja zaokuplja pažnju ovdašnjeg tiska je stanje u Rusiji, odnosno pobuna islamskih ekstremista u južnoj ruskoj republici Dagestan. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' o novom sukobu u ionako drugim problemima opterećenoj Rusiji, piše da bivši KGB-ov povjerenik za Istočnu Njemačku, a novi premijer Rusije Vladimir Putin može računati s time da će ga Duma na današnjem prvom glasovanju o potvrdi Jeljcinova prijedloga, potvrditi na mjestu šefa vlade. Četiri mjeseca prije novih parlamentarnih izbora zastupnici se sigurno neće izlagati opasnosti da se suprotstavljanjem Jeljcinovoj namjeri i da se prijevremeno odreknu brojnih privilegija koje uživaju u Dumi. Osjećaj političke poniznosti će se, naravno, zadržati i dalje. Ukoliko u Rusiji dođe do bolje demokratske podjele vlasti i moći, budućem parlamentu se može poželjeti samo promjena Ustava i ograničavanje svemoći predsjednika koja bi zemlju izvela iz stalnih političkih kriza', zaključuje nimalo svjetlu analizu ruskog unutarnjopolitičkog života 'Frankfurter Allgemeine Zeitung'. O Rusiji piše i duesseldorfski 'Rheinische Post' i kaže da je Rusiji nedostajao upravo požar u sjevernom Kavkazu koji prijeti nepredvidljiv posljedicama za održanje cijele federacije. Ako Kremlj igra na karte antiislamizma da bi se obračunao sa separatistima, onda i preostale muslimanske regije imaju razloga za ljutnju. Ako pak Kremlj ne ugasi pobunjenički požar, onda bi i druge sjevernokavkaske republike mogle slijediti primjer Čečenije i Dagestana na putu ka neovisnosti, zaključuje 'Rheinsiche Post'. (RDW) BRITANSKI TISAK - BBC 16. VIII. 1999. Iz tiska (...)'The Guardian' o sukobu na Kavkazu piše da je Kremlj i opet krivo procijenio situaciju. Ovaj list tvrdi da se kriza u Dagestanu nije trebala pretvoriti u ponavljanje čečenskoga neuspjeha, ali dodaje da bi, s obzirom na to kako trenutno razmišlja Moskva, Rusija mogla preokrenuti malu lokalnu poteškoću u sveopći regionalni sukob, preuveličavajući opasnost i koristeći se pritom teškim oružjem. Sve novine javljaju o komemorativnoj svečanosti u Sjevernoj Irskoj u znak sjećanja na 29 poginulih u podmetnutoj eksploziji prije godinu dana u gradu Omagh. Iako svi puno pišu o tome, slike su ipak najrječitije. Sam 'The Daily Telegraph' i 'The Daily Mail' objavljuju fotografiju 16-godišnjakinje čije je lice zadobilo teške opekotine u eksploziji i koja još nosi prozirnu plastičnu masku. 'The Independent' piše da se oružje Oslobodilačke vojske Kosova koje je trebalo biti predano NATO-ovim snagama pojavilo u prodaji u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Jedan britanski poslovni čovjek koji kaže da je odbio ponudu za njegovu kupnju, izjavio je za te novine da su mu ponuđene nagazne mine i suvremene ruske puške. On je rekao da će nešto od tog oružja bez sumnje naći put do kriminalaca. 'The Times' izvješćuje o zbunjujućim signalima koje Japan daje kad se govori o II. svjetskom ratu. S jedne strane, novine pišu da je japanski veleposlanik u Velikoj Britaniji vjernicima u Coventryu rekao da Japanci duboko žale zbog nikada zaboravljenih patnji onih koji su se borili protiv Japana i zbog toga se ispričao. Ali te novine također objavljuju fotografiju japanskih veterana u Tokiju koji mašu zastavom izlazećeg sunca, kojoj je parlament prošlog tjedna dodijelio službeni status. 'The Times' kaže da se svečanost u hramu u čast Japanaca poginulih u ratu koje su saveznici osudili na smrt za ratne zločine, a na kojoj je sudjelovalo više od tisuću učesnika, u Aziji smatra uvredom milijunima žrtava japanske carske vojske. 'The Times' na naslovnoj stranici piše i o počasnom doktoratu koji sveučilište u Cabmbridgeu dodjeljuje bivšoj britanskoj premijerki Margareth Thatcher u znak zahvalnosti za novac koji je ona svojom kampanjom pomogla skupiti kao pomoć sveučilištu. Novine pišu da se ona jako potrudila prije nekoliko tjedana, tijekom posjeta Sjedinjenim Državama, i da je zagovarala Cambridge pred bogatim trgovcima naftom u Teksasu. Učinak je premašio bilo kakva očekivanja pa je jedan od prisutnih gostiju na tom primanju odmah napisao ček od stotinu tisuća funti kao poklon sveučilištu. Novine komentiraju da se Lady Thatcher ovom posebnom pažnjom koju pridaje Cambridgeu zapravo osvećuje svom bivšem sveučilištu u Oxfordu, koje joj je odbilo dodijeliti počasni doktorat. Margareth Thatcher je studirala kemiju na koledžu Sommerville u Oxfordu i duboko je bila povrijeđena tom odlukom oxfordskih profesora koja je podijelila obrazovnu i političku kremu i dovela do rasprava o tome tko bi trebao, a tko ne dobivati počasne doktorate i trebaju li oni uopće biti nuđeni aktivnim političarima. (BBC) Vrhovna tužiteljica iz Švicarske Carla Del Ponte imenovana je na mjesto nove glavne tužiteljice suda za ratne zločine u Haagu. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku prihvatilo je o tome preporuku glavnog tajnika Kofia Annana. Del Ponte je preuzela taj posao od sadašnje tužiteljice Louise Arbour koja skraćuje svoj mandat i vraća se u kanadski Vrhovni sud sredinom rujna. BBC-eva ženevska dopisnica javlja o novoj tužiteljici suda Ujedinjenih naroda za ratne zločine: "Carla Del Ponte na glasu je kao neustrašivi borac protiv organiziranog kriminala i krijumčarenja droge. Kao savezna tužiteljica Švicarske surađivala je u više dobro poznatih međunarodnih sudskih procesa. Vodila je istragu protiv brata bivšeg meksičkog predsjednika Carlosa Salinasa zbog pranja novca, istraživala je tvrdnje o korupciji u Kremlju i pokrenula vlastitu istragu nakon smrti 35-oro švicarskih turista kraj hrama u egipatskom Luxoru, pošto je žestoko kritizirala egipatsku vladu. Carla Del Ponte potječe iz pokrajine Ticino, u kojoj većinom žive švicarski Talijani. Vrlo je otvorena, što nije običaj švicarskih političara, i proglašena je nepopustljivim borcem u razotkrivanju međunarodnog kriminala. Otkako je jedva izbjegla eksploziju automobila-bombe koju je bila postavila mafija prije deset godina, oko nje su čuvari 24 sata na dan, a putuje u oklopljenom automobilu. Na novom položaju tužitelja suda Ujedinjenih naroda za ratne zločine u Haagu trebat će joj sve njezina osobna čvrstina i profesionalna upornost. Ona preuzima dužnost u trenutku kad se pozornost međunarodne zajednice usredotočila na zločine na Kosovu i na slučaj jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je nedavno optužen za ratne zločine." (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 16. VIII. 1999. SAD i dalje protiv osnivanja stalnog međunarodnog kaznenog suda. Prilog Maxa Rustona. "U New Yorku, u Ujedinjenim narodima, posljednjih se tjedana raspravljalo o osnivanju stalnog međunarodnog kaznenog suda. Ovu zamisao podupire većina zemalja, ali joj se protive Sjedinjene Države. Prošle je godine, na međunarodnoj konferenciji u Rimu, za osnivanje međunarodnog kaznenog suda glasovalo više od stotinu država. Od sedam država koje se tome protive, utjecaj Sjedinjenih Država smatra se ključnim. Pristaše međunarodnog kaznenog suda smatraju da on ne bi bio djelotvoran bez američke potpore. U posljednjih godinu dana često se razgovaralo o američkim zamjerkama ovoj ideji, s namjerom da se razlike u stavovima prevladaju. Sjedinjene Države su prije svega zabrinute da bi američki vojnici i građani mogli biti podvrgnuti politički motiviranim istragama i kaznenom postupku. Jedan od najutjecajnih protivnika međunarodnog kaznenog suda je republikanski senator Jesse Helms, predsjedatelj senatskog Odbora za međunarodne odnose. Njegov predstavnik za tisak, Marc Thiessen, objašnjava senatorovo stajalište. = Radi se o ustanovi koja ne bi bila odgovorna nijednoj državi, nijednoj ustanovi. Oni će imati vlastiti dnevni red. Stvorit će se nova birokracija, tužitelji i suci, koji neće biti odgovorni nikome osim vlastitoj savjesti. Zbog toga osnivanje takvoga suda predstavlja snažan izazov sigurnosti SAD-a. Gospodin Thiessen je uvjeren da američki Kongres neće ratificirati sporazum o osnivanju međunarodnog kaznenog suda, osim ako se ne dobiju, kako je rekao, stopostotna jamstva da američki građani neće biti podvrgnuti politički motiviranim kaznenim postupcima. Kanađanin Philippe Kirsch, predsjedatelj pripremnog odbora za osnivanje međunarodnog kaznenog suda, smatra da Washington ne bi trebao biti toliko zabrinut. Naime, kaže on, budući će sud imati nekoliko instancija koje će sprječavati baš takve, politički motivirane slučajeve. Prije svega, sporazum o osnivanju suda predviđa da će se optuženima za kršenje međunarodnog prava, primjerice za genocid ili zločine protiv čovječnosti, suditi u njihovoj zemlji. Uvjet je da su sudovi u toj zemlji, kako stoji u sporazumu, pošteni. Postoje mnoge odredbe koje sprječavaju politizaciju budućeg suda. Primjerice tužitelj, ako želi započeti istragu ili objaviti optužnicu, mora dobiti dopuštenje trojice sudaca koji ocjenjuju postoje li za to uvjeti. Ako se namjeri tužitelja protivi država čiji bi građani trebali biti tuženi, tužitelj mora dobiti još jedno dopuštenje toga sudskog vijeća. Ako se država i dalje protivi, ima pravo na žalbu. U tom slučaju, o svemu odlučuje sudsko žalbeno vijeće. Međutim, mnogi američki zakonodavci ne misle da su to dovoljno jaka jamstva. U tijeku su pregovori kako bi se postiglo kompromisno rješenje, nakon kojeg bi postojala veća vjerojatnost da Sjedinjene Države ratificiraju sporazum o osnivanju međunarodnog kaznenog suda. Pristaše suda tvrde da američka potpora zapravo i nije potrebna, jer velika većina država podupire njegovo osnivanje. No, glasnogovornik senatora Helmsa, Marc Thiessen, upozorava da međunarodni kazneni sud bez američke potpore neće imati stvaran utjecaj i da će biti nedjelotvoran. Gospodin Thiessen kaže da će Sjedinjene Države, koristeći se svojim utjecajem u Vijeću sigurnosti i drugim međunarodnim tijelima, nastojati oslabiti pravnu nadležnost budućeg suda i da će ga na taj način onesposobiti. (VOA) Više od jedne milijarde dolara pomoći USAID-a Bosni i Hercegovini. Prilog Vladimira Bilića. Cilj mog posjeta BiH je upoznavanje s programima USAID-a u ovoj zemlji, istaknuo je voditelj ove organizacije Brady Anderson. U godinama pred nama, najavio je gospodin Anderson, USAID će u više od stotinu zemalja u razvoju srednje i istočne Europi te u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza uložiti više od sedam milijardi dolara. Govoreći konkretno o pomoći za BiH, voditelj USAID u ovoj zemlji Craig Buck je rekao: = Tijekom sljedeće četiri porezne godine u BiH ćemo uložiti više od jedne milijarde dolara za ukupan program reformi. Na novinarski upit hoće li i koliko USAID pomoći Crnoj Gori, Craig Buck je priopćio da će Crna Gora za pomoć platnom sustavu dobiti 42 milijuna dolara i tehničku pomoć kao potporu demokraciji i gospodarskim reformama. Govoreći o situaciji u BiH, Brady Anderson je priopćio da je međunarodna zajednica u protekle tri godine uložila u BiH mnogo novca, ali da će tu ostati sve dok vide rezultate u izgradnji novog društva. Na pitanje na kojim bi područjima želio vidjeti veći napredak, gospodin Anderson je istaknuo: = Prva stvar koja mi pada na pamet je privatizacija. To je najznačajniji korak u gospodarskoj reformi. Iskreno rečeno, izgleda nam da je proces privatizacije ovdje sporiji nego što smo mi to očekivali, naglasio je Brady Anderson. Craig Buck je upozorio na neke konkretne probleme, a USAID je nezadovoljan jer mnoge županije još uvijek nisu dostavile imena tvrtki koje se trebaju privatizirati. 'Mnogo je vremena bilo potrebno i za podatke o potraživanjima vojnika, a u Neretvanskoj županiji agencija za privatizaciju još ne funkcionira', rekao je Buck dometnuvši da se cijeli proces treba ubrzati. Novoimenovani voditelj USAID-a sutra će posjetiti Banju Luku. (VOA) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 16. VIII. 1999. U izbornoj godini Hrvatska je otklizila u recesiju "Baš ove godine, kad se održavaju izbori, Hrvatska je otklizila u tešku recesiju. Nije nimalo čudno što nijedan ministar ne izgovara tu riječ. Samo se središnja banka usuđuje govoriti o recesiji. No, gospodarski stručnjaci slijede jasnu definiciju: budući da je Hrvatska u dva uzastopna kvartala zabilježila pad brutto domaćeg proizvoda (BIP), stručnjaci za državno gospodarstvo govore o recesiji. Nakon što je prošle godine zabilježena stopa gospodarskog rasta od 2,3 posto, Hermine Vidovic iz Bečkog Instituta za međunarodne gospodarske usporedbe (WIIW) računa da će ove godine Hrvatska zabilježiti minus od dva posto. Hrvatska središnja banka također očekuje pad, iako ne govori točno koliki će biti. Postoji nekoliko razloga za recesiju. U prvom redu, valja spomenuti precijenjenu državnu valutu kunu. No, ona ima status 'svete krave', jer je smatraju simbolom stabilnosti i sigurnosti. Važnu ulogu igraju i strukturni problemi hrvatskog gospodarstva: troškovi rada u industriji previsoki su. Posljedica takvog stanja jest visoki deficit u trgovinskoj bilanci. Osim toga, Hrvatska nije uključena u proces integracije u Europsku uniju. S Bruxellesom još nije sklopljen čak ni sporazum o trgovini i suradnji, a kamoli sporazum o pridruženom članstvu, koji su već potpisale čak i Rumunjska i Bugarska. Brojni problemi predstavljaju veliki teret i za oglednu privrednu granu - turizam, koji je 1998. donio netto-prihod u visini 2,2 milijarde dolara. WIIW predviđa da će se ove godine ta svota smanjiti za 10 do 15 posto. Konvertibilna kuna pogoršava odnos cijena i usluga. Na turizam nije utjecao samo rat na Kosovu, jer dio krivnje snose i strukturni problemi. Primjerice, 'insiderska' privatizacija u korist suradnika i menadžera, a u okviru te privatizacije rok za otplatu u pojedinim slučajevima dosezao je i 20 godina, uskratio je poduzećima svježi kapital, a takvo je stanje u cijelome hrvatskome gospodarstvu. Zato tvrtke nemaju novaca za ulaganja čiji je cilj osuvremenjivanje. U procesu privatizacije do sada su najviše do izražaja dolazili hrvatski građani - iako ne u tako velikoj mjeri kao u Sloveniji. Prema sadašnjem planu, slijedi prodaja 'krunskih dragulja' poput Telekoma, energetskih poduzeća, osiguravajućih društava i banaka, a krug potencijalnih kupaca obuhvatit će ovoga puta i strance, koji bi se trebali uključiti u taj proces u ulozi strateških ulagača. Priželjkivani prihodi hitno su potrebni u proračunu, koji je ove godine morao biti revidiran zbog recesije. Prema podacima WIIW-a, dug je naglo porastao s 2,5 milijardi dolara 1993. na 8,6 milijardi dolara ove godine - 40 posto hrvatskog brutto domaćeg proizvoda. No, dug bi mogao postati problemom tek u srednjoročnoj perspektivi. Stopa nezaposlenosti iznosi oko 20 posto. Državni sektor otpušta osoblje, a nema puno poticaja za stvaranje novih radnih mjesta. Doduše, mnogi ljudi naći će posao u sivom gospodarstvu. Životni je standard i dalje vrlo nizak: po WIIW-ovim podacima, brutto domaći proizvod po glavi stanovnika doseže u Hrvatskoj tek 33 posto standarda Europske unije. Mađarska je uspjela doseći 52 posto, a Slovenija čak 72 posto toga standarda. Stoga bi Hrvatska uskoro morala usmjeriti svoje gospodarstvo prema širenju, kako bi smanjila taj jaz", navodi Erich Hoorn na kraju svog članka u okviru rubrike "Panorama istoka". Neslomljeni Milošević "Idućeg četvrtka bliži se, navodno, nešto poput prve odluke: masovni prosvjedi u Beogradu trebali bi pokazati Miloševićevom režimu da je njegovo vrijeme isteklo i da ima samo još nekoliko dana za izbor. I to između mirnoga prijelaza u Srbiji i krvavog scenarija kao svojedobno na Trgu nebeskog mira u Pekingu ili u Rumunjskoj. Tako na to gleda barem srpska oporba. No, samo prizor iz Pekinga ili Bukurešta iz drugog scenarija čini opet dva moguća scenarija: u Kini je režim krvavo pokazao svoju moć, a u Rumunjskoj je krvavo propao. Oporba na srednji rok vjeruje, dakako, i u Miloševićevu propast. No jesmo li doista već stigli tako daleko? NATO-ov rat protiv Jugoslavije završen je već prije više od dva mjeseca. Međunarodna se zajednica od tada nada da će tri čimbenika maknuti Slobodana Miloševića: izolacija Srbije s obzirom na svaku pomoć u obnovi, nezadovoljstvo (time pojačano) stanovništva režimom koji ga je doveo u nevolju i jačanje oporbe. Zapad se beznadno hvata vijesti o prosvjedima tu i tamo te, o zahtjevima crkve za Miloševićevom ostavkom, ali to još ne ohrabruje. Tek se nameće pitanje je li to sav otpor i drži li režim, kao ranije, stanovništvo pod represijom. Milošević, u svakom slučaju, pojačano računa sa sukobljavanjem: promjene na vlasti uz jačanje radikala oko Vojislava Šešelja i lijevog, ekstremmnog JUL- a njegove žene Mire Marković, svjedoče o neslomljenoj samouvjerenosti. A to što radikalni u toj vladi traže njegovu ostavku jer je na Kosovu bio previše mekan, Milošević će izdržati. Prije tri godine izdržao je posve drukčiji otpor: tjednima duge prosvjede stotina tisuća ljudi. Tada je još bilo preuranjeno proricati njegov kraj. Svrhovit optimizam kojim mu to sada proriču, (i to neizlječivo zavađena i nedjelotvorna oporba), djeluje još usiljenije" - zaključuje Andreas Schwarz. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 16. VIII. 1999. Popušta li otpor Amerike? "Sjedinjene Države očito su odustale od svojeg temeljnog stajališta protiv planiranog međunarodnog suda, ali sada očito pokušavaju postići izmjene blagim pritiskom u svojem duhu. Diplomati žele taj taktički pomak zabilježiti na najnovijem pregovaračkom krugu u New Yorku, koji je završio prošlog petka, poslije tri tjedna. Prije godinu dana u Rimu se 120 država, poslije burnih pregovora, složilo oko statuta za ustroj suda uz čiju bi pomoć trebalo goniti počinitelje najgorih međunarodnih zločina poput genocida ili zločina protiv čovječnosti, ako za to sudovi pojedinih država nisu sposobni ili to ne žele. Većina izaslanstava ocijenila je da je ishod prihvatljivi kompromis. Samo je malo zemalja, među njima su Sjedinjene države a vjerojatno i Kina i Izrael, dogovor držalo na posljetku napadom na njihovu suverenost. Amerikanci su se osobito protivili ovlastima suda koje su, po njihovom mišljenju, prevelike. Washington je htio, među ostalim, osigurati da tužitelj neće jednoga dana iz političkih razloga pred taj međunarodni sud 'dovući' američke vojnike. Stoga bi Sjedinjenim Državama bilo najdraže kad bi sud smio djelovati tek po zahtjevu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. U Vijeću sigurnosti Amerika, kao i Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija, mogu na temelju svojeg prava na veto spriječiti donošenje bilo kakve odluke. Budući da to držanje nisu mogle provesti, Sjedinjene su Države na kraju odbile pristati na statut i čak su prijetile 'aktivnim otporom' uspostavi planiranog međunarodnog kaznenog suda. U međuvremenu je prošla godina dana i uzavreli su se duhovi opet pomalo smirili. U svakom slučaju, na oba pregovaračka sastanka koja su od tada održana, ponešto je nagovijestilo da je stručni rad opet u prvom planu. Ti su pregovori potrebni, jer treba razjasniti još cijeli niz tehničkih pojedinosti - primjerice financiranje suda - i pronaći brojne definicije za zločine o kojima je riječ. Statut iz Rima predstavlja nešto poput podnošljivog okvira. Točno oblikovanje treba napraviti na raznim pregovaračkim sastancima do sredine iduće godine. Prema podacima diplomata, pregovarači po svim pitanjima do sada dobro napreduju, tako da će se, kako sada stoje stvari, planirani rok u ljetu 2000. moći održati. Sud, koji zatvara 'rupu u međunarodnom pravu', može početi s radom tek kad 60 država ratificira statut iz Rima. Taj su korak do sada obavile četiri države, no 83 države su potpisale sporazum i time najavile svoj pristanak. Sve zemlje NATO-a, osim Turske i Sjedinjenih Država, u procesu su ratifikacije. Amerikanci su još u Rimu bili skoro usamljeni sa svojim stajališem, a to se, sudeći po brojkama, do sada nimalo nije promijenilo. Sud će, dakle, biti ustrojen gotovo sigurno, iako će možda potrajati još nekoliko godina prije nego što suci i tužitelji uđu u svoje prostorije u Haagu. I Sjedinjenim je Državama u međuvremenu moglo postati jasno da proces više ne mogu zaustaviti. Tako barem vjeruju zapadni diplomati koji su sa zanimanjem zaključili da američki glavni pregovarač Scheffer očito samo traži način kako bi Sjedinjenim Državama ipak omogućio pristup. Scheffer je, čuje se iz New Yorka, iskoristio trotjedno trajanje sjednice za više od 50 bilateralnih susreta, na kojima je s jedne strane obavljao lagani pritisak, a s druge stalno pojašnjavao da treba tražiti 'obvezujuću formulu' kako bi se zaštitilo američke vojnike u službenoj misiji. To bi se, primjerice, moglo napraviti dodatnim protokolom ili rezolucijom Glavne skupštine. Kritičari američkog stajališta, a među njima su manje ili više izraženo sve države Europske unije i većina nevladinih organizacija, strahuju da bi se time kompromis iz Rima još više razvodnio i da bi sud općenito bio oslabljen. Argumentiraju ti činjenicom da je u sadašnji statut ugrađeno već dovoljno zaštinih klauzula koje osiguravaju da npr. neki američki vojnik ne može biti optužen bez daljnjega. Osim toga, Scheffer očito ne misli tu 'obvezujuću formulu' primijeniti u unutarnjim sukobima. Budući da u zapadnim demokracijama u dogledno vrijeme ne treba računati s građanskim ratovima, automatska jurisdikcija suda proteže se, tako se boje diplomati, pojednostavljeno rečeno, samo na nestabilne zemlje Trećega svijeta. Time bi nastalo višeklasno pravo koje mnoga izaslanstva drže neprihvatljivim. Amerikanci još nisu predočili svoje prijedloge ni nekoj većoj skupini ni u pismenom obliku. No, s time se računa u buduće. Iako Sjedinjene Države nisu odustale od svojeg prvotnog cilja da međunarodnom kaznenom sudu daju, u najboljem slučaju, ograničene ovlasti, nego to pokušavaju provesti kroz 'stražnja vrata', kako je rekao jedan od sudionika, diplomati danas optimističnije gledaju na budućnost nego prije nekoliko mjeseci. Promjenu američke taktike i tiše tonove već drže potihim približavanjem dogovoru iz Rima. 'Vrijeme radi za nas', rekao je jedan od pristaša međunarodnoga suda. Sa svakom ratifikacijom stvaraju se činjenice koje će Ameriku ostaviti još usamljenijom u njezinu kutu" - piše Friederike Bauer. FRANKFURTER RUNDSCHAU 16. VIII. 1999. Obnova bez koncepta "Kod Prizrena je netko zapucao na njemačkog vojnika, u Mitrovici su francuski vojnici u sastavu KFOR-a popljuvani kao 'prijatelji Srba', a albanska strana iskazuje otvoreno neprijateljstvo prema ruskim vojnicima. Bilo bi sasvim iluzorno vjerovati da će mir na Kosovu zavladati neposredno nakon ulaska NATO-ovih postrojbi. Samo iskusni Britanci bilježe u svom sektoru smanjivanje nasilja. Kosovo je i dalje jako nesigurno područje. Pred snage KFOR-a od prvoga se dana postavljaju golemi zadaci. Stotine tisuća prognanih Albanaca vratile su se svojim domovima u najkraćem mogućem roku - prožeti velikom gorčinom i još većim očekivanjima. Uistinu je pomalo preuranjeno govoriti o pomirenju, budući da se gotovo svakog dana otkriva nova masovna grobnica. A žrtve mogu postati i zločincima - kao što pokazuje neprekinut egzodus Srba i razaranje pravoslavnih crkava - često i pred očima postrojbi KFOR-a. Spora izgradnja civilne uprave jako otežava spomenutu herkulsku zadaću. Ujedinjeni narodi nisu na Kosovu nastupili s gotovim konceptom pa zato sada moraju improvizirati od danas do sutra. U opisanom vakuumu nesmetano djeluju provokatori obiju strana. A upravitelj Bernard Kouchner trebao je usmjeriti energiju građana Kosova na izgradnju ustanova. Umjesto toga, danas se i dalje mora raspravljati koji zakoni tj. koja valuta zapravo vrijede na Kosovu", napominje Stephan Israel na kraju komentara. BELGIJA LE SOIR 16. VIII. 1999. Srpska oporba uputila opasan izazov "Na svakome drugom mjestu prizor bi se doimao besmislenim. U Beogradu se nitko ne čudi ako vidi čovjeka koji prodaje drva na nogostupu Bulevara revolucije, široke arterije koja nije namijenjena za poljske radove. Dok se oporbeni politički krugovi komešaju u očekivanju velikih prosvjeda, najavljenih za četvrtak, obični se građani pitaju kako će preživjeti zimu i čime će se grijati. (...) Svakako, počinje se osjećati ozračje konca jedne vladavine: neki članovi stranaka na vlasti i neki bivši ministri upravljaju oprezne pozive oporbi. I dok od vojnika do umirovljenika, od studenata do seljaka, od izbjeglica s Kosova do onih iz Hrvatske, nezadovoljstvo pogađa sve dijelove društva, stječe se dojam da više ništa ne može spasiti vlast predsjednika Miloševića. Ništa osim amaterstva oporbe. (...) Tako su već dvije stranke izjavile da neće sudjelovati na okupljanju koje će se održati u četvrtak i na kojemu će prvi put za govornicom zajedno nastupiti protivnici Zoran Đinđić, vođa Demokratske stranke (DS) i Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove (SPO). U stvari, ni Socijalistička demokratska stranka bivšeg generala Vuka Obradovića koji je član Saveza za promjene (SZP), ni Demokratska stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice, neće u četvrtak biti nazočni u parlamentu. Kad je riječ o Pokretu za demokratsku Srbiju (PDS), koji je nedavno osnovao general Momčilo Perišić, bivši zapovjednik glavnog stožera kojega je smijenio predsjednik, on će svoju odluku obznaniti tek u utorak. Drugim riječima, nekoliko dana prije nadnevka za koji se neki oporbeni vođe nadaju da će označiti početak kraja (Slobodana Miloševića), ozračje više odiše tjeskobom nego nadom u budućnost. U redovima oporbe mnogi izražavaju sumnju. Blizak Pravoslavnoj crkvi, povjesničar Dušan Bataković koji je najavio da će se pridružiti Perišićevu pokretu, kaže o prosvjedima: 'Prerano je. Loše su pripremljeni.' Doista, u razmjernoj zbrci, više se ne zna koja je svrha okupljanja što su ga organizirali tvorci ugovora o stabilnosti Srbije, dokumenta koji predlaže osnivanje prijelazne vlade koju će činiti stručnjaci, a bit će zadužena za pripremu slobodnih izbora. Iako su gotovo sve oporbene stranke pristupile projektu, čini se da su mišljenja o načinu njegove provedbe potpuno različita. Tako, misli Drašković, vlada mora odgovarati pred sadašnjom skupštinom, što pretpostavlja nagodbu s onima vlasti. No, tada bi ta momčad obnovitelja bila prepuštena na milost i nemilost režima. Drugi, kao Zoran Đinđić, drže da je odlazak Slobodana Miloševića obvezan uvjet, ali nitko ne može protumačiti što bi moglo natjerati Miloševića da imenuje takvu vladu - bilo bi to političko samoubojstvo - dok mu optužba haaškoga suda ne daje druge mogućnosti osim ispada. U takvim uvjetima možemo se zapitati neće li prosvjedi u četvrtak donijeti više problema nego što će ih riješiti. Ponajprije, izjavama kako će sigurno okupiti više stotina tisuća osoba, jer neki su oporbeni vođe postavili prečku vrlo visoko, s obzirom na zlonamjernost vlasti koja bi stanovnicima iz unutrašnjosti mogla onemogućiti pristup Beogradu, broj od pedeset tisuća bio bi pristojan. Napose bi bilo užasno da to okupljanje, čak i da uspije, bude bez budućnosti. No, ne obilježi li početak pravih promjena, ono bi moglo još više pojačati zbrku u narodu", piše Jeanne Dantes. FRANCUSKA LIBERATION 16. VIII. 1999. Oružje ili breme? "Može li demografija biti oružje u doba nuklearnog oružja? Pitanje nam pada na pamet dok istražujemo indijsku demografsku eksploziju. Nije li ona posljedica jedva prikrivene političke želje New Delhija da se, u sukobljavanju s Kinom, nametne kao najmnogoljudnija zemlja svijeta? Napokon, ne tako davno (manje od jednog stoljeća), u takvom su se natjecanju okušavali Francuzi i Nijemci, jer je svatko u tome vidio potreban, ako ne dostatan, uvjet za vlastiti opstanak. Ove su primisli zacijelo prisutne kod nekih dužnosnika, napose onih iz Hindustanske nacionalističke stranke na vlasti, za koju je galopirajuća demografija najbolje jamstvo za opstanak indijskoga naroda u slučaju nuklearnoga napada. Međutim, nemoguće je prebaciti odgovornost na autore tih neobičnih govora o eksponencijalnom prirastu pučanstva. To više što čelnicima Kongresne stranke, koji su im prethodili, nije nedostajalo političke volje za ograničavanje demografskog rasta. No, oni nisu uspjeli jer su podcijenili sociokulturne prilike i vjerovali su da se politika planiranja obitelji može nuditi bez socijalne potpore. Poraz je postao očit kada je Indira Gandhi iskoristila izvanredno stanje 70-ih kako bi uvela nasilne mjere i silom sterilizirala četiri do pet milijuna Indijaca. Tako je zadala smrtni udarac kontroli rađanja, od kojega se ova još nije oporavila, budući da su se domaći političari ponovno osjetili slobodnima da potiču najrazuzdanije poticanje nataliteta. Daleko od toga da jača moć Indije, petnaest milijuna rođenih Indijaca za samo godinu dana može jedino kočiti razvitak zemlje koja već ima gotovo 280 stanovnika po četvornom kilometru i čiji su veliki gradovi na rubu zagušenja, u doslovnom smislu te riječi. Dajmo zadnju riječ Worldwatch Instituteu koji tvrdi: 'Rođenje milijarditog Indijca ne može biti zabavno, iako Indija ima nuklearni arsenal koji bi trebao zaštititi najveću koncentraciju siromašnih u svijetu'", u uvodniku lista piše Jacques Amalric. Elektrana u Obrigheimu u Njemačkoj ne želi biti zatvorena Posebna izvjestiteljica lista Lorraine Millot piše o namjeri njemačke crveno-zelene vlade da zatvori nuklearnu elektranu u Obrigheimu: "Ploča na ulaznim vratima sa željeznim šipkama privlači pogled prije negoli se on zadrži na crnkastim slovima kojima je zamrljana kupola centrale: 'Radni pokazatelji centrale u Obrigheimu od 29. X. 1968. do danas: više od 70 milijarda kilovatsati proizvedene struje i više od 70 milijuna tona ušteđenog CO2!' Zastavica postavljena u prigodi 30. obljetnice centrale dopunjuje ulaz: 'Trideset godina sigurne, čiste i pouzdane proizvodnje struje'. Odmah na ulazu jasno je da je nuklearka u Obrigheimu (jugozapadna Njemačka) na neprijateljskom tlu: u zemlji gdje je nova crveno-zelena vlada donijela odluku o skoroj smrti nuklearne energije. Od 19 nuklearnih elektrana koje rade u Njemačkoj, Obrigheim je najmanja, ali i najstarija, pa zato i najviše ugrožena. Započela je s radom 1968. i predstavlja simbol i povod za žestoke raspre između vlade i poduzeća za proizvodnju električne energije. Zeleni bi htjeli životni vijek svake nuklearke skratiti na manje od trideset godina i zahtijevaju zatvaranje barem jedne nuklearne centrale za vrijeme ovog mandata (do 2002.): 'reaktor iz Obrigheima mora u staro željezo'. Za 'Energie Baden-Wuertenberg', najvećeg dioničara, Obrigheim nema veliku važnost, ali ta tvrtka ipak ne popušta u nadi da će odgoditi proces napuštanja nuklearne energije. Ovo je posjet centrali koja je trebala raditi četrdeset godina i koja se bori da ne bude 'prinesena za žrtvu' Zelenima. (...) Najveću je pozornost prilikom posjeta privukao novi centar za prijelazno skladištenje: bazen koji je za sada prazan, ali će u jesen primiti prvo istrošeno gorivo iz centrale, jer istrošeno gorivo više neće slati u francusku tvornicu La Hague na pročišćavanje (nova njemačka vlada želi tako prekinuti s ponovnom obradom otpada). Čelnici Obrigheima misle da je prijetnja zatvaranjem to nepravednija što su oni jedina nuklearka u Njemačkoj koja ima takvo skladište, a vlada to želi proširiti na sve centrale kako bi se izbjegla faza pročišćavanja. U tom pitanju života i smrti nuklearke s oko 350 zaposlenih, djelatnici i uprava razmišljaju na isti način. Wolfgang Frey, direktor prodaje, govori kao zastupnik radnog osoblja: 'Kod nas stvaranje vrijednosti uglavnom počiva na radnoj snazi'. Elektrana na plin zapošljavala bi tek deseti dio našeg osoblja. Za te je elektrane najveći trošak kupovanje plina. Mi pružamo posao čitavom ovom području, izravno ili putem malih i srednjih poduzeća te obrtnika koji rade s nama.' Kao što često čine u nuklearnoj industriji, direktor nuklearke u Obrigheimu u svoju korist okreće dokaze svojih neprijatelja: 'Naša je nuklearka važna i u ekološkom smislu. Svake godine uštedimo gotovo tri milijuna tona izbačenog CO2 u usporedbi s termoelektranama.' (...) Za devet mjeseci, koliko traju pregovori između vlade i elektropoduzeća, ljudi iz Obrigheima navikli su na nagle promjene. Norbert Anders, 42-godišnji fizičar koji radi u upravnoj službi nuklearke, odustao je od gradnje kuće zbog velikog upitnika koji pritišće budućnost ove tvornice. Potražiti posao drugdje nije najveća briga, priznaje: 'U ovom času nijedno poduzeće više ne jamči doživotni posao. Najgore je što se tvornica koja dobro radi zatvara zbog posve političkih razloga. Nije normalno nametati krajnji rok koji će zavisiti od volje nuklearki! Ili centrala radi loše i treba je odmah zatvoriti, ili radi dobro i nema razloga za njezino zatvaranje.' Dok još nema odluke o napuštanju nuklearne energije, svaki je dan malena odgoda, nadaju se optimisti. 'Ipak bismo željeli znati, odgovara Norbert Anders. Teško je donositi osobne planove dok ne znamo hoće li se centrala zatvoriti: za dvije ili možda za pet godina, nije isto.' No, djelatnike Obrigheima očekuje još jedno nesigurno ljeto. Nastavak službenih pregovora o napuštanju nuklearne energije odgođeno je do jeseni. Do tada otpor u Obrigheimu ne prestaje." ITALIJA IL MANIFESTO 15. VIII. 1999. Beogradski dvoboj "(...) U Beogradu su svi uvjereni, štoviše sasvim sigurni, da će Jugoslavija pobijediti momčad u majicama s crveno-bijelim kockama koja je u Francuskoj, na svjetskom prvenstvu, osvojila treće mjesto. Sada se, međutim, radi o osmoj skupini kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2000. godine. Susret Jugoslavija-Hrvatska, kao što je poznato, trebao se odigrati 27. ožujka. Tri dana prije toga počeli su razorni zračni napadi NATO-a koji su potrajali 78 dana. Uoči toga susreta govorilo se o povijesnom događaju. Taj izraz vrijedi i danas. Susret 18. kolovoza, kojemu su prethodile dvije nedavne utakmice između momčadi Rijeke (drugoplasirane momčadi Hrvatske) i beogradskog Partizana, u natjecanju za Kup prvaka, bit će prvi sportski susret na teritoriju bivše Jugoslavije između republike koja je u prvim redovima sudjelovala u rastvaranju države koju je stvorio Tito, i sadašnje mini-Jugoslavije koju čine dvije od prethodnih šest republika. Između toga je dugo desetljeće bratoubilačkih ratova koji su ostavili trag. Tjedan dana prije početka NATO-ovih bombardiranja i uoči utakmice, u Zagrebu se pojavio natpis na zidu: 'Ćiro, samo te NATO može spasiti'. Uoči drugog datuma susreta mogao bi se dogoditi 'kraj svijeta' kojega je prorekao Nostradamus. Beograđani su poznati po oštrim vicevima. Nogometna Jugoslavija ima 'kompleks Hrvatske' od kad je izbačena sa svjetskog prvenstva, stoga ide za pobjedom nad Hrvatskom kako bi zaboravila i izbrisala 'pogreške počinjene u Francuskoj', rehabilitirala se pred očima svojih navijača, i svojim pobornicima dala zadovoljstvo pobjede koja je predugo sanjana. (...) Što se tiče ozračja, ono se promijenilo u odnosu na prije nekoliko mjeseci. Publika u srpskoj i jugoslavenskoj prijestolnici već po tradiciji izrazito je gostoljubiva, u svakom slučaju 'dobronamjerna, prototip načina na koji bi se trebali ponašati navijači u velikim nogometnim nadmetanjima', kako priznaje riječki dnevnik podsjećajući na nedavno putovanje Rijeke u Beograd. Na tribinama stadiona beogradske Crvene zvezde bit će svi koji mogu doći, i nešto više od pedeset i šest tisuća navijača. Utakmicu će, međutim, na televizijskim ekranima pratiti najamnje 15 milijuna osoba s ove i one strane novih granica. I ne samo u Hrvatskoj , Srbiji i Crnoj Gori, nego i u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Sloveniji. Bit će tu i ostatak svijeta, onaj koji prati političke događaje na Balkanu, a dan poslije bit će održan prosvjed protiv Miloševića. Političari će susret pratiti s povećalima, no za sada je jedna stvar sigurna: tko se nada izljevima mržnje i netolerancije, ostat će razočaran. I ovoga bi puta sport trebao biti posebno sredstvo diplomacije.", piše Giacomo Scotti. Nakon ratova, prvi put na stadionu "Na večer 14. svibnja 1990. bivša Jugoslavija proživjela je najtužniji trenutak svoje nogometne povijesti. Na zagrebačkom stadionu, prije početka utakmice Dinamo - Crvena Zvezda, protivničke navijačke skupine došle su u niz izrazito nasilnih sukoba koji su odmah poprimili ultrancionalistička obilježja. Susret je odgođen, a dvije tisuće policajaca nastojalo je suzbiti izgrede s više od 60 ranjenih i svakovrsna rušenja na stadionu i u gradu. Na čelu najradikalnijih navijača Crvene Zvezde je Željko Ražnjatović, nazvan Arkan, povratnik iz zatvora dobre polovice Europe. Nakon susreta sa skupinom tih navijača, postavit će temelje svojih 'Tigrova', po zlu poznatih zbog prljavih operacija tijekom čišćenja u Hrvatskoj, Bosni, i, mada je to 'opovrgnuto', na Kosovu. No, i iz redova Bad Blue Boysa, naradikalnijih navijača Dinama, izrazito vjernih upravo izabranom predsjedniku Franji Tuđmanu, nastat će prve skupine ništa manje opasnih ustaških milicija HOS-a Dobroslava Parage. Cijele 1990. susreti između hrvatskih i srpskih momčadi, koje su igrale u 'starom' jugoslavenskom prvenstvu, obilježeni su teškim izgredima koje su lukavo izazivali ultranacionalisti, uz nekoliko mrtvih, ranjene, i uništavanja. Poslije međunarodnoga priznanja, u siječnju 1992., Hrvatska prvim dužnim činom prema Vatikanu, koji se toliko borio za njenu neovisnost, rehabilitira nadbiskupa Stepinca, osuđenoga za kolaboracionizam s ustaškim režimom Ante Pavelića. Nedugo poslije, sastavlja nogometnu reprezantaciju koja je u potpunosti hrvatska, u čast novog ustava republike po kojemu je Hrvatska 'zemlja Hrvata', a nakon toga to čini Slovenija, kojoj međutim ne trebaju prevelika čišćenja pošto je etnički homogena republika. Hrvatska i nova Jugoslavija nikada se nisu susrele (barem ne na nogometnom polju), mada su obje sudjelovale na prošlogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Hrvatska po prvi put u kratkoj povijesti svoje republike, a Jugoslavija u ulozi veterana. Tuđman i Milošević su se, međutim, često susretali ovih godina. Nisu igrali nogomet, ali su si podijelili Bosnu. Jedan na jedan, i loptu na centar.", piše Fabio Benes. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 16. VIII. 1999. Mirovne postrojbe NATO-a planiraju izgraditi sustav nadzora kosovskih medija "Sjedinjene Države i njihovi saveznici, zaduženi za provedbu mirovne misije na Kosovu, grade sustav nadzora medija u toj pokrajini koji će utvrditi kodeks ponašanja novinara, nadzirati njegovo poštivanje i uspostaviti izvršne mehanizme kažnjavanja prekršitelja. Skicirani plan djelovanja već osnovanog Odjela za pitanja kosovskih medija (Kosovo's Department of Media Affairs) izradila je u prvoj polovini ovog mjeseca Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), zahtijevajući da tim povodom bude okupljeno osoblje, sastavljeno od 50 ljudi. Spomenuti plan stizao je u ograničenom omjeru do zemalja-članica, od kojih je zatraženo imenovanje odgovarajućeg osoblja. Naš list dobio je presliku dokumenta od osobe koju je njegov sadržaj uznemirio. I međunarodne medijske grupe čule su za njega i već su izrazile svoje kritike. Viši zapadni dužnosnik, povezano s tim planom i kontaktiran u telefonskom razgovoru s Kosovom, kazao je da je plan utemeljen na sličnom programu koji je proveden u Bosni i Hercegovini. Zadaća predloženog 'Povjerenstva za reguliranje medija' (Media Regulatory Commission) i 'Media Monitoring Division' (Odjela za nadzor medija) nije zastrašivanje odnosno cenzuriranje lokalnih medija već pružanje potpore i mentorski odnos prema njima u duhu slobodnog tiska na Zapadu sve dok ne budu mogli sami djelovati, kazao je taj dužnosnik. 'Zamisao ne predviđa cenzuru već usmjeravanje ljudi prema zapadnim standardima i treba ih predstaviti kako bi ih oni mogli pratiti. Osim toga, sve će se to odvijati u vidu konsultacija', napominje on. S druge strane, odjelu je povjerena zadaća sprječavanja 'zloupotrebe medija, posebno radija i televizije, kako ih nitko ne bi koristio za poticanje ludi da iziđu na ulice i izazivaju nerede', ističe taj dužnosnik. No, u Crnoj Gori i Srbiji (...) dužnosnici Clintonove vlade aktivno su angažirani na pružanju potpore političarima i medijima koji su suprotstavljeni daljnjoj vladavini izabranog jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. U Srbiji američki dužnosnici pomažu oporbi pri organiziranju velikih uličnih demonstracija koje bi trebale prisiliti Miloševića da dade ostavku. Ujedinjeni narodi, koji nadziru Kosovo na općoj razini, povjerili su OESS-u zadaću 'demokratizacije' te pokrajine, uključujući provedbu slobodnih i poštenih izbora. Razvoj medija ključni je dio zadaće te organizacije, tvrde dužnosnici. Najvažnija zadaća Odjela za pitanja kosovskih medija, smještenog u Prištini, (...), jest dodjela frekvencija i izdavanje licenci za emitiranje na području Kosova. Brojni poslovni ljudi, izdavači i potencijalni političari već izrađuju planove za nove televizijske i radijske projekte na Kosovu. Navedeni odjel predlaže osnivanje Povjerenstva za reguliranje medija, djelomično utemeljenog na Američkom saveznom povjerenstvu za reguliranje medija koje dodjeljuje frekvencije. No, spomenuto bi povjerenstvo trebalo također napisati (u neodređenoj konzultaciji s kosovskim novinarima) i uspostaviti 'kodeks emisijske prakse' i 'privremeni novinarski kodeks' za novinare tiskanih medija te potom 'pratiti njegovo poštivanje i uspostaviti mehanizme koji će osigurati njegovo poštivanje', istaknuto je u planu. Kao i u Bosni, povjerenstvo bi imalo pravo cenzurirati materijal, određivati novčane kazne postajama odnosno zabranjivati djelovanje određenih novinara ili postaja. 'Odjel za praćenje medija' pratio bi sadržaj koji objavljuju lokalni mediji, izvješćivao o poštivanju kodeksa ponašanja i 'pratio odnos prema novinarima kako bi osigurao slobodu izražavanja i kretanja te odgovorno ponašanje novinara'. U planu je istaknut zahtjev Ujedinjenim narodima da imenuju 'međunarodno prizivno tijelo', kojem bi lokalni mediji mogli uložiti pritužbu na odluke ili ocjene povjerenstva. Predviđeno je i osnivanje 'nezavisnog vijeća za medije' koje bi činili lokalni novinari i građanski čelnici, također imenovani odlukom Ujedinjenih naroda. Funkcija toga vijeća bilo bi 'savjetovanje' OESS-a. Odjel također namjerava imenovati novu upravu Radio-Televizije Priština, bivše jugoslavenske državne televizije i radija na Kosovu, i pretvoriti taj medij u 'javni elektronski medij' s programima na albanskom i srpsko-hrvatskom jeziku. I dok je bio pod upravom Beograda, taj je medij emitirao programe na turskom jeziku. 'I ta će mjera pomoći misiji UN na Kosovu koja se danas suočava s hitnom potrebom izravne komunikacije sa stanovništvom o pitanjima od životne važnosti za civilnu upravu', istaknuto je u planu. Na kraju, spomenuta će postaja zajedno s Povjerenstvom za reguliranje medija i svim silama u njegovu sastavu biti predana 'primjereno ustoličenim kosovskim vlastima', navedeno je u planu. Po tom dokumentu, Odjel za pitanja kosovskih medija preuzet će i odgovornost za koordinaciju međunarodnih donatora medija, uključujući privatne ili nevladine agencije, i istodobno brinuti da preporučeni mediji zasluže sponzorstvo. Nastojat će također razviti nepristranu novinsku agenciju za Kosovo i osnovati novinarsku školu. Skupine medijskih pasa čuvara kritizirale su plan. Marilyn Greene, izvršna ravnateljica Svjetskog odbora za slobodu medija, skupine koju uglavnom financiraju američki izdavači i novinski ceh, kazala je sljedeće: 'Narušavanje slobode medija očito je. Nažalost, pouke iz Bosne - kako ne treba provoditi program obnove - nisu naučene'. Bosna je bila izuzetno težak slučaj, izjavio je europski predstavnik spomenutog odbora Ronald Koven. 'No, teški slučajevi uglavnom urode lošim zakonima,' a novinari će sigurno biti izloženi pritisku da 'prihvate određene vrste kodeksa', ističe Koven. 'Nazočna je određena vrsta kolonijalističkog mentaliteta. Stranci će nametnuti svoje standarde i kodekse ponašanja nezavisnim novinarima na Kosovu iako je prije rata postojao savršeno primjeren nezavisni tisak na albanskom jeziku koji je znao što se događa', napminje Koven. Naveo je najavljenu studiju stranog upravljanja medijima u Bosni, čiji je autor Monroe Price, s Pravnog fakulteta Cardozo, u sklopu Sveučilišta Yeshiva, napisao da 'treba intervenirati i nadzirati propagandu kad neposredno prijeti okrutno nasilje', a ne kasnije, radi zaštite političkog okruženja. 'Granica između intervencije u izvješćivanju i cenzure postaje sve zamagljenija', napisao je Price i dodao: 'Jedna od velikih opasnosti međunarodne akcije, usmjerene na ograničavanje slobode izražavanja, jest pružanje prividnog demokratskog opravdanja bilo kojoj državi da uporabi svoju policiju i ugasi medije'", prenosi na kraju članka Steven Erlanger. THE WASHINGON TIMES 11. VIII. 1999. Balkan: nastavljeno nicanje novih entiteta "Dok sjedite pod jakim balkanskom suncem i razmišljate o očito bekrajnoj koloni kamiona pred vama i skupinama Bugara, natovarenih nečim što nalikuje na prošlotjedno rublje, ali je vjerojatnije da je riječ o robi namijenjenoj prodaji s druge strane granice, u Makedoniji, u vašoj se glavi kristalizira sljedeća misao: bit će potrebno beskrajno strpljenje da bi ovaj dio svijeta počeo funkcionirati kao nešto što nalikuje redu i djelotvornosti - čak i nakon prestanka NATO-ova bombardiranja i presušivanja goleme rijeke izbjeglica. Replike opisanih beskonačnih povorka prisutne su na cijelom Balkanu. Prijelaz iz Kosova u Makedoniju traje četiri sata. Samo vozila mirovnih postrojba prolaze kroz nadzorne točke bez ikakvih problema. Prema Kosovu, na jednom graničnom prijelazu između Albanije i Kosova radi samo jedan carinik. Kretanje robe i ljudi trajno je zamrznuto. Sve ovo nije tek puka slučajnost. Makedonija ubire 20 posto svojih državnih prihoda od carina na granici, a taj postotak nije nimalo neobičan u toj regiji. Ubiranje carinskih pristojba slijedi ovdje prilično čudne kriterije. Za prijelaz preko granice podjednako je važan 'bakšiš', novac potreban za podmazivanje dlanova carinskih dužnosnika. Zapinju čak i pošiljke pomoći. Na granici Kosova i Makedonije kamioni natovareni građevinskim materijalom, namijenjenim obnovi spaljenih domova, blokirani su u uskom grlu dok makedonski dužnosnici čekaju svoj udio, tvrde pripadnici međunarodnih humanitarnih organizacija. U međuvremenu, 300 do 400 tisuća ljudi na Kosovu vjerojatno neće dobiti nikakav zaklon do listopada, kad počinje oštra balkanska zima. Ta neugodna činjenica grubo odudara od velikih nada, uloženih u ovoj regiji u Sporazum za stabilnost Balkana, koji su prije dva tjedna u Sarajevu potpisali Amerikanci i Europljani uz zvuke brojnih fanfara. Sporazum se neprekidno javlja u razgovorima kao čarobna formula, čarobna mantra koja će Balkan izvući iz bijede nakon desetljeća zanemarivanja. Nakon Sporazuma za stabilnost slijedi, naravno, članstvo u Europskoj uniji i NATO-u. Nema sumnje da su susjedi Srbije i Kosova pretrpjeli negativne posljedice tijekom proljetnih vojnih operacija. Makedonski premijer Ljupčo Georgijevski ističe da je njegova zemlja za vrijeme rata zabilježila štetu od 450 milijuna dolara (uključujući smještaj 360 tisuća kosovskih izbjeglica, upotrebu vojnih baza, vezanu uz 16 tisuća NATO-ovih vojnika, gubitke u trgovini sa Srbijom kao makedonskim najvažnijim trgovačkim parterom, štete koje su NATO-ova vozila nanijela makedonskoj infrastrukturi, itd.). To je prilično velika svota za zemlju s dva milijuna stanovnika i 1000 dolara godišnjeg prihoda po stanovniku (barem po službenim podacima). 'Nijedna država nije više sudjelovala u ratu od Makedonije', tvrdi gospodin Georgijevski. 'Čuli smo brojna velika obećanja za vrijeme trajanja zračnih napada, ali put do njihova ispunjenja jako je dug', napomenuo je on. Ipak, Makedonija, po njegovim riječima, još očekuje prvi novčić nadoknade. No, nije realno očekivati da će Sporazum za stabilnost - i njegova obećanja o ulaganjima, pomoći i trgovinskim povlasticama - biti dovoljan sam za sebe. Koliko god čovjek bio spreman prihvatiti načelo samoopredjeljivanja za sve nepomirljive etničke skupine na Balkanu, gola je činjenica da one moraju međusobno surađivati žele li se izvući iz siromaštva. Pitanje je na kojoj bi se razini ta suradnja trebala odvijati. Integracija je neosporno pokretač sadašnje američke politike - što je snažan otklon od potpore koju je Bushova i Clintonova vlada pružala nezavisnosti Bosne, Hrvatske i Slovenije. Naime, američki dužnosnici ne ohrabruju nezavisnost Kosova i Crne Gore u odnosu na Jugoslaviju (čime bi se ta zemlja svela samo na Srbiju, dok bi na vlasti i dalje bio mrski Slobodan Milošević). 'Glavno je pitanje koliko ćemo dugo prekriženih ruku gledati raspad Jugoslavije prije no što je ponovno počnemo sastavljati', izjavljuje jedan dužnosnik američkog veleposlanstva. Možda je tako, ali možda sve baš i ne ovisi o nama. 'Sve su te zemlje premale', izjavljuje Dieter Falk, ravnatelj ureda Njemačke kooperacije za ulaganje i razvoj. 'Bude li Balkan pretvoren u federaciju koja bi obuhvatila i Rumunjsku i Bugarsku, nastalo bi prilično veliko tržište za robu i usluge - 50 do 60 milijuna ljudi, veličine Njemačke', napominje Falk. Prijedlog o stvaranju balkanske federacije, 'A System for Post-War South-East Europe' (Sustav u poslijeratnoj jugoistočnoj Europi' - op. prev.), iznio je na sastanku, održanom u drugoj polovini srpnja, Centar za europske političke studije, organizacija sa sjedištem u Bruxellesu. U tom je prijedlogu skicirana zajednička balkanska zona slobodne trgovine, ulaganje u infrastrukturne veze u regiji, sporazum o pridruženom statusu u Europskoj uniji, koji bi trebao omogućiti izlazak robe s Balkana po sniženim pristojbama, gospodarstvo temeljeno na euru (trenutno na tom području vlada njemačka marka) i ukidanje postojećih, a ne stvaranje novih granica. Nakon svih užasa koji su se na tom području dogodili tijekom proteklih deset godna, bit će teško uvjeriti balkanske narode da ublaže sumnjičavost u međusobnim odnosima. Neće biti lako ni uključiti u taj projekt Srbiju, koja očajnički treba novo političko vodstvo prije no što se pridruži bilo kakvom planu obnove. No, žele li te nove nacije preživjeti kao politički vitalni entiteti, nesumnjivo će morati međusobno surađivati - bar na ekonomskoj razini. Odvojeno neće uspjeti", smatra Helle Bering. SRBIJA POLITIKA 16. VIII. 1999. Pravosudne farse umjesto ozbiljnih suđenja "Najnovije okrutno ubojstvo Đure Mutića u Berku kod Vukovara, koje ima sve karakteristike linča s ciljem da se natjera na odlazak i preostalo srpsko stanovništvo toga područja, ponovo je skrenulo pozornost na na činjenicu da sadašnja hrvatska vlast i dalje ne pokazuje volju za konačno utvrđivanje istine o mnogobrojnim zločinima nad srpskim stanovništvom u vrijeme i poslije akcije 'Oluja' te da na odgovarajući način kazni počinitelje i njihove zapovjednike." Inozemna ulaganja u Hrvatskoj "Čini se da Hrvatska po privrednoj strukturi, normativnim rješenjima i političkoj klimi nije baš privlačna za inozemne ulagače. (...) Hrvatska je, kad je riječ o izravnim ulaganjima iz inozemstva, uvjerljivo na posljednjem mjestu među srednjoeuropskim zemljama u tranziciji." BLIC 16. VIII. 1999. Vrdoljak ljut kao ris "Festival hrvatskog igranog filma u Puli nije ni sjena nekadašnjega festivala jugoslavenskog igranog filma. (...) Svojevrsnu živost unosio je samo Antun Vrdoljak, u neku ruku glavni arbitar u današnjoj hrvatskoj kinematografiji, u svojstvu predsjednika Vijeća festivala, koji se silno ljutio na sve i svakoga, a posebno je optuživao domaćine, Puljane i Istrane. (...) Festival u Motovunu, čiji je pokretač i 'duša' bio Rajko Grlić (...) izazvao je golemi interes kulturne javnosti i još više razgolitio slabosti festivala u Puli. Programski raznovrstan, po filmovima i po prisutnim gostima međunarodni, a po duhu živahan i tolerantan."