ES 22. VII. EL PAIS O MIŠNIKU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 22. VII. 1999. Michnikovo pamćenje "Deset je godina prošlo od toga čudnoga događaja, održavanja okruglog stola u Poljskoj. Prvi put u poljskoj povijesti komunistički režim sjeo je s oporbom kako bi raspravljao, ni manje ni više, o načinu na koji će otići s vlasti i službeno proglasiti pobjedu stalno ogovarane buržoaske demokracije. Za istim su se stolom našli tamničari i zatočenici, i zajedno su zaključili da je Poljskoj potrebno nekakvo rješenje koje će ponuditi nadu, da je logika zatvaranja ljudi konačno doživjela neuspjeh i da bi osveta bila tragedija koju si ovaj jadni narod ne smije priuštiti. Dvojica glavnih sudionika razgovora koji su tada vođeni, dvije vrlo različite osobnosti, tadašnji predsjednik i general Wojciech Jaruzelski i tadašnji disident i politički zatvorenik koji se sustavno vraćao u zatvor, Adam Michnik, od tada su mnogo puta spomenuli kao primjer španjolski prijelaz u demokraciju, a taj je primjer i jednom i drugom poslužio da prestanu igrati uloge tamničara i zatočenika. Obojica su mnogo učinila za Poljsku, za srednju Europu, ali i za Europu općenito. Obojica su bili svjesni prošlosti i osjećali su se odgovornima pred budućnošću, a nitko danas ne može razmjeti tu fascinantnu priču bez te dvojice velikih i neumoljivih protivnika koji su se jednoga dana našli i zajedno zaveslali u istome brodu. I ne samo da nije došlo do brodoloma, nego su krenuli na primjeran put koji je Poljsku prvi put nakon mnogo stoljeća odveo u ono što veliki poljski pisac Szypiorsky opisuje riječima: 'suverenitet, miroljubivi odnosi sa susjedima i sloboda za sve i svakoga pojedinačno. Što smo drugo željeli? Što smo više, mi Poljaci, i mogli poželjeti sve ovo vrijeme?" Michnik se sada vratio u Španjolsku, na svoj tradicionalni ljetni odmor u San Sebastian, ali i zato da prisustvuje srednjoeuropskome susretu Udruge europskih novinara. I pričao je o sjećanju. S tolikim intelektualcima bez pamćenja koji kruže našom zemljom, i uz toliku društvenu amneziju, susreti s Michnikom uvijek su puni svježine, lucidnosti i sposobnosti za pošteno prisjećanje na ono što se dogodilo. Istina je da je njemu lakše prisjećati se toga, jer u prošlosti nema sramotnih tajni koje bi morao skrivati i zaboravljati, ni suradnje s diktaturom, denunciranja ili pisanja hvalospjeva u čast nekoga diktatora. Ali, prije svega, on ima dobro sjećanje i može se prisjetiti dugih razdoblja borbe protiv neizbježne tendencije političara da situaciju prosuđuju na temelju trenutnih zbivanja. Taj Poljak, veliki protivnik nasilja, a vjerojatno i čovjek koji je najviše učinio kako bi Poljska izbjegla antikomunistički lov na vještice, svojom je oštroumnošću zagovarao i tragičnu nužnost poduzimanja vojne intervencije na Balkanu. Kao i mnogi drugi veliki pripadnici njegova naraštaja, kao što su Joschka Fischer i Daniel Cohn-Bendit, i Michnik smatra da bi još veća popustljivost prema okrutnome Miloševićevu režimu bila golema opasnost za sigurnost cijeloga kontinenta. Michnik nas podsjeća na posljedice popuštanja pred barbarstvom i zna, jer se dobro sjeća, koliko se barbarstvo ohrabri kad naiđe na slabe i neodlučne demokratske protivnike. Balkan će, poslije Miloševićeva pada, imati prigodu za uključivanje u plovidbu s istim nadama s kojima su se srednjoeuropske države otisnule na more prije deset godina, a unatoč svim nevoljama, sve je dobro završilo za Poljsku, Češku Republiku, Mađarsku, a na sreću i za Slovačku. Veliki dio napora moraju preuzeti sami, ali međunarodna zajednica, koja je na kraju pomogla pri zaustavljanju zločina, sve do sada nekažnjenoga, ne može si sada dopustiti škrtarenje u borbi za mir i konačno stabiliziranje te regije. Nakon što su utihnuli topovi i streljački vodovi, opet postoji opasnost da će Zapad zaboraviti tu regiju. Amnezija može biti dobra za neke pojedince, ali narodi koji pate od amnezije mogli bi vrlo brzo platiti njezinu visoku cijenu", piše Hermann Tertsch.