US 24. VI. IHT INTEGRACIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. VI. 1999. Dok se Europa koleba, NATO napreduje prema istoku "Pune posljedice intervencije NATO-a u Jugoslaviji tek će se osjetiti. Intervencija je promijenila NATO, a promijenila je i Europsku uniju. Ona ih je pretvorila u suparnike u borbi za utjecaj na budućnost Europe", piše William Pfaff. "Europljanima je rat bolno pokazao vlastite nedostatke na vojnom planu i stratešku ovisnost o Americi. Postojeći planovi za prisniju europsku suradnju u razvoju i proizvodnji oružja te za novu vojnu suradnju između Britanije i Francuske (koja bi vjerojatno uključila i Njemačku) dobili su novu potporu. No, europska prošlost u vojnoj suradnji bez NATO-a ne ulijeva povjerenje. NATO je preuzimanjem balkanskog protektorata (koji mu je, na vlastit zahtjev, povjerilo UN-ovo Vijeće sigurnosti) napravio političko ulaganje bez presedana. Sve dok Srbija traži suverenitet nad Kosovom, pokrajina neće biti sigurna, čak ni na Kosovu na kojemu uglavom nema Srba. Sukob između srpskog iredentizma i albanskog zahtjeva za neovisnošću nastavit će se, a NATO je sad vojni arbitar. Uspjeh OVK-a u preuzimanju civilne vlasti u dobrom dijelu pokrajine - dok upravitelji međunarodne zajednice tek trebaju stići - navješćuje nevolje u budućosti. Europska unija želi preuzeti odgovornost za civilnu obnovu na Kosovu i, na posljetku, za srpsku reintegraciju u Europu. Ministri vanjskih poslova Europske unije odlučili su u ponedjeljak od UN-a zatražiti da imenuje nekog iz Europske unije za vođenje međunarodne civilne misije. Preuzimanje odgovornosti na Kosovu promijenit će Europsku uniju. Polazeći od (opravdane) pretpostavke da su balkanska stabilnost i pomirba prijeko potrebni za europsku stabilnost, Europska unija si osigurava dulji boravak na Balkanu. Što je još važnije, to mijenja smjer, važnost i prirodu proširenja Europske unije. Ta odluka prešutno promiče balkanske države na čelo popisa zemalja koje se žele priključiti Europskoj uniji. One će steći novi status, možda kao 'autonomne države' ili 'autonomne pokrajine' Europske unije (prijedlog koji se neslužbeno razmatra u Bruxellesu). Kandidati za članstvo u Europskoj uniji iz srednje i istočne Europe tako gube prioritet. Oni svoje čekanje smatraju zamornim, čak neopravdanim. Iako Europska unija navodno procjenjuje njihovo zadovoljavanje uvjeta i čeka unutrašnje promjene radi usklađivanja s normama Europske unije, stvarni razlog za odgodu jest to da zapadni Europljani nisu donijeli odluku kakvu Europu žele. Žele li 'saveznu' Europu, oni ne mogu, u skoroj budućnosti, prihvatiti kandidate iz srednje i istočne Europe. Trošak smanjenja postojećih gospodarskih i socijalnih razlika bio bi prevelik za zapadnu Europu, koju muče visoka nezaposlenost i sporo gospodarstvo. Vođa Zaklade Stefan Batory iz Poljske, Alexander Smolar, rekao je prošloga tjedna na konferenciji Europskog sveučilišnog instituta u Firenci da su neki u zemljama srednje i istočne Europe sada skloniji ulasku u NATO nego u Europsku uniju. Njih je zapadna Europa razočarala. Oni kažu da je Europska unija drska u svojim zahtjevima za reformom i da je jako protekcionistički raspoložena pri obrani vlastite poljoprivrede i industrije od buduće konkurencije novih članica. NATO, naprotiv, izgleda kao 'susretljiva zajednica'. Taj sud možda ima više sentimentalni nego praktični sadržaj, ali pokazuje naglašenu promjenu u tome kako sadašnji kandidati za članstvo u Europskoj uniji vide budućnost. A to mijenja stratešku budućnost i Europske unije i NATO-a. Prije manje od jednoga desetljeća, plan je bio da Europska unija svojim proširivanjem prihvati bivše komunističke zemlje koje bi pronašle svoju sigurnost u tome da postanu sastavne članice zapadne zajednice. U to se vrijeme očekivalo da će NATO ostati vojni čuvar Europe, ali samo to. Tada je Washington zaokupila zamisao o proširenju NATO-a. Predložena je nova mirovna misija kako bi se objasnilo proširenje, za koje se inače činilo da nema mnogo vojne vrijednosti, ili da čak podrazumijeva smanjivanje djelotvornosti NATO-a. Proširenje NATO-a zahtijevalo je da Savez pomogne demokratizaciju vojnih snaga srednje i istočne Europe te prilagodi vojne norme i proizvodnju u novim članicama zapadnim standardima. Sve to Washington i Europsku uniju čini suparnicima glede oblika novog europskog geopolitičkog poretka. Washington je želio da NATO ujedini cijelu Europu i da se čak proširi izvan Europe na neke bivše sovjetske države. Plan je Europsku uniju zamišljao kao podređenu regionalnu skupinu zapadnoeuropskih članica proširenog NATO-a pod vodstvom Washingtona. To se mnogima u zapadnoj Europi nije svidjelo, ali oni svejedno nisu ponudili nikakvu koherentnu alternativu, primjećuje Smolar, istodobno vrijeđajući mnoge zemlje srednje i istočne Europe čiji je veliki san, prije jednog desetljeća, bilo članstvo u Europskoj uniji. Nevolja nudi prigode: balkanska odgovornost zahtijeva rješavanje sukoba između 'produbljujuće ' i 'proširujuće' Europske unije. Možda se mogu stvoriti novi oblici članstva za zemlje kojima nedostaju uvjeti za puno članstvo. Ili bi Europska unija na posljetku mogla birati između pune političke integracije - što je intelektualno privlačno, ali nije vjerojatno, budući da se tomu opire snažna manjina glasača - i učvršćenja fleksibilne i proširene nesavezne Europe autonomnih zemalja. Postoji opasnost da bi NATO Europu mogao politički preteći u srednjoj i istočnoj Europi u trenutku kad je kosovski rat otkrio njezinu vojnu ovisnost o Sjedinjenim Državama. Možda je takav gubitak neovisnosti cijena neodlučnosti."