RDW-SIMPOZIJ-13-7

NJEMAČKI RADIO - RDW 13. VII. 1999. Simpozij u Stuttgartu: Između utopije i histerije Strategije za integracije migranata "U Stuttgartu je nedavno završio trodnevni skup stručnjaka za migracije, koji su raspravljali o strategijama za integraciju migranata. Predstavljani su modeli iz nekoliko zapadnih zemalja (Francuske, Velike Britanije, Nizozemske i SAD-a) i uspoređeni su s njemačkim modelom. Simpozij je imao radni naslov 'između histerije i utopije', a pratio ga je Alen Legović. Kako bi se trebalo odnositi prema vrlo osjetljivoj temi kao što je migracija i doseljavanje? Što je kasnije s integracijom? Koje odgovore na pitanja migracije može dati politika i znanost? - pitanja su koja su postavljena na samom početku simpozija u Stuttgartu. Već na samom otvorenju simpozija rečeno je da nitko nema gotove recepte za uspješnu integraciju migranata. Za integraciju je potrebno eksperimentiranje popraćeno procesom diskutiranja. To je izjavio profesor Aristide Zolberg iz New Yorka. Integracija ni u kojem slučaju ne smije postati nešto što se određuje odozgo. Osim toga parlamentarne demokracije zapadnih zemalja obvezuju se da se danas objektivno raspravlja i odnosi prema tom pitanju i zabranjuje povratak u autoritarne situacije koje bi nametale jednostavna i zavodljiva rješenja. Osim toga, i sve veće gospodarsko povezivanje u svijetu pospješuje prihvaćanje stranih kultura. Glavnu ulogu za uspješnu integraciju za Zolberga ima ponajprije učenje jezika zemlje u kojoj se živi. Klaus Bade, profesor za noviju povijest na sveučilištu Osnabrueck i jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za migracije, naglašava da je Njemačka od ranih osamdesetih useljenička zemlja, koliko god to njemački političari negirali: 'Njemačka je najkasnije početkom osamdesetih useljenička zemlja na useljeničkom kontinentu - Europi. U Njemačkoj se integracija administrativno prakticirala i rezultat nije toliko ni loš, ali integracija u koncepcijskom smislu gotovo nije tematizirana. Znanstvenici, crkve, sindikati, povjerenici za strance i praktičari u radu sa strancima neprestano su se zalagali u javnosti za ovu temu, međutim odjek je bio malen ili nikakav. Izuzev tri političara, svih iz redova CDU-a, a to su Grof Alois Waldburg-Zeil, Heiner Geissler, bivši glavni tajnik CDU-a, i bivši gradonačelnik Stuttgarta Manfred Rommel. Sva tri političara potječu iz stranke koja se uglavnom oglušila na prijedloge nas znanstvenika, ali koji su sve naše prijedloge na neki način čak preuzeli i zastupali u redovima stranke, zbog čega su nerijetko imali problema u stranci'. Možda bi se to moglo sažeti ovako: Postoji naime jedna apsurdna teza koja govori da je integracijska politika u Njemačkoj zbog toga donekle uspješna jer se službeno ne tematizira. To je dakle utoliko apsurdno da je ova tema u javnosti potpuno iščezla, tabuizirana, a rezultati su bili izgredi protiv stranaca koji su se dogodili u Njemačkoj u ranim devedesetima, a moglo ih se spriječiti da nije postojao strah građana od stranoga i strah političara od građana kada je riječ o doseljavanju stranaca u Njemačku. Ustanovljeno je na simpoziju u Stuttgartu da politika i znanost imaju vrlo malo dodirnih točaka i, više od toga, da između politike i znanosti oko migracije i integracije stranaca nema nikakvog suglasja. Nedostaju kontakti između političara i znanstvenika. To potvrđuje i Gabriele Erpenbeck, povjerenica za pitanje stranaca savezne zemlje Donje Saske: 'Ustanovila sam da u biti nema sporazumijevanja između znanosti i politike. Uvijek iznova primjećujem da politika rezultate znanstvenih istraživanja djelomično instrumentalizira, i to u onim slučajevima kada se rezultati znanstvenih istraživanja uklapaju u političke svjetonazore. U Njemačkoj nema institucionaliziranih kontakata između znanosti i politike. Smatram da bi u Njemačkoj i na području migracije trebali stvoriti neku vrst stručnoga vijeća koje bi činili znanstvenici. Nešto poput onoga koje imamo na području gospodarstva. Rezultate koje bi ostvarili spomenuti stručnjaci, i njihova izvješća, ne pretakaju se odmah u politiku, ali u političkoj raspravi ipak imaju određenu ulogu. Tako nešto bi trebali i za područje migracije. To ne mora izgledati kao vijeće gospodarskih stručnjaka-savjetnika, ali mora biti nešto što je institucionalizirano. Tako glasi zahtjev Gabrielle Erpenbeck, povjerenice za strance savezne zemlje Donje Saske. Politika tendira vlastita uvjerenja podignuti na razinu opće istine te iz toga konstruirati budućnost, dok se znanost bavi sadašnjošću i prošlošću te istražuje razvitke kako bi na temelju toga došla do mogućeg razvoja u budućnosti. Profesor Bade misli slično. Njemačkoj je nužna institucionalizacija dijaloga, dakle stvaranje instituta koji bi pratio vođenje dijaloga oko migracije i integracije stranaca. U Njemačkoj se često nailazi na jezične probleme, probleme interdiciplinarnih pregovora, jer svaka znanstvena grana drukčije definira integraciju. Što treba promijeniti u Njemačkoj? Odgovore je pokušao dati profesor Bade: 'Ono što bi se trebalo promijeniti je spremnost da se problemi koje imamo u Njemačkoj reguliraju zakonom i politikom. Prvo, ne možemo nastaviti s razvodnjavanjem ovog problema u politiku prema strancima, politiku prema tražiteljima azila, politiku prema doseljavanju etničkih Nijemaca iz istočne Europe itd., a da u svemu ne razvijemo sveobuhvatni koncept rješavanja ovog problema. Drugo, u Njemačkoj se ne može voditi rasprava tko ima najbolje kvote doseljenika u zemlji. Najprije treba razgovarati o ciljevima, a nakon toga o brojkama. Treće, mora se shvatiti da migracijska politika zauzima središnje mjesto unutar društvene politike. I tu se naravno ubraja i kontrola broja doseljenika u zemlju, jer građanima se ne može na duži rok objasniti da je integracijska politika nešto dobro ako ju ne kontrolirate. Dakle, potrebni su sveobuhvati koncepti za čitavo područje te da se građanima objasne najrazličitiji aspekti migracije počev od gospodarskih preko političkih i kulturnih pa sve do socijalnih. A da bi se sve to moglo provesti u djelo potrebni su zakoni', zaključuje Klaus Bade. U Njemačkoj vlada nesporazum. Smatra se da su stranci koji dolaze u Njemačku neku vrst učenika koji se, kada dolaze u Njemačku, moraju podvrgnuti ispitu znanja njemačkog jezika, i ako se pristojno ponašaju i integriraju, tada Nijemci odluče da im se može dati i njemačka putovnica. Nijemci bi radije trebali pogledati u vlastitu prošlost, primjerice u SAD-u. Većina Nijemaca koji su dobili američke putovnice zasigurno nisu poznavali engleski i imali su velike poteškoće u sporazumijevanju i potpisivanju nekakvih formulara. Putovnice su pomoć za integraciju, a ne nekakve svjedodžbe o završenom procesu integracije koji na koncu traje mnogo duže. Zanimljivo je bilo u nastavku simpozija kako je Richard Alba sa sveučilišta u New Yorku opisao kulturne i socijalne aspekte integracije u SAD-u. Nakon dugog procesa migracije uslijedila je u Americi integracija. Proces integracije trajao je generacijama. U SAD-u se stoga govori o asimilaciji koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju američke nacije. Ovdje treba naglasiti da se proces asimilacije na samom svojem kraju može shvatiti kao nestanak etničkih razlika. Alba je uočio da je asimilacija bila na djelu u SAD-u i onda kada to migranti za svoju u Americi rođenu djecu nisu htjeli. Zanimljiv je i odnos Amerike prema pojmu multikulturalnost. SAD je multikulturna u svemu osim u vjeri. Uvođenje katoličanstva, primjerice u prošlom stoljeću u SAD-u, popraćeno je velikim napetostima, ali danas je katoličanstvo i jedna od američkih vjera. Iskustvo Amerikanaca i Nizozemaca sa zakonom protiv diskriminacije bilo je posebno zanimljivo njemačkim sudionicima simpozija, što je rezultiralo zahtjevima da se i u Njemačkoj podnese zahtjev za donošenje zakona protiv diskriminacije. Na rubu simpozija iz svojih zbirki eseja čitala je i hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić koja je na temelju tipično hrvatskog iskustva granica i na primjeru Istre prenategnuto prikazala ksenofobičnost od granica na malom prostoru i shizofreniju koja iz toga proizlazi. Očito Slavenka Drakulić ne može prihvatiti iskustvo granice kao dio vlastitog identiteta, jer - a to su priznali i američki stručnjaci simpozija - bez granica se ipak ne može, koliko god to nekoga smetalo". (RDW)