DNEVNI PREGLED BR. 141 - 22. SRPNJA 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 21. VII. 1999. Nina Bang-Jensen, pravna savjetnica Međunarodne koalicije za pravdu: 'Hrvatska riskira da image moderne europske države zamijeni statusom zemlje odmetnice'. Prilog Mirjane Dedaić "Glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine Louise Arbour izjavila je jučer u Zagrebu da će najvjerojatnije zatražiti od predsjednika suda da o nedovoljnoj suradnji Hrvatske s Haaškim sudom izvijesti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Naime, odluku da ne dostavi dokumente koje sud traži od Hrvatske, ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović obrazlaže pitanjem nacionalnih interesa, dok neizručivanje Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele opravdava činjenicom da protiv njih nije završen sudski postupak u Hrvatskoj. Za komentar smo zamolili Ninu Bang- Jensen, pravnu savjetnicu Međunarodne koalicije za pravdu, nevladine udruge koja lobira za kažnjavanje ratnih zločinaca. 'Bilo je očito da je tužiteljica Arbour vrlo razočarana ponašanjem hrvatske vlade i riječima hrvatskih dužnosnika. Strategija hrvatske vlade je, čini se, usmjerena na odgađanje istrage koju provodi Tribunal', kaže gospođa Bang-Jensen, te dodaje da bi Hrvatsku moglo puno koštati ako ovaj slučaj dođe do Vijeća sigurnosti, što je gospođa Arbour najavila u tijeku posjeta Zagrebu. 'To je vrlo ozbiljan korak. To bi značilo da glavna tužiteljica prijavi Vijeću sigurnosti da hrvatska vlada ometa ili uzrokuje odgađanje istrage međunarodnog suda. S obzirom da hrvatska vlada, kao članica međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda, ima obvezu da poštuje odredbe suda, Vijeće sigurnosti ima pravo nametnuti sankcije Hrvatskoj'. 'U početku bi te sankcije bile samo verbalne prirode', vjeruje Nina Bang-Jensen. 'Prvo bi Vijeće donijelo rezoluciju kojom bi se Hrvatskoj uputilo kritiku zbog tog čina i zatražilo od vlade da se odmah pokori odredbama i traženjima Međunarodnog suda. Ako ni tada hrvatska vlada ne bi surađivala, postoji niz sredstava na raspolaganju Vijeću sigurnosti. Naprimjer, davanje Hrvatskoj istog statusa odmetničke zemlje kakav ima Jugoslavija, što bi išlo na uštrb vanjske trgovine i bilo kakve gospodarstvene pomoći, a to bi se općenito vrlo loše odrazilo na status Hrvatske u međunarodnim financijskim institucijama kao i na odnose Hrvatske s drugim zemljama', kaže gospođa Bang-Jensen. Hrvatski ministar pravosuđa Šeparović obrazložio je da se dvojica osumnjičenika ne mogu izručiti, jer im se u Hrvatskoj sudi za druge zločine. Kakav to utjecaj može imati na odluku da se ignorira zahjev Haaškog suda, upitali smo Ninu Bang-Jensen, pravnu savjetnicu Međunarodne koalicije za pravdu. 'Bez obzira sudi li im se za iste zločine, ili za neke druge, Tribunal ima takozvani prioritet u jurisdikciji. To znači da međunarodni sud može u bilo kojem trenutku zatražiti izručenje pojedinaca. Prilikom osnivanja Tribunala, Vijeće sigurnosti je dobro pazilo da Sud dobije prioritet u jurisdikciji. To znači da sve pojedinačne vlade moraju prvo poštovati zahtjeve Međunarodnog suda, a odluke svojih sudova staviti u drugi plan. Osim toga, međunarodni sud za ratne zločine sudi za djela po opsegu daleko šira - to su genocid, zločini protiv čovječnosti, mučenja, napadi na ljude zbog njihove nacionalnosti ili etničke pripadnosti, i tako dalje. A takve su optužnice daleko jače od, naprimjer, optužnice za ubojstvo'. Odluka da dvojicu osumnjičenika - Vinka Martinovića Štelu i Mladena Naletilića Tutu - ne izruči Međunarodnom sudu za ratne zločine, te da sudu uskrati dokumente važne za istragu, svakako nije u interesu Hrvatske, smatra Nina Bang-Jensen. Hrvatska tako samo gubi na imageu moderne europske države, a dobiva izgled odmetničke zemlje'. Nedavno je u Den Haagu odlučeno da se bosansko-jugoslavenski oružani sukob tretira kao međunarodni, a ne više građanski rat . Nina Bang-Jensen kaže da će biti zanimljivo pratiti kako će se ta odluka odraziti na suđenja onima koji su osumnjičeni za djela počinjena u sukobu u Hrvatskoj, s obzirom da rat u Hrvatskoj nije uključen u tu karakterizaciju. Ipak, gospođa Bang-Jensen naglašava da je važnost odluke u tome da su se prvi put na Međunarodnom sudu istaknuli kriteriji za razlikovanje građanskog od međunarodnog rata. Ako su zločini počinjeni u međunarodnom sukobu, više se pozornosti na suđenju poklanja napadima na civile, koje u tom slučaju štiti Ženevska konvencija. Premda ima neizravan utjecaj, i ne rješava pitanje kvalifikacije rata u Hrvatskoj, ta specifikacija predstavlja standarde koje tužiteljica može uporabiti prilikom podnošenja optužnice za događaje u Hrvatskoj. 'Želim svakako naglasiti', kaže gospođa Bang-Jensen 'da tužiteljica nema pravo odlučivati je li neka akcija, kao naprimjer Oluja, bila pravedna, već jedino jesu li pojedinci na objema stranama vodili rat prema zakonima vođenja rata, i upravo to je ono što nastoji učiniti. Pritom je jasno dala na znanje da bilo tko može biti optužen, ako je naređivao ili nije spriječio zlostavljanja civila'". *** Račan na međunarodnoj konferenciji europskih socijalista o Balkanu Prilog Željka Matića Na poziv Rudolfa Scharpinga, predsjednika Stranke europskih socijalista, Ivica Račan, predsjednika SDPH govorit će na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji o Balkanu, koja se održava uoči potpisivanja Sporazuma o stabilnosti u Beču 22. i 23. srpnja. Na konferenciji, u organizaciji europskih socijalista, govorit će, između ostalih, predsjednici Finske, Slovenije i Crne Gore, te premijer Grčke i kancelari Austrije Viktor Klima i Njemačke Gerhard Schroeder, s kojim će se Račan u odvojenom razgovoru i sastati. Najavljen je i dolazak glavnog tajnika NATO-a Javiera Solane te gospode Westendorpa, Robina Cooka i Franza Vranytzkog. S obzirom da se službena hrvatska politika s dosta opreza odnosi prema Sporazumu o stabilnosti, upitali smo gospodina Račana, kakav je njegov stav i stav njegove stranke o predloženom sporazumu. 'Što se tiče mog osobnog stava i stava moje stranke - mi imamo pozitivni odnos prema predloženom Paktu. Neprekidno smo naglašavali da hrvatska državna politika ne može biti samo u poziciji negativnog i podozrivog odnosa prema različitim idejama i prijedlozima koji dolaze iz Europe. Inzistirali smo da Hrvatska mora imati jednu aktivnu, perspektivnu viziju svoje pozicije i svojeg doprinosa sređivanju stanja u ovom dijelu Europe. Mi u predloženom Paktu o stabilnosti vidimo neke dobre stvari za Hrvatsku, ukoliko Hrvatska bude znala iskoristiti te dobre potencijale. Naime, sasvim je jasno da je Europa zainteresirana da, ako tako mogu reći, europeizira i ovaj dio jugoistočne Europe, koji je i te kako bio krizan i zadavao glavobolje ne samo nama koji živimo u ovom dijelu Europe, nego i čitavoj Europi. Ponudila je jedan pakt, kojim se želi osigurati mir i suradnja, prije svega gospodarska, a onda i politička', komentirao je Račan. S obzirom da SDPH nije punopravan član Socijalističke internacionale, kakav tretman Račan očekuje u Beču? 'Ja nastupam ravnopravno drugim govornicima šefova država, premijera, predsjednika važnih socijaldemokratskih stranaka Europe. Sama ta činjenica govori i o odnosu socijaldemokratske Europe prema SDPH. Drugo, mi očekujemo i punopravno članstvo - sada imamo konzultativno članstvo u Socijalističkoj internacionali - već na idućem kongresu'". Iz tiska "'Dugoročne posljedice Kosova mogle bi biti vrlo pogubne za NATO i sljedeći će predsjednik SAD-a morati uložiti znatne napore da bi sanirao nastalu štetu', piše u svom komentaru u današnjem 'Washington Timesu' bivši pomoćnik državnog tajnika u administraciji predsjednika Busha John Bolton. Po mišljenju gospodina Boltona, političko jedinstvo Saveza ugroženo je, poglavito, zbog nejasnog i kontradiktornog pristupa EU-a pitanjima vanjske politike i nacionalne sigurnosti. Iako Unija neprestano inzistira na zajedničkom sigurnosnom i obrambenom identitetu, jasno je da to zasad nije u stanju učiniti, jer da jest NATO više ne bi trebao postojati. Međutim, neodlučnost i razjedinjenost Unije inficirali su i sam NATO, a to se, piše John Bolton, demonstriralo u četiri slučaja tijekom intervencije na Kosovu: 'Prvo je među saveznicima trajala duga rasprava o potrebi da se za intervenciju dobije odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. Zatim se pokazalo da različita politička stajališta saveznika utječu na donošenje taktičkih vojnih odluka te da su članice EU-a kroz kampanju često nastojale ostvariti vlastite ciljeve, nevezane za samu intervenciju. Treće, politički čelnici Saveza upustili su se u jetku i neprikladnu javnu debatu o mogućem upućivanju kopnenih snaga na Kosovo. A Europljani su', piše John Bolton, 'revno sudjelovali u toj budalastoj demonstraciji pretpostavljanja unutarnje politike jedinstvu NATO-a. I konačno, postalo je jasno da su glavninu tereta intervencije podnijele Sjedinjene Države te da europski saveznici nisu spremni poduprijeti svoje tvrdnje o uspostavljanju neovisnog sigurnosnog i obrambenog identiteta novcem iz vlastitog džepa'. Bivši pomoćnik državnog tajnika, John Bolton svoj komentar završava riječima: 'Raspad NATO-a ne bi bio dobar za SAD. No, ne bi bilo dobro niti ograničiti našu volju i sposobnost za unilateralne akcije te bi se, stoga, ovim problemom trebalo pozabaviti što prije'". (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 21. VII. 1999. Pregled tiska Sva je pozornost britanskoga tiska usmjerena prema Srednjem istoku. 'Posjet izraelskog premijera Ehuda Baraka Washingtonu znači novu fazu u američko-izraelskim odnosima', prenosi 'The Financial Times' ocjenu američke državne tajnice Madeleine Albright. Sredinom kolovoza prva žena američke diplomacije otputovat će na Srednji istok, a kako se očekuje, njezin će posjet obuhvatiti i Siriju. SAD bi trebale odigrati ulogu posrednika u izraelsko-sirijskim pregovorima, piše list. 'The Times' američku odlučnost podcrtava obećanjem predsjednika Clintona da će osobno apelirati na sirijskog predsjednika Asada da započne mirovne pregovore s Izraelom. List smatra kako je diplomatska ofenziva Ehuda Baraka u proteklih nekoliko tjedana natjerala sve strane na Srednjem istoku da nanovo razmotre svoje opcije. Mogućnost dogovora između Sirije i Izraela ne izaziva suze radosnice u regiji. List smatra kako se Palestinci boje da bi takav ishod samo ojačao poziciju gospodina Baraka u pregovorima s Jaserom Arafatom. Egipat se, pak, boji da bi dolaskom predsjednika Asada na središte pozornice Kairo izgubio položaja izuzetno važnog američkog saveznika u arapskom svijetu. Paradoks arapsko- izraelskog sukoba jest u tome da on često zaklanja nekoliko drugih međuarapskih sporova, ništa slabijeg intenziteta. Gospodin Barak tek treba shvatiti da bi mu sporazum koji mudro želi realizirati sa Sirijom mogao ozbiljno zakomplicirati stvari drugde, zaključuje list. Slično promišlja i 'The Guardian', ističući kako je palestinski čelnik Jaser Arafat zabrinut da bi Izrael sporazum s Damaskom mogao iskoristiti kako bi otežao pregovore o konačnom rješenju palestinskog pitanja, to jest da bi nakon eventualnog uspjeha u sirijsko-izraelskim odnosima, gospodinu Arafatu teže bilo pridobiti međunarodnu potporu za palestinsku stvar. Na koncu, Palestinci, podsjeća list, nemaju mnogo iluzija o Siriji, predsjednik je Aasad, recimo, bio izrazito nezadovoljan sporazumima iz Osla. 'The Independent' smatra kako nema dvojbe da će Golanske visoravni biti cijenom mira sa Sirijom, koju će Izrael morati platiti. List pokušava naći olakotne okolnosti tom rješenju. Židovski doseljenici na Golanskim visoravnima su, recimo, manje opsjednuti ideologijom od onih na zapadnoj obali. Većina ih je članovima izraelske Laburističke stranke koji bi potiho napustili područje ako bi to bila cijena miru i sporazumu sa Sirijom. List ističe kako je već jedan vinogradar s Golana počeo saditi lozu u Galileji kako bi ostao u biznisu i nakon izraelskog povlačenja. 'The Times' prati posjet Kosovu čelnika Liberalnih demokrata u odlasku Paddyja Ashdowna koji je pozvao SPC da pohodi jedno od mjesta masakra kosovskih Albanaca te da se Albancima ispriča. Iako Crkva nije ni na koji način sudjelovala, priznati to što se dogodilo bio bi korak od izuzetnog značaja, izjavio je gospodin Ashdown dodavši: 'Ako njemački kancelar može doći u Auschwitz, nema razloga zašto pravoslavna crkva ne bi učinila sličan čin pokajanja'. Tijekom posjeta gospodin Ashdown je upozorio kako je na UN-u da spriječi odsklizavanje Kosova u mafijom vođenu anarhiju kakva je na djelu u susjednoj Albaniji. On je ustrajao kako mu ni na kraj pameti nije potkopavati ugled posebnog predstavnika UN-a za Kosova Bernarda Kouchnera nakon što je dijelove njegove administracije opisao katastrofalno slabima. Opetovavši kako Kosovu prijeti kriminal iz sjeverne Albanije, gospodin je Ashdown istaknuo kako je najbolji lijek protiv zakona anarhije na ulicama da UN što prije dovedu svoje policijske snage u pokrajine. On je, na koncu, predložio čelniku OVK Hasimu Taqiju da bi u znak dobre volje i privrženosti pluralizmu u pokrajini lijepom gestom bilo ako bi OVK dostavljao hranu i pomoć odsječenim srpskim zajednicama, čitamo u 'The Timesu'". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 21. VII. 1999. Europska banka za ulaganja i njezin angažman u jugoistočnoj Europi "Europska banka za ulaganja, skraćeno EIB, sa svojim sjedištem u Luksemburgu nakon odluke 15 ministara financija članica Europske unije preuzela je važnu ulogu u obnovi i provedbi sporazuma za stabilnost za jugoistočnu Europu. Međutim, malo je onih koji zaista znaju što se krije iza kratice EIB. Prilog Bettine Burkart. Europska banka za ulaganja osnovana je 1958. godine proizlazeći iz rimskih ugovora prilikom osnutka Europske gospodarske zajednice. Ona je istodobno i banka i europska institucija. Njezina prvotna zadaća je bila smanjenje regionalnih razlika između bogatih regija europskog sjevera i vrlo zaostalih područja juga Europe. S tom prvotnom zadaćom do danas se nije ništa promijenilo. Max Messner, glasnogovornik za Austriju i istočnu Europu EIB-a: 'Radi se o svladavanju regionalnih razlika u Europi. Trenutno postoje u Europskoj uniji petnaestorice velike razlike. Ako primjerice usporedite najbogatije regije u Luksemburgu, Beč, London, Hamburg s najsiromašnijim regijama, na primjer portugalski Alentejo i neke regije na grčkim otocima, tada imate razliku u odnosu jedan naprema četiri. I to na dugi rok nije održivo. Stoga je glavna zadaća EIB-a - sve dok postoje ovako velike razlike - financiranjem smanjiti velike razlike regija. I stoga zasigurno neće iznenaditi podatak da dvije trećine kredita još odlaze u projekte koji se provode u zaostalim regijama Europske unije'. To objašnjava da je EIB 1998. godine s gotovo 5 milijarda i 200 milijuna eura Njemačkoj dao više kredita nego bilo kojoj drugoj zemlji. Najveći dio tih kredita otišao je u projekte u Berlinu i njemačkim istočnim saveznim zemljama. Europska banka za ulaganja pripada zemljama članicama Europske unije koji je zajednički financiraju. Trenutno EIB raspolaže s označenim kapitalom od oko 100 milijarda eura. Banka preuzima na međunarodnim tržištima kapitala sredstva koja dobiva po vrlo povoljnim uvjetima zbog svog izvanredno dobrog kreditstandinga. Budući da EIB ne posluje da bi imala vlastiti dobitak, ona vrlo povoljne uvjete prenosi izravno svojim klijentima. U središtu Europske banke za ulaganja u Luksemburgu vlada ponos zbog činjenice da je u posljednjih pet godina izdano više kredita nego što je to učinila Svjetska banka te da, osim Svjetske banke, EIB posluje kao najveća financijska institucija na multilateralnoj razini, i to s oko tisuću suradnika. To polazi za rukom i zbog toga što se i sama Europska banka za ulaganja uključuje u zaista samo velike projekte. Istodobno postoje i putovi kako za vrlo male investicije dobiti povoljan kredit kod EIB-a. O tomu Max Messner: 'Zbog toga unutar i izvan Europske unije ne želimo poslovati i sve raditi sami, već samo na projektima koji imaju ukupnu investiciju u visini od recimo 40, 50 milijuna njemačkih maraka, što naravno kod manjih zemalja srednje i jugoistočne Europe može imati iznimke, ali u normalnom slučaju je to tako. Mi tada ne poslujemo izravno, nego to činimo preko takozvanih zajmova EIB-a. To znači, mi na licu mjesta dajemo zajmove bankama iz Europske unije koje u tim zemljama imaju svoje podružnice. To su takozvane kreditne crte i tim bankama dajemo kredite, a s tim novcem one kreditiraju 20, 30, 40 malih poduzeća i poduzeća srednje veličine ili pak gradonačelnika jednog grada ili općine. Tim mehanizmom možemo pomoći i projekte gdje ukupan iznos investicije prelazi 100 tisuća ili 200 tisuća maraka, a u tom slučaju kredit iz sredstava EIB-a iznosi 50 ili 100 tisuća njemačkih maraka'. U tim slučajevima je važno da se zainteresirani obrate bankama na licu mjesta koje za nas rade. EIB u međuvremenu raspolaže u zemljama kandidatima za prijam u Europsku uniju sa 35 partner-banaka koje pak same raspolažu s takozvanim globalnim zajmovima EIB-a. Popis tih banaka može se zatražiti u središnjici EIB-a u Luksemburgu ili naravno putem interneta. Osim prvotne zadaće pomoći oko uklanjanja strukturalnih razlika između europskog sjevera i juga tijekom godina razvili su se do danas važeći kriteriji djelovanja Europske banke za ulaganja. Vrlo je važna potpora međudržavne infrastrukture. Pri tomu se radi o, kako ih danas nazivamo, transeuropskim mrežama na području prometa (ceste, pruge, pomorske i zračne luke), na području energije (naftovodi i dalekovodi) i naravno na području telekomunikacija. Daljna vrlo bitna tema pojavila se nakon energetske krize početkom sedamdesetih, a to je potpora europskih energetskih ciljeva, i to u smislu osiguravanja i uštede energije. Na koncu EIB je djelotvorna i na području zaštite okoliša, gdje se posebno angažirala. Tako je više od polovice zajmova koje je Njemačka dobila sedamdesetih i osamdesetih godina pruženo za projekte zaštite okoliša, primjerice u filtere kod elektrana na ugljen. Svi zahtjevi za kreditiranje projekata moraju se stoga orijentirati na navedene kriterije. Svaki projekt koji bi se trebalo kreditirati stručnjaci EIB-a intenzivno prouče - je li isplativ, tehnički ispravan te ispunjava li financijske kriterije i odgovara li nalozima zaštite okoliša, jer na koncu EIB svoj novac ne daruje. EIB već dugo nije aktivan samo na prostoru Europske unije. Nakon potpisivanja takozvanog sporazuma iz Lom?a 1963., Europska banka za ulaganja počela je podupirati projekte koji su dogovoreni u okviru europske politike prema zemljama u razvoju. U međuvremenu EIB surađuje sa svim državama takozvane skupine AKP, dakle država afričke, karibijske i pacifičke regije, a to je 71 zemlja, međutim ona u tim zemljama nije vodeća institucija oko dodjele kredita. Međutim, često predstavnik EIB-a prati suradnike Europskog povjerenstva u programima za razvoj u spomenutim zemljama, a radi se o takozvanim 'Programming missions'. Pri tomu se radi o projektima koji se djelomično financiraju iz fonda za pomoć zemljama u razvoju, a djelomično od kredita EIB-a. Sličan oblik suradnje razvio se između Europske unije, Europske banke za ulaganja i zemalja Sredozemlja od Alžira do Cipra. Od 1990. Europska banka za ulaganja aktivna je i u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi, i to u ukupno 13 zemalja. U prvu skupinu ubraja se 10 kandidata za ulazak u EU, a to su Estonija, Litva, Latvija, Poljska, Mađarska, Slovačka, Češka, Slovenija, Rumunjska i Bugarska. Osim toga tu su još Albanija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Kod prve skupine radi se o tomu da im se pomogne na putu u Europsku uniju. Max Messner o tomu primjećuje: 'Ove zemlje se pripremaju na prijam u Europsku uniju. A ući u EU znači da te zemlje moraju ispuniti određene standarde koji vrijede u Europskoj uniji te da ih moraju poštivati. To se primjerice odnosi na okoliš, kakvoću vode, izbjegavanje buke, standarda za industriju. Uvođenje svih tih standarda u svim tim zemljama povezano je s ulaganjima. Osim toga te države moraju, a da bi unutar Europske unije opstale, raspolagati s industrijskim sektorom koji je zdrav i koji je sposoban izvoziti. I zbog svega toga sva područja u tim zemljama traže da se u njih na veliko ulaže'. Od 1990. godine EIB je u svih 13 zemalja uložila 9 milijarda eura, dakle dala oko 18 milijarda eura kredita. Europska banka za ulaganja je tijekom svojih aktivnosti na tom području izuzetno zadovoljna. Spomenuta regija pokazuje vrlo visoki rast: 1997. godine dodijeljeno je milijardu i pol eura kredita, a ove 1999. godine EIB će dodijeliti kredite u visini od 3 milijarde eura odnosno 6 milijarda maraka. Max Messner stoga računa na daljni porast zahtjeva za kredite: 'S time računamo. I to je opravdano, ako polazimo od toga da bi spomenute zemlje za četiri, pet ili šest godina, a neke tek za deset godina trebale pristupiti Europskoj uniji, tada je opravdano da se ulaže u infrastrukturu tih zemalja. Mi kao Europska banka za ulaganja idealan smo partner, imamo dovoljno iskustva. Mi smo na koncu bili i banka koja je u slučaju Španjolske, Portugala i Grčke naišla na identičnu situaciju. Sve te države imale su slične priče i slične nedostatke. U tim zemljama smo ulagali i znamo što smo dobili, a isto činimo sada sa zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe'". *** Prevrtljivi Drašković "Iznova je jasno uočljivo da se jedna od najzamršenijih figura na beogradskoj političkoj sceni, Vuk Drašković, uspijeva ne prikloniti ni jednoj strani. Nakon što ga je Milošević nedavno doslovce izbacio iz vlade, Drašković iznova nastupa kao oporbenjak. Ali, time istovremeno nanosi štetu ostalim oporbenim strankama. Jer on sebi drži sve putove otvorenima, ovisno o razvoju stanja. Ukoliko ne dođe do promjene vlasti u Beogradu, on se i dalje može pozivati na to kako nikada nije zagovarao Miloševićev pad. Mnogo više od toga: Drašković priželjkuje promjenu vlade, točnije rečeno prijelaznu vladu, koju bi činili i Miloševićevi socijalisti i Jugoslavenska ljevica koju vodi žena jugoslavenskog Predsjednika. Takav program je za ostale oporbene vođe neprihvatljiv. Točno zbog toga ga je Drašković tako i predstavio. Vuk Drašković u javnosti nastupa kao oporbeni političar, ali u stvarnosti on indirektno pomaže Miloševiću da ostane na vlasti. Posljedica Draškovićeva programa je jasna: stranke, koje su se priključile najvećem oporbenom savezu, već su se značajno distancirale spram njegove stranke i politike. Iako su krajem proteklog tjedna Draškoviću pružili ruku, kako bi ga primili na svoj brod, moraju priznati da s još uvijek popularnim Draškovićem nemaju mnogo zajedničkog. Bez daljnjeg je upitno bi li se dobrim pokazalo i utemeljenje već jednom propalog liderskog oporbenog para Vuk Drašković/Zoran Đinđić. Obojica imaju prevelike ambicije za moći, da bi mogli mirno jedan pored drugog demonstrirati. Činjenica je da problema u biti uopće i nema. Drašković kreira svoju vlastitu sudbinu, a hoće li ona biti oporbena ili ne, to će se tek pokazati. Od njega, kao što je već rečeno, Miloševiću ne prijeti stvarna opasnost. Možda je on čak i oporbeni političar u Miloševićevoj milosti - as iz rukava, kojemu beogradski pokeraš mora vjerovati. Miloševićevi pravi protivnici su se priključili Đinđićevu Savezu za promjene. No, oni još nisu uspjeli negodovanje naroda pretočiti u konkretne rezultate. Pri tome se mora reći kako u javnosti ima dosta kritika usmjerenih prema Miloševiću. Sve moguće udruge i stranke zahtijevaju novu politiku u Srbiji i ostavku Predsjednika. No, Zoran Đinđić sanja samo o, kako je sam rekao, maršu na Beograd s milijunima ljudi. Te milijune on naravno ne može probuditi iz njihove letargije, jer ih je Đinđić već jednom razočarao, prije tri godine u savezu Zajedno. Sada se čak dragovoljno želi predati policiji kako bi provocirao Miloševića, i što je još važnije, kako bi sam postao mučenikom kao popularni politički zatvorenik. Milošević će i tu gestu opušteno popratiti i pričekati na daljnje korake. Zoran Đinđić danas više nije vodeća figura srpske oporbe, kakvim se on sam smatra. Demonstracije s nekoliko tisuća ljudi neće pokolebati Miloševića. Da bi se državnog predsjednika ugrozilo, trebale bi to biti stotine tisuća, pravi masovni pokret. Doista je moguće da se na jesen ili najkasnije u zimu mase pokrenu na prosvjede. No, to se onda neće dogoditi zahvaljujući ljudima poput Zorana Đinđića, nego samoj činjenici da će ljude na ulicu tjerati njihova nevolja. Kada više ne bude grijanja, struje i tople vode, kad svakodnevica postane mukom, tada bi to mogao biti zadnji odlučujući argument za stanovnike Srbije da konačno protestiraju protiv čovjeka koji je već godinama odgovoran za sve loše što im se događalo. To nije tako daleko. Strahuje se da Milošević taj dan kada će mase u Beogradu zahtijevati njegovu ostavku, može pričekati vrlo mirno. Jer ako do toga doista i dođe, on će, vrlo je lako moguće, na svoj vlastiti narod poslati policiju. A u tome ga nitko neće moći spriječiti". (RDW) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 21. VII. 1999. Sljedeći put iskušajte neubojita oružja "Rat na Kosovu stavio je u središte pozornosti ključnu ulogu koju bi neubojite tehnologije mogle imati u budućim sukobima. Tehnologije koje se sada razvijaju ili istražuju mogle su ojačati kampanju NATO-a, izbjeći nepotrebne smrti i razaranja i ograničiti štetu koja je nanesena američkim odnosima s Rusijom, Kinom, Grčkom te, dugoročno, sa Srbijom", piše Malcolm H. Wiener. "Zamislite sljedeći scenarij. Umjesto gotovo potpunog oslanjanja na eksplozivna oružja, NATO prvo pokreće kratku, snažnu informativnu kampanju elektroničkim uklanjanjem srpskog predsjednika Miloševića i njegovih saveznika sa srpske televizije. Emitiraju se pouzdani izvori vijesti, poput BBC-a. Te su aktivnosti dopunjene izjavom da potezi koje će NATO poduzeti, ne prestanu li zločini protiv čovječnosti, nisu potezi protiv srpskog naroda, čije se borbe protiv fašizma svi sjećaju i poštuju je, već protiv ratnih zločinaca koji vrijeđaju ime Srbije. Zatim NATO isključuje struju, komunikacije i računala u Beogradu i svim drugim važnim srpskim gradovima, i to tako ostaje. Razvijaju se oblaci ugljika i druga djelotvorna neeksplozivna sredstva. Nakon toga NATO uništava zračnu obranu i druge vojne elektronske sustave, uporabom elektromagnetskih udara i lasera. Zgrade postaju neprikladne za stanovanje, kao posljedica preciznih napada neugodnim mirisima ili sredstvima koja mogu hermetički zatvoriti ulaze u zgradu. (...) Promet preko glavnih mostova i velikih prometnica prekida se opetovanom aplikacijom (pomoću bezpilotnih zrakoplova) skliskih ili ljepljivih tvari na cestama. Oponašanje spuštanja zračnih postrojba ili simulacija napada kopnenih vojnika zavaravajućim elektronskim i akustičnim efektima dovodi protivničke vojne snage na otvoreno i podvrgava ih zračnim napadima. Ceste se noću nadziru uporabom opreme osjetljive na svjetlo, a sumnjive skupine na cestama nadziru se neubojitim sredstvima. Albanske ili srpske enklave zaštićene su od osvete primjenom neubojitih mjera za nadzor gomile, uključujući zaglušujuće pištolje, zvukove za dezorijentaciju pa čak i neugodne mirise kad su uvjeti prikladni. Sva opisana neubojita tehnologija dostupna je, dostižna ili ju je moguće načiniti s dostatnom količinom novca. Naravno, nema jamca da će tehnologije neubojite po svojoj namjeri biti potpuno neubojite po svom učinku. Primjerice, iznenadan gubitak struje u bolnicama može izazvati tragedije. Međutim, broj žrtava ubijenih uporabom neubojitih tehnologija zasigurno će biti mnogo manji nego što bi bio kad bi se primijenio eksploziv. Manja bi, također, bila i šteta nanesena drugim većim političkim interesima. Ubrzani razvoj neubojitih tehnologija u nacionalnom je interesu. Za postizanje tog cilja, Vijeće nacionalne sigurnosti trebalo bi raditi na tome da to učini prioritetom oružanih snaga. Čitav privatni sektor treba učiniti svjesnim tih potreba. Potrebno je osigurati primjerene fondove. Ministarstvo vanjskih poslova, obavještajna zajednica i ministarstvo pravosuđa trebali bi u potpunosti sudjelovati u tome. Predsjednika, potpredsjednika i važne članove vlade i njihove zamjenike trebalo bi redovito izvještavati, a saveznice u NATO-u trebalo bi obavještavati o tehnološkim mogućnostima. Neeksplozivne ili neubojite tehnologije nisu panaceja i neće zamijeniti ubojita sredstva ratovanja. Za mnoge vrste sukoba s kojima ćemo se vjerojatno suočiti u XXI. stoljeću, međutim, neubojite tehnologije obećavaju ostvarenje humanitarnih i drugih ciljeva uz smanjene ljudski gubitke. Razvoj tih tehnologija omogućit će nove političke mogućnosti i novu vjerodostojnost vojsci i diplomaciji." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 21. VII. 1999. Rekonstrukcija Balkana - ispit za Zapad "Od početka intervencije na Kosovu opetovano su nam govorili da je riječ o prvom ratu u povijesti čovječanstva koji se ne vodi zbog teritorija ili bogatstava nego zbog vrijednosti. To znači da bi i njegovo zaključivanje, ne samo porijeklo, također trebalo biti jedinstveno. Da bi se etičke osnove te kolektivne akcije Atlantskog Saveza shvatile ozbiljno, nakon uništenja mora početi izgrađivanje, a bombardirana Jugoslavija mora biti ponovno izgrađena. Kojim bi se načelima ta rekonstrukcija trebala ravnati? Opsežnost. Ponovna izgradnja trebala bi biti zasnovana na opsežnom pogledu na čitavo balkansko područje, uključujući i sve one zemlje koje su bile uključene u rat na bilo koji način. Samo to načelo može dovesti i do razrješenja napetosti i stvaranja novoga balkanskog područja koje može postati važan politički i trgovački partner Europi i drugim dijelovima svijeta. U Jugoslaviji bi gospodarska rekonstrukcija trebala biti povezana s političkom rekonstrukcijom. To može biti postupni proces čija će brzina ovisiti o političkom napretku. Sredstva. Rekonstrukcija svakako ne znači ponovnu izgradnju istih cesta, elektrana i mostova. To je prilika da se Balkan modernizira i približi standardima koji su bliži drugim dijelovima Europe. Ako su dostupni izvori sredstava preskromni, tada će biti obavljeni samo najhitniji zadatci, a najproduktivnije prilike za ulaganje bit će izostavljene. Raspodjela na faze. Četiri faze skicirane na posljednjoj konferenciji skupine sedmorice su razborite. Humanitarno načelo: osiguranje osnovne hrane, lijekova, odjeće i stanovanja za izbjeglice i beskućnike. Konsolidacija: osiguranje vode i energije kako bi se obiteljima pomoglo da ponovno započnu normalno živjeti. Stabilizacija: stvaranje novih zakonodavnih i trgovinskih struktura, kao i makrogospodarskih koraka za poticanje rasta i gospodarske stabilizacije. Integracija: koraci kojima bi se pomoglo uključenim zemljama da djelotvorno sudjeluju u globalnim i područnim organizacijama za rast i razvoj. Povezivanje rekonstrukcije i gospodarske tranzicije. Ljudi na Balkanu moraju poduzeti velike korake prema modernom tržišnom gospodarstvu. U Jugoslaviji to znači potpuno novu zadaću - zajedničko napredovanje fizičke rekonstrukcije i reforme tržišta. To je izvanredno zamršeno ali bitno. Gospodarska struktura koja je postojala prije rata ne može se i ne smije obnoviti. To, na primjer, znači privatizaciju tvrtki i tvornica koje su razrušene. Multilateralna suradnja. Multilateralna tijela kao što su NATO, EU, IMF, Europska banka za rekonstrukciju i razvoj, Svjetska banka i OECD trebaju predvoditi rane faze procesa. Lokalne tvrtke ne mogu postati glavnim igračima prije nego što se proces pokrene. Susjednim zemljama članicama NATO-a trebaju biti dodijeljene posebne uloge i odgovornosti. Mađarska i Grčka, posebno, trebale bi biti središta rekonstrukcije, primjenjujući svoje iskustvo u ovom području i svoja institucionalna, novčana i logistička sredstva. Društvena i psihološka osjetljivost. Ljudi u ovom području mnogo su propatili. Ako međunarodna zajednica ne bude podupirala njihova nastojanja da razumiju što im se dogodilo i da se pripreme na drukčiju vrstu budućnosti, sve spomenute mjere mogle bi biti nedjelotvorne. Odluke u nadolazećim tjednima odredit će dugoročnu budućnost ovog područja. Samo djela koja vođena vrijednostima velikodušnosti, odgovornosti, razumijevanja i partnerstva mogu nakon uništavanja iskupiti etičke tvrdnje koje su pratile intervenciju", piše Atilla Chikan. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 21. VII. 1999. Još jedna Miloševićeva žrtva - okoliš "Svojom kobnom politikom nesnošljivosti i etničkog separatizma, jugoslavenski predsjednik Milošević otrovao je političko ozračje na Balkanu mržnjom i nasiljem", piše Christopher Walker. "Poslije operacije Saveznička snaga može se popisu strahota koje je donijela Miloševićeva vladavina dodati još jedna tragedija: riječ je o kontaminaciji okoliša izazvanoj ratnim razaranjem. Tijekom 78 dana vojne operacije savezničkih snaga, osim pogađanja vojnih meta, NATO je dosljedno bombardirao strateške ciljeve, poput rafinerija nafte, skladišta goriva, tvornica gnojiva i petrokemijskih postrojenja, i brojnih drugih industrijskih kompleksa. Unatoč odluci da će progutati golemu kaznu NATO-a, Milošević je svejedno izgubio Kosovo. Istodobno, kao rezultat tvrdokornosti koju je pokazao svom pučanstvu - kao i narodima susjednih zemalja - to je imalo ozbiljne posljedice za okoliš. Mnogi se Srbi sad pitaju što su zapravo dobili time što njihov vođa nije popuštao dva i pol mjeseca. Građani zapadne Europe i Sjedinjenih Država željeli su svršetak Miloševićeve tiranije, ali su se s tim problemom bili spremni suočiti samo na odijeljen, antiseptičan način koji ne ugrožava njihove profesionalne vojnike. Tako su na Kosovu postojali idealni sastojci za produženi sukob u kojem je znatan dio savezničke vatrene moći gađao srpsku infrastrukturu. Sa znatnim onečišćenjem kako zraka, tako i vode i tla, UN, Europska unija i brojne druge organizacije pozivaju na žurnu procjenu i čišćenje u Srbiji i oko nje. Kontaminacija ekosustava Dunava i Crnoga mora jedan je primjer goleme štete za okoliš s kojom se regija suočava. Možda su se toksini prolili u rijeku, kao rezultat bombardiranja rafinerije nafte u Novom Sadu i kemijskog postrojenja i tvornice gnojiva u Pančevu. Dunav je izvor pitke vode za 10 milijuna ljudi u regiji. Osim toga, postoje strahovi o utjecaju urana, sastojka savezničkih naboja, na srpske i albanske civile s Kosova. Američki mlažnjaci A- 10 Warthog, koji su sudjelovali u kosovskom sukobu, rabili su naboje koji sadrže uran, a napravljeni su od otpada nuklearnog oružja. Bojna polja puna ostataka potrošenih metaka s uranom ostaju radioaktivna gotovo beskonačno, a prašina potrošenih naboja može se lako širiti vjetrom. O zdravstvenim se posljedicama toga za ljude i životinje vode vruće rasprave. Tijekom kosovskog sukoba, jugoslavenski državni mediji - pod strogim Miloševićevim nadzorom - posvećivali su mnogo prostora stvarnom ili zamišljenom stupnju onečišćenja okoliša, kako bi pomogli ojačati javno mnijenje protiv NATO-a. Sad kad je sukob završen, ti isti državni mediji napadno šute o stupnju štete. To je potencijalno tragična situacija: jugoslavenske vlasti sad očito skrivaju opseg štete nanesene okolišu jer ne žele poticati paniku. Iskrenost o onečišćenju za srpske bi vlasti značila priznati problem koji oni nisu kadri riješiti i za koji je vanjska pomoć nužna. A postoje i političke zapreke međunarodnoj pomoći za čišćenje okoliša u Srbiji, koje dodatno kompliciraju stvari. Sjedinjene Države i nekoliko glavnih europskih saveznica navijestile su da, osim najnužnije humanitarne pomoći, Srbija neće primiti nikakvu međunarodnu pomoć tako dugo dok je Milošević na vlasti. Stoga je onečišćenje okoliša još jedan golem problem koji je Milošević izazvao, i još jedan u kojemu njegovo odbijanje da siđe s vlasti šteti upravo onim ljudima koje on navodno štiti. Očito se u Miloševićevoj knjizi troškova i prednosti njegov vlastiti narod nalazi veoma nisko na listi prioriteta. Što prije Srbi pretvore smjenjivanje svog vođe u glavni prioritet, to će prije Srbija početi popravljati golemu štetu koja joj je nanesena, i u političkom i u ekološkom smislu." Budućnost Jugoslavije "Jugoslavija bi uskoro mogla prestati postojati, čak i kao sjena sebe bivše. Posljednja preostala republika u federaciji uz Srbiju, Crna Gora, utire put prema neovisnosti. Crna Gora je u inozemstvu osvojila mnogo sućuti. Za kosovskog sukoba ona se ogradila od jugoslavenskog napada na kosovske Albance a i primila na tisuće izbjeglica iz pokrajine. Njezin predsjednik Milo Đukanović otvoreno kritizira jugoslavenskog predsjednika, optuženika za ratne zločine, Slobodana Miloševića. Njegova je vlada čak obećala uhititi Miloševića ili druge optuženike za ratne zločine, odvaže li se ući u Crnu Goru. Prepoznajući rizike odvajanja od mnogo veće i vojno moćnije Srbije, Crna Gora prvo pokušava pregovarati o svom položaju u federaciji. Ona želi punu jednakost sa Srbijom. Najviše od svega, ona u njoj želi vidjeti demokratske promjene. To je, zapravo, temelj za srpski oporavak od desetgodišnjih ratova. To je također ključ za dobivanje međunarodne pomoći za obnovu infrastrukture, koju su uništile bombe NATO-a. No Miloševićevo carstvo doživljava političke preokrete. Kritičari njegove politike sve su glasniji. Zato nije jasno kako će jugoslavenski Predsjednik, na udaru sa svih strana, odgovoriti na crnogorske prijedloge za preinakama federacije. Neki se brinu da će on pokrenuti još jedan rat, ovaj put da bi spriječio izlazak Crne Gore iz federacije. Iako se Crna Gora priprema za borbu u slučaju potrebe, njezine su snage malene. NATO je upozorio Miloševića da ne napada svog posljednjeg partnera u Jugoslaviji, ali nije zaprijetio savezničkom intervencijom ako do sukoba dođe. Bolji bi ishod bio tip nove federacije koju Đukanović želi, s Crnom Gorom koja služi kao katalizator političke promjene u Srbiji. Napredni Crnogorci i Srbi znaju da do takve promjene mora doći - da se Miloševićeva vrst nacionalizma mora prepustiti mračnoj, nesretnoj prošlosti", zaključuje uvodničar lista. THE NEW YORK TIMES 21. VII. 1999. Glas za demokraciju u inozemstvu "U najrepresivnijim državama današnjice građanski aktivisti, poput promatrača izbora, neovisnih novinara i skupina za ljudska prava, okreću se Washingtonu za potporu. No Senat bi u bilo kojem trenutku mogao glasovati za presijecanje njihova najvažnijeg užeta za spašavanje. Judd Gregg, republikanac iz New Hampshirea, uvjerio je Odbor za dotacije da preporuči smanjenje financiranja državne organizacije za demokraciju - sa 31 milijuna dolara na ništicu. Senat mu se treba suprotstaviti i glasovati za očuvanje organizacije čija je misija važnija nego ikad. Organizacija financira četiri instituta za međunarodna pitanja, pod vodstvom republikanaca i demokrata, gospodarske komore i AFL - CIO-a (Američkog radničkog saveza i Kongresa industrijskih organizacija). Organizacija također izravno financijski potpomaže inozemne organizacije koje promiču vladavinu zakona i demokracije. Njezina snaga leži i u tome što proračun organizacije ne ovisi o ministarstvu vanjskih poslova. Teško je sjetiti se diktature čiji protivnici nisu imali koristi od te pomoći. Među stotinama drugih projekata organizacija je novcem i savjetima pomogla u mjesnim izborima i otkrivanju zatočeničkih logora u Kini, pružila je pomoć skupini za ljudska prava u Sudanu, neovisnim medijima u Srbiji, obiteljima političkih zatočenika na Kubi i tajnom radničkom pokretu u Mianmi. Augusto Pinochet možda bi još vladao u Čileu da državni demokratski institut zemaljske organizacije za demokraciju nije pomogao oporbi da organizira usporedno zbrajanje glasova tijekom plebiscita o njegovoj vladavini 1988., kad je otkriven Pinochetov pokušaj da montira ishod. Državna organizacija za demokraciju zaslužila je da ostane zdrava i neovisna", piše uvodničar lista. FRANCUSKA LE MONDE 21. VII. 1999. Kosovo: ruski vojnici između popova i komunista "Zacijelo se nigdje proturječni vihori povijesti ne očituju bolje nego na Balkanu. Prošlog je tjedna sastavnica ruskih postrojba za KFOR na Kosovu stigla u Solun. Ondje gdje već mjesecima prolaze NATO-ove snage, budući da je grčka luka obvezno mjesto za iskrcavanje snaga koje se zatim prebacuju u Jugoslaviju, vardarskom dolinom prema Skopju, a zatim prema Prištini. Zadnji put, ruski su vojnici u Solunu viđeni 1916. Tada su odlazili na srpsko bojište da bi se sa saveznicima borili protiv Centralnih sila. Ovaj su put imali pravo na dvije vrste odbora za doček koji svjedoče o podijeljenosti Rusije danas. Dok stoje u vrsti u solunskoj luci, kremaljske izaslanike blagoslivljaju grčki pravoslavni svećenici koji ih podsjećaju na pripadnost zajedničkoj vjeri. Nešto kasnije, mirno ih je bombardirala letcima Grčka komunistička stranka (KKE) koja se ne može načuditi da ruski vojnici prihvaćaju NATO-ovo zapovjedništvo, tu desnu ruku američkog 'carstva zla'. U letcima se ovi srčani vojnici, 'baštinici velike Oktobarske socijalističke revolucije', pozivaju da ne idu na Kosovo i ne pružaju pomoć imperijalizmu. Dok se više od 90 posto puka u Grčkoj protivilo NATO-ovim udarima na Srbiju, komunisti nisu oklijevali da se zadnjih mjeseci povežu s krajnjim nacionalistima kako bi prosvjedovali protiv zapadne politike. Ruski su vojnici ove opomene primili vrlo hladno: 'Oni će ispuniti svoje obveze onako kako ih je utvrdio UN', rekao je njihov zapovjednik. Kada je riječ o blagoslovu popova, on nije omeo predstavnike svete Rusije, jer njihove postrojbe sada imaju vojne svećenike, kojih nije bilo u komunističkoj vojsci. Iako je pravoslavlje gotovo službena vjera u Rusiji Borisa Jeljcina, država nije toliko pobožna da bi se skrbila o vojnim svećenicima. Uzdržavaju ih obični vojnici od svojih (jadnih) plaća koje su nešto sigurnije kada sudjeluju u operacijama što ih financiraju Ujedinjeni narodi. Nova je ruska vojska ipak zadržala ustroj bivše sovjetske vojske, pa tako svaki zapovjednik postrojbe uvijek ima uza se političkog komesara čija dužnost nije potpuno jasna. U doba SSSR-a politički su komesari bili zaduženi za ideološki rad u postrojbama, a pojačavajući vojnu hijerarhiju osobljem koje ovisi izravno o stranci, trebalo se spriječiti da vojska ne dođe u napast da postane samostalna sila koja bi mogla imati politički utjecaj. Prvotna dužnost više nema smisla, ali je druga zanimljivija nego ikad. Kako god bilo, čini se da se novi vojni svećenici i tradicionalni politički komesari savršeno slažu", piše Daniel Vernet. LIBERATION 21. VII. 1999. Skupština postoji i to dokazuje "Europska se demokracija gradi velikom brzinom, u savršenoj improvizaciji. Njezin je glavni čimbenik Europski parlament koji je, poput Frankensteina, umakao svojim tvorcima. Ili, prije svome tvorcu: bivši njemački kancelar, kršćanski demokrat Gerhard Schroeder, borio se - često sam i uglavnom protiv francuskog stajališta - kako bi proširio ovlasti Skupštine. Njegov je cilj bio nadomjestiti 'demokratski manjak' od kojeg zajednička građevina pati od svojih početaka, budući da Povjerenstvo i Ministarsko vijeće koje okuplja petnaest vlada Unije, odgovaraju pred narodom tek u drugom stupnju. Ugovori iz Maastrichta iz 1992. i Amsterdama iz 1997., obilježeni su njime: Kohl je uspio uzdići Parlament, koji se nakon 1979. bira općim glasovanjem, gotovo na razinu Ministarskog vijeća. Još je trebalo da ta Skupština potvrdi svoje samostalno političko postojanje. Ona je to i učinila tijekom zadnjih triju godina. Parlamentarno istražno povjerenstvo o 'ludim kravama' iz 1996./ 1997., koje je pokazalo da je Povjerenstvo prikrivalo veličinu krize kako ne bi škodilo svom planu o velikom unutarnjem tržištu, bilo je prvi znak upozorenja na demokraciju Unije. Prvi put je bruxellesko izvršno tijelo bilo podvrgnuto pravoj provjeri. Ostavka Povjerenstva koju je Parlament zatražio nakon niza otkrića o nepotizmu i korupciji, bila je drugi znak. Sporazum koji su prošlog tjedna zaključili konzervativci iz PPE-DE-a i liberali u Parlamentu, treći je znak. Prvi put se rezultati izbora očituju u Strasbourgu: budući da su socijalisti poraženi u većini zemalja Unije, ima li što logičnije, nego da socijalisti prijeđu u oporbu? Problem je što su sve do tada konzervativci i socijalisti vladali zajedno, osiguravajući si tako lagodnu većinu. Izbori, dakle, nisu uopće bili važni, a odnos snaga omogućio je samo da se dobije veći ili manji broj mjesta. Dokaz u korist tog ublažavajućeg sustava bio je dvojak: budući da nijedna stranka nije sama dobila apsolutnu većinu od 314 glasova koji su potrebni da se prihvati većina europskih dokumenata, bilo je jednostavnije da dvije glavne stranke postignu nagodbu. Osim toga, budući da Europa uglavnom stvara stručne dokumente, ideološke razlike nemaju učinka. No vremena su se promijenila. Europa je, barem nakon 1985., postala politička. Svakako, zajednički je novac imao važnu ulogu. No izvan toga, nove europske ovlasti sve više diraju u suverenost: slobodno kretanje osoba, useljavanje, obiteljsko pravo, obrana, vanjska politika, socijalna prava, zdravlje itd. Odluke koje se donose na tim područjima očito nisu ideološki neutralne. Europska je desnica samo izvukla zaključke iz tog činjeničnog stanja. Učinila je to brže nego smo se tome mogli nadati, budući da je u prošlosti sklonost prema sigurnijem sustavu snažnog saveza često imala prevagu nad drugim razlozima. Socijalisti, sa svoje strane, neće propustiti učiniti isto, tražeći savez sa 'zelenima', komunistima, ili čak liberalima, zašto ne. Tako politizacija Parlamenta ima vlastita ograničenja, jer oponaša sustave pojedinih država koji su nadmašeni. Neslaganje između pristaša Europe i suverenista još više dolikuje Strasbourgu nego prijestolnicama pojedinih država i jamačno je opravdalo nastanak drugih stranaka. Postoji velika opasnost da desni Parlament povede partizanski rat protiv Ministarskog vijeća u kojemu prevlast imaju socijaldemokrati, i to u unutarnjopolitičke svrhe. Sustav bi tada mogao dostići točku kidanja: načiniti od europskih izbora prizivno glasovanje državnih izbora značilo bi nepriznavati njihovu zakonitost. Europska se građevina od toga ne bi oporavila", piše Jean Quatremer. Berlinski antimilitaristi prosvjeduju protiv Schroedera "Jučer je Gerhard Schroeder označio početak 'Berlinske republike', izražavajući javno priznanje njemačkoj vojsci, 'demokratskoj ustanovi' i 'snazi mira'. Jedan od kancelarovih prvih poteza u opet pronađenoj prijestolnici bilo je pribivanje javnom polaganju prisege 432 mladih novaka Bundeswehra, svečanosti koja još izaziva prepirke u zemlji. Da bi se događaj prihvatio, odabran je nadnevak i mjesto napada na Hitlera: svečanost je održana u Bendlerblocku gdje su 20. srpnja 1944. bili strijeljani grof od Stauffenberga i nekoliko urotnika koji su pokušali ubiti Hitlera. 'Vi nastavljate tradiciju 20. srpnja', rekao je Schroeder novacima, ne skrivajući dvosmislenost mjesta: Bendlerblock je također mjesto gdje je Hitler 1933. održao svoj govor o 'njemačkom životnom prostoru' i gdje je visoko zapovjedništvo Wehrmachta planiralo svoje osvajačke ratove. Često optuživan da pomalo površno poznaje njemačku povijest, Gerhard Schroeder se pobrinuo da podsjeti na prošlost, pozivajući na njezino prevladavanje: 'Bundeswehr se od svog osnutka temeljio na novim, možemo reći antimilitarističkim načelima', istaknuo je, dodajući da je on doživio promaknuće na Kosovu, gdje su 'vojnici Bundeswehra djelovali kao borci za slobodu'. U Berlinu, gdje je pruski i nacistički militarizam prepustio mjesto jakoj antimilitarističkoj tradiciji (mladići iz Zapadne Njemačke mogli su izbjeći vojnu službu preselivši se u Berlin), vojska se ne prihvaća, pa bila ona i 'demokratska'. (...) Ta svečanost, koja je u stvari htjela biti javna, trebala je biti namijenjena nekim gostima odabranim za ovu prigodu. 'Javne prisege žele učvrstiti vojsku u narodu kako bi se prihvatile veće obveze u inozemstvu, buni se Nils koji ima 24 godine, aktivist socijaldemokratske mladeži. Dok, u stvari, Bundeswehr samo želi nametnuti njemačke imperijalističke interese!' Priznanje urotnicima od 20. srpnja nije dovoljno da ublaži ljutnju mladih prosvjednika: 'Stauffenberg i Cie bili su vrlo dobri nacisti. Oni su također htjeli prevlast Njemačke u Europi', prosvjeduje 22-godišnji Joerg, podsjećajući da su se urotnici pobunili tek kada je rat bio izgubljen. Ovi radikalni antimilitaristi bili su osamljeni: zeleni, koji su prošle godine prosvjedovali protiv polaganja prisege u Berlinu (tada se proslavio sadašnji ministar za okoliš Juergen Trittin, rekavši kako takvim proslavama Bundeswehr nastavlja tradiciju Wehrmachta), ove godine nisu pozvali na prosvjed. To je druga bitna promjena za Njemačku", iz Berlina izvješćuje Lorraine Millot. ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. VII. 1999. Sve veća europska sila "Peti i ojačani Europski parlament, koji je jučer sastavljen pod predsjedanjem francuske demokršćanke Nicole Fontaine, suočava se s odlučnim petogodišnjim razdobljem. Zaokret na desno Europskoga parlamenta, poslije europskih izbora održanih u lipnju, omogućio je nasljednici J. M. Gil Roblesa, a radi se o drugoj ženi u posljednjih 20 godina koja dolazi na položaj predsjednika te ustanove (prva je bila Simone Veil) da lako pobijedi svoga suparnika, bivšega portugalskog predsjednika Maria Soaresa kojega su predložili socijalisti. Na čelu ustanove koja je uglavnom slabo poznata, a mnogim se građanima čini i jako udaljenom, Nicole Fontaine bi trebala poticati reforme nužne za proširivanje Unije na nekadašnje komunističke države, što je vjerojatno najveći izazov Europske unije. Parlament u Strasbourgu, koji sada prvi put pokazuje i svoje kritizirano faraonsko sjedište, ima malo dodirnih točaka s parlamentima država Europske unije. Ne nadzire i ne potvrđuje djelovanje neke konkretne vlade, a europski građani politiku i dalje vide samo u svojim lokalnim problemima. To je jedan od razloga za slab odaziv birača na izborima u lipnju, za najlošiji odaziv još od 1979., kad je započelo provođenje izravnih izbora. A toj nezainteresiranosti sigurno su dosta pridonijeli škandali povezani s rasipnošću i nepotizmom koji su prethodili kolektivnom podnošenju ostavke Santerova povjerenstva. Unatoč svojoj prividnoj distanci u odnosu na obične građane, Europski parlament je ustanova koja se najviše promijenila u 47 godina otkad je započeo proces europske integracije. Njegovih sadašnjih 626 članova ne mogu sastavljati ili prihvaćati zakone na svoju inicijativu, ali je njihov rad mnogo važniji za građane Europske unije nego što to neki misle, i to dosta dalje od njegove uloge tijela koje nadzire poštovanje prava potrošača. I njegove su ovlasti prilično povećane poslije stupanja na snagu, u svibnju prošle godine, sporazuma iz Amsterdama. Parlament koji započinje novi mandat ima veće ovlasti za nadziranje proračuna Europske unije, ali i samoga Europskoga povjerenstva, a uz pomoć mehanizma 'zajedničkog odlučivanja' dobio je i zakonodavnu ulogu na svim područjima osim na području poljoprivrede i stvaranja monetarne unije. Strasburg je istodobno i izazov i nada", piše u uvodniku lista. Ma kakav rasizam? "Ne, mi nismo rasisti, iako su u to posumnjali čak i neki uvodničari, a sve zbog niza događaja u Kataloniji. Nismo rasisti: dokazuje to i dolazak saudijskoga kralja Fahda, što bi se moglo protumačiti i kao provokacija zbog tolikoga bogatstva i rastrošnosti. Stigao je u svoju palaču u Marbelli (replika Bijele kuće) s pratnjom od četiri stotine ljudi, a sve je to izazvalo oduševljenje. A oni su baš ona rasa! Čak je i ovaj naš kralj uzeo jedan od naših helikoptera - od onih vojnih - kako bi ga posjetio. Ne tako davno vidjeli smo ga kako se rukuje s Hasanom II., a i on je Maur! Taj je posjet jednako vrijedan kao i da je posjetio zapaljenje stanove i džamiju, ili četvrti u gradovima Terrassa i Girona. Sve je to isto, svi su oni Arapi, ili kako mi to kažemo, Mauri. Radi se o antirasističkoj gesti. I tako je dokazano da svi ti izgredi, rasističke stranice na internetu, hvaljenje nacista, grafiti i prijetnje nisu rasističke. A rasistički nije ni budan nadzor Gibraltarskoga prolaza, ni nadzor u zračnim lukama i svi oni profinjeni uređaji kojima se mogu otkriti slijepi putnici jer ih odaje tjelesna temperatura, tamo u kutu u kojemu se skrivaju. Sigurno, jer u SAD-u su razvili posebno oružje koje može uništavati osobe s određenom pigmentacijom, ili određenim genetskim osobinama, drukčijim od naših, a slučajno se podudaraju s onima koje imaju Arapi i Indijci, dok bismo mi ostali pošteđeni. Nije to zato što je netko rasist. Stvar je u tome da naši neprijatelji, i ne samo sadašnji, nego i budući, imaju baš ta karakteristična obilježja. Nisu ta obilježja ništa bolja ili lošija od naših, budimo oprezni s takvim izjavama... Ne, ne postoje više rase. Ne bi to bilo ni kršćanski ni civilizirano, reći nešto takvo. Ali su neprijatelji, a bombe samo prepoznaju te male, beznačajne razlike. A ni problem s europskim Ciganima nije rasni problem. Jedino što se događa da su baš oni siromašni i da žive bijedno. Mogu oni biti i plavokosi Cigani, s prekrasnom djecom, kakvi su sada, ali nisu baš bogati. Ne govorimo o pretjerivanjima kralja Fahda, nego o nekakvom životnom minimumu. Ne smijemo vjerovati da ih Mayor, Manzano ili Gallardon ganjaju po svim zakutcima Madrida samo zbog njihove rase. Ganjaju ih zato što su siromašni, bučni i prljavi. Ne mogu takvi biti među nama! Kod nas svi siromašni moraju biti popisani, ubilježeni, registrirani u uredima, a ponekad i umirovljeni. Kad spavaju, neka spavaju u kartonskim kutijama, pa neće ostati goli u šipražju. I govore španjolski. S raznim naglascima, ne znaju sintaksu, ali mogu i pismeno objasniti svoju nevolju. Ne, to je sigurno nešto drugo, nešto drugo", piše Eduardo Haro Tecglen. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 21. VII. 1999. Vizir pouzdano usmjeren na makete tenkova "Mjesec dana nakon završetka NATO-ova zračnog rata protiv Srbije vruće pitanje i dalje ostaje bez odgovora: je li operacija 'Saveznička snaga' bila uspješna, gledano iz vojne perspektive? Kako bi utvrdila jasan odgovor, NATO-ova momčad stručnjaka pod vodstvom američkog pukovnika Briana McDonalda počela je ovog tjedna istragu na Kosovu. Od 1200 analiziranih akcija na terenu bi trebalo biti vrjednovano 325 ciljeva. Postrojba nazvana 'Kosovo Munitions Effectiveness Assessment Team' (K-MEAT - Tim za provjeru djelotvornosti oružja na Kosovu - op. prev.) uklonit će po riječima pukovnika McDonalda 'sve obmanjujuće vijesti' i 'srpske propagandne laži'. Zasad srpski režim ustraje na tvrdnji da su vojni uspjesi NATO-a bili 'minimalni' i bez strateškog smisla. U bijeloj knjizi pod naslovom 'NATO-ovi zločini', koju je ovih dana distribuirala beogradska vlada, ustvrđeno je da su bombardiranja bila samovoljna te da je NATO-ova strategija bila usmjerena 'ponajprije na uništavanje infrastrukture i na teroriziranje civilnog stanovništva'. Po izvješću srpskog lista Glas od prošle nedjelje, tijekom 79- dnevnog NATO-ova zračnog rata 'izgubljeno' je samo 13 tenkova. List navodi riječi generala Nebojše Pavkovića, zapovjednika treće jugoslavenske armije, stacionirane u Nišu, koji tvrdi da je bombardiranjem 'uništeno samo šest tenkova, šest oklopnih transportera, tri topa, devet protuzračnih topova i desetak raznih vojnih vozila'. Pavković nije precizno naveo kako je neutralizirano preostalih sedam tenkova. Možda njih valja pripisati na račun kosovske ilegalne vojske OVK, koja je, doduše, raspolagala tek malom količinom protutenkovskog oružja. Bilanca uspjeha, koju je američka vojska na završetku rata 9. lipnja predstavila zapadnoj javnosti u gruboj je suprotnosti sa srpskim tvrdnjama. Tom je prilikom Pentagon naveo da gubici srpsko- jugoslavenskih snaga sigurnosti tijekom više od 35 tisuća akcija NATO-ovih bomnbardera obuhvaćaju 122 tenka, 222 oklopna transportera i 454 mobilnih topničkih cijevi i minobacača. Na srpskoj strani stradalo je do 6000 vojnika, isticano je na NATO- ovim konferencijama za tisak. Primjerice, NATO-ov glasnogovornik Jamie Shea objavio je 8. lipnja u Bruxellesu da je prethodnog dana prilikom bombardiranja srpskih postrojba na planini Pastrik jedan jedini bombarder B-52 ubio više od 500 vojnika. Znatne sumnje u te brojke sasvim su opravdane, iako nedostaju dokazi. Iako na Kosovu sve vrvi od novinara, nijedan novinar nije uspio ni približno potvrditi te vijesti. Na planini Patrik nema traga žestokom NATO-ovu bombardiranju. Izvjestitelji uzaludno tragaju za olupinama uništenih tenkova, nailazeći zauzvrat na brojne uništene makete. Prvi novinari, koji su zajedno s nadolazećim britanskim postrojbama ulazili na Kosovo od 11. lipnja, bili su iznenađeni ponajprije ponašanjem 47 tisuća vojnika različitih srpsko- jugoslavenskih sigurnosnih službi. Naime, ti ljudi uopće nisu ostavljali dojam poražene vojske, a na rutama povlačenja prema Srbiji, koje je utvrdio NATO, prebrojeno je daleko više tenkova, oklopnih transportera i topova no što ih je po NATO-ovim navodima smjelo biti. Tada su kružile brojke o 800 vojnih vozila, uključujući najmanje 250 tenkova, 450 oklopnih transportera i 600 topničkih cijevi, koje Srbi povlače u matičnu zemlju. Srpski piloti odvezli su natrag u Beograd čak i tri neoštećena borbena zrakoplova tipa Mig, koji su navodno za vrijeme NATO-ova napada gotovo nezaštićeni stajali na pisti prištinske zračne luke. NATO je na takva izvješća 22. lipnja reagirao priopćenjem kojim zapadni savez priznaje da je bombardirao više maketa tenkova i prividnih položaja no što se pretpostavljalo. Odjednom je objavljeno da su srpske postrojbe na poljima postavile plastične folije, koje su posade zrakoplova, angažiranih uglavnom na visini većoj od 5000 metara, pogrešno identificirale kao ceste. Već tijekom akcija piloti su se čudili kako to da se pogođeni objekti ne pretvaraju u ruševine. Usprkos tom priznanju NATO je ustrajao na svojoj verziji o 'neutraliziranju' stotina vojnih objekata. Ta je okolnost navodno presudno utjecala na srpsku stranu da popusti i prihvati stacioniranje mirovne postrojbe KFOR. Beograd još i danas pobija takvo tumačenje, tvrdeći da oružana sila 3. armije, stacionirane u Prištini, nije slomljena. Gledano iz vojne perspektive, moglo se još dugo proužati otpor 'NATO-ovoj agresiji', tvrdi Beograd, priznajući tek da je NATO ciljanim pogađanjem rafinerija, tvorničkih postrojenja i mostova teško oštetio gospodarsku infrastrukturu. Britanski vojni stručnjaci u uglednom časopisu Jane's Defence pretpostavljaju da zapadni savez svjesno nije dopustio izravan sukob sa srpskim postrojbama iz straha od njihovih sustava protuzračne obrane. Napadi na relativno nezaštićena tvornička postrojenja i mostove bili su po njihovu mišljenju bitno manje opasni. Pitanje je hoće li K-MEAT pod vodstvom američkog pukovnika McDonalda sljedećih tjedana izvući slične zaključke", napominje na kraju članka Karl Gersuny. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 21. VII. 1999. Ravnoteža nepovjerenja "Zapravo su ponovno htjeli biti prijatelji. No, četiri mjeseca nakon pada prvih bomba na Jugoslaviju u Vijeću NATO-a i Rusije vladala je politika prazne stolice. Nakon prosvjednog odlaska Rusa zavladala je tako hladna klima da je Moskva nekima na Zapadu čak uspješno zaprijetila novim hladnim ratom. Ipak, nakon što je oružje na Kosovu zašutjelo, u Bruxellesu su se ponovno trebali sastati predstavnici pale supersile i veleposlanici 19 članica NATO-a. Potom je taj plan ipak propao. Sastanak je u posljednjem trenutku spriječilo nesuglasje. Pokazuje se da Istok i Zapad još nisu uspostavili prosperitetne poslovne odnose. Ionako je njegovo puko postojanje najbolje što se može reći za tijelo, osnovano nakon proširenja NATO-a na istok, u funkciji utjehe Rusima. Najkasnije je rat na Kosovu pokazao da to Vijeće nije ispunilo ni uložena očekivanja ni s njim povezana strahovanja. S jedne strane, nije moglo u akutnoj krizi organizirati zajedničko djelovanje članica NATO-a i Rusa; no, s druge strane, nastojanje oko uključivanja Rusije nije blokiralo ni volju NATO-a za djelovanjem. Svaka je strana napravila ono što je morala. Vijeće je obilježeno ravnotežom nepovjerenja. NATO Rusima nikada neće odobriti čak ni naznaku prava na sudjelovanje u odlučivanju. Moskva se pak nikada neće pomiriti sa sporednom ulogom u novom svjetskom poretku u kojem NATO diktira zbivanja. No, ne bi štetilo o tome bar razgovarati", zaključuje Peter Muench. Nervozno oduševljenje "Krhkom muškarcu iz mormonskog gradića u američkoj saveznoj zemlji Utah Rajna nije ostala u sjećanju samo zbog lijepe Loreley: Brent Scowcroft sjeća je se i zbog vožnje brodom u svibnju 1989. Upravo je dovršio govor koji je njegov šef, američki predsjednik George Bush, nekoliko sati kasnije trebao održati u Mainzu. 'Treba li se predsjednik očitovati i o temi ponovnog ujedinjenja Njemačke', upitao je suputnika Gerharda Stoltenberga. Njemački ministar obrane odgovorio je grimasom te je Amerikanac prekrižio odlomak posvećen njemačkom pitanju. U tom je trenutku 1000 kilometara jugoistočno već pala prva domino-pločica u dugom nizu: 2. svibnja mađarski vojnici počeli su kliještima kidati bodljikavu žicu na graničnoj ogradi prema Austriji. Doduše, nitko još u tom trenutku nije ispravno procjenjivao dimenziju njihova djela. Taj slijed događaja završen je slomom istočnoga bloka i ponovnim ujedinjenjem Njemačke. Tijekom posjeta Muenchenu 74-godišnji Scowcroft prisjetio se zbivanja prije deset godina. 'Predsjednikov asistent za pitanja nacionalne sigurnosti' glasila je tada njegova službena titula. Neslužbeno je Scowcroft bio glavna vanjskopolitička poluga, mozak Bijele kuće. U njegovim su se rukama stjecali svi konci - bio je prvi suradnik kojega bi Bush ujutro ugledao i posljednji kojemu bi uvečer poželio laku noć. Scowcroft je više volio raditi u pozadini. Uživao je ugled odanog i skromnog suradnika. Bivši general i profesor gotovo uzgred pripovijeda kako je 1989./1990. kreirao svjetsku politiku. Primjerice, prilikom ribičkog izleta s Bushom - 'jednim od malobrojnih trenutaka kada smo mogli nesmetano razgovarati'. Savjetnik za nacionalnu sigurnost uhvatio je tada tri ribe i razvio koncept za vrijeme nakon završetka hladnog rata. Taj je plan kasnije nazvao 'novim svjetskim poretkom'. Scowcroftova početna ocjena dramatičnih zbivanja poput početka masovnog bijega građana istočne Njemačke preko Mađarske, Honeckerova razvlašćivanja i odluke novog čelništva SED (partija DDR-a - op. prev.) od 9. studenog 1989. o otvaranju granice prema zapadnom Berlinu, bila je prožeta skepsom: gubitak DDR-a izazvat će lijevo-konzervativne protivnike Mihajla Gorbačova, šefa sovjetske države i partije, i označiti kraj glasnosti i perestrojke, strahovao je on. 'Morali smo izbjeći intervenciju sovjetskih postrojba radi razbijanja demonstracija u DDR-u', izjavljuje politolog i diplomant američke elitne vojne akademije West Point. No, na pitanje kako bi SAD reagirale na ulazak sovjetskih postrojba u DDR, Scowcroft priznaje: 'Ne znam, držim da smo taj scenarij jednostavno potisnuli iz svijesti. Zapravo smo strahovali da će konzervativne snage u Sovjetskom Savezu reći 'njet' preokretu u DDR-u. Stoga je trebalo uvjeriti Moskvu da raspad njezina imperija nećemo iskoristiti za vlastite interese', napominje on. U to je vrijeme u Bijeloj kući vladalo 'nervozno oduševljenje', prisjeća se Scowcroft. 'Prilikom tv-prijenosa iz Berlina praktično smo se zalijepili za televizore', kaže on, napominjući da je još i danas začuđen tempom raspada DDR-a. 'Svi su tada podcijenili situaciju - čak i Helmut Kohl', tvrdi bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost. 'Egon Bahr smatrao je još u rujnu 1989. da će do ponovnog ujedinjenja proći još nekoliko desetljeća', napominje. Stanje je već u prosincu 1989. ispravno procijenio samo njegov prethodnik Henry Kissinger, ističe Scowcroft. Umirovljeni dužnosnik izjavio je na jednoj svečanoj večeri u Washingtonu da će ponovno ujedinjenje Njemačke postati stvarnost u roku od dvije godine, kaže Scowcroft, napominjući da je Kissingerova prognoza izazvala kod Kohla smijeh prožet nevjericom. Njemačka i američka strana pogrešno su tumačile DDR, smatra Scowcroft. 'Za nas je istočna Njemačka bila oslonac sovjetskog sustava, privredni motor istočnog bloka, zemlja koja je na Olimpijskim igrama osvajala zlatna odličja. Još me i danas čudi što je DDR zapravo bila prazna ljuska', napominje Scowcroft. Gorbačov je po njegovim riječima već tada izgubio kontrolu nad zbivanjima. 'Htio je gospodarski a ne politički obnoviti Sovjetski Savez. Nakon reforma u Poljskoj i Mađarskoj, te su mu dvije zemlje dobro došle kao svjetli primjeri. No, kada se DDR počeo klimati, on se uplašio', drži Scowcroft. Dvije su stvari tada bile presudne za ponovno ujedinjenje Njemačke: prvo, Bushova je vlada od samog početka podupirala stajalište Bonna, pomažući time prevladati otpor Francoisa Mitterranda i Margaret Thatcher. Drugo, Gorbačov nije imao alternative u odlučujućem pitanju kojem bi savezu trebala pripadati ujedinjena Njemačka. Bush je po Scowcroftu u proljeće 1990. u Washingtonu stavio na stol zaključni dokument iz Helsinkija i upitao: 'Ovdje piše da svaka zemlja slobodno može birati savez kojem želi pripadati. Vrijedi li to i za ujedinjenu Njemačku?' 'Da', kazao je Gorbačov. Sovjetskim izaslanstvom pronio se šapat koji je gotovo završio pobunom, pripovijeda Scowcroft. Jedan Gorbačovljev suradnik održao je potom maratonski govor o posebnim odnosima između Sovjetskog Saveza i DDR-a, dodaje on. No, ni to nije pomoglo. Gorbačov je odobrio ostanak Njemačke u NATO- u. 'Nisam nimalo sumnjao da je to bio kraj hladnog rata', kazao je Scowcroft. Time je sretno završilo tužno poglavlje svjetske povijesti, napominje on. Na pitanje što smatra najvećim postignućem Bushove vlade, odgovara gotovo netipičnom neskromnošću: 'završetak hladnog rata bez ijednog ispaljenog metka'", prenosi na kraju razgovora Viola Schenz. DIE WELT 21. VII. 1999. Bliski istok, središte svijeta "Američka politička elita nikada nije zaboravila što je prije jednog stoljeća napisao Alfred Thayer Mahan u svojoj epohalnoj knjizi 'Svjetska sila preko pomorske sile': u Indijskom je oceanu ključ za sedam svjetskih mora. Europljani obično gledaju Bliski istok iz svoje uobičajene perspektive: Turska, Sirija, Egipat, a između Izrael. Istočno od te crte europske se velike sile od kasnih pedesetih godina malo angažiraju. Zemljovidi su spremljeni u arhive. No mnogo toga govori da će se stari dosjei opet morati otvoriti. Ehud Barak primljen je u Americi s oduševljenjem. Njegov prethodnik iz Likuda nije samo slabo nagradio američku posredničku uslugu, nego se i previše približio američkim nacionalnim interesima u velikoj regiji - od Kaspijskog jezera do Velike Sirte, od Sredozemlja do Zaljeva. Američkoj je politici tamo prijetila šteta. Stoga je Madeleine Albright jedanput javno utvrdila da u Jeruzalemu imaju njezin broj telefona, pa kad dođu k pameti, mogu ga uporabiti. Predsjednik Clinton nije samo izbjegao fotografiranja s 'Bibijem', nego je, kad se Barak uspeo, odlučno računao na njegov realizam, mjeru i poznavanje svijeta. Američki angažman za državu Izrael, koja je svoj sadašnji oblik dobila tek zadnjih desetljeća hladnoga rata, ima određenih razloga: strategijskih u regiji i taktičkih u američkoj unutarnjoj politici. No ima i neodređenih granica koje se nikad ne mogu unaprijed definirati. Ne radi se samo o rijekama dolara, nafte, zračnim uporištima i pomorskim bazama, o dostavama oružja i velikim narudžbama američkim poduzećima (od zrakoplova do vladinog sjedišta), o vojnoj obuci i suradnji tajnih služba. Radi se i o odnosu Amerike prema Rusiji, koja gotovo više i nije važna na Bliskom istoku, ali jest u unutarnjoj Aziji, te prema Kini koja nezaustavljivo postaje pacifička protusila. Zbog svih tih razloga, Indijski je ocean važan kao okretnica sila u vodi, na kopnu i u zraku, no ponajprije za američku gospodarsku i političku strategiju. U žarištu tog koncepta je Izrael - daleko više nego Turska, Egipat, Saudijska Arabija ili Bahrein, gdje američka mornarica ulazi i izlazi. Stoga Clinton mora iskoristiti preostalih 15 mjeseci svoga mandata, kako bi u srži Bliskog istoka ne samo smirio židovsko-arapski sukob nego i uspostavio mir koji neće biti bolan ni za jednu stranu, nego baš u pravoj mjeri. Za to Izrael, osim velikodušnog civilnog paketa potpore, može očekivati veliku vojnu pomoć. Za uzvrat Pentagon očekuje da izraelski laboratoriji, ponajprije na području elektronike i raketne obrane, budu spremni na suradnju. Barak neće odustati od egzistencijalnih izraelskih sigurnosnih interesa. To vrijedi za povratak izbjeglica, razdiobu vode, granice prema palestinskim autonomnim područjima i prema Siriji - ali ponajprije za nedjeljivi Jeruzalem. No Amerikanci znaju da s one strane izraelsko-arapskog sukoba jahači apokalipse već odavno sedlaju svoju kljusad. U regiji je sve manje vode za sve više ljudi, radi se o širenju oružja za masovno uništenje, o bujanju terorizma pod zaštitom države, o vjerskom fanatizmu. To židovsko-arapskom miru daje svjetskopolitičko značenje. Europljani su prihvatili ulogu koja stoji puno novca, ali iza koje ne stoji koncept, nego samo želja da se ni s jednom stranom posve ne pokvare odnosi. No sada je došlo vrijeme za opsežnu strategiju - ne prateći Ameriku, nego kao samostalan napor, koordiniran s Washingtonom. Između Zaljeva i Sredozemlja nisu samo američki interesi, nego i interesi europske energetske sigurnosti i mira" - zaključuje Michael Stuermer u uvodniku lista. AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 21. VII. 1999. Kofi Annan mora uvjeriti Ameriku u vrijednost UN-a "Tko vlada svijetom? Poslije svršetka hladnoga rata američki je predsjednik George Bush još jedanput sanjao o tomu da Ujedinjeni narodi kao odlučujuća instancija pripomognu uvođenju prava na našem globusu. No rijetko se nemoć UN-a pokazala tako grubo kao ove godine, kad je NATO bez izričitog pristanka za to mjerodavne svjetske organizacije, vojno intervenirao na Balkanu. Ujedinjeni su se narodi vratili na svjetsku pozornicu, radosno obznanjuje glavni tajnik Kofi Annan za svoga posjeta Beču. Ipak: poslije NATO-ova samostalnog pohoda, jedna rezolucija UN-a ozakonjuje akciju međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu. To je dobro i zato što Ujedinjeni narodi unatoč svim nedostatcima, još uvijek pružaju jedini pravni okvir međunarodnog djelovanja. Na posljetku, u očima Zapada neizbježna intervencija protiv nasilnika Slobodana Miloševića ne treba postati 'propusnicom' za druge intervencije koje se nikako ne bi mogle opravdati zastupanjem ugroženih ljudskih prava. No ništa ne opravdava optimizam Kofija Annana da bi Ujedinjeni narodi u buduće opet pridobili pojačani utjecaj na stvaranje svjetske politike. Ali Ujedinjeni su narodi još sposobni samo za ono što im dopuste najjače članice. Do sada su se malo izmijenile okolnosti koje su u kosovskoj krizi dovele do samoisključenja najvišeg UN-ova gremija. Kina i Rusija neće oklijevati opet blokirati Vijeće sigurnosti iz sebičnih motiva pa prema tome i s neprimjerenim argumentima (poput straha od 'miješanja' zbog vlastitih nedostataka demokracije). Svjetska sila Amerika poslije najnovijih iskustava neće dopustiti da ju nesposobni UN okuje. Ako svjetska organizacija opet preuzme teren, najprije mora američku skeptičnu javnost uvjeriti u vrijednost UN-a. Na posljetku niz teških poraza - od Somalije preko Ruande do Bosne i Angole - dokazuje da UN kao instrument nametanja mira, nije funkcionirao. Kofi Annan se nada da će moćnici iz kosovskog sukoba izvući ispravne pouke, ukratko: požuriti reformu UN-a. Ponajprije bi Vijeće sigurnosti moralo postati 'demokratičnije i reprezentativnije'. To bi značilo proširenje najvišeg gremija UN-a i omekšavanje prava na veto. No Annanova opravdana želja ostat će pusta želja. Prvo, jer povlašteni ni ne pomišljaju odustati do svoga prava na veto. Što bi primjerice ostalo od svjetskopolitičkih ambicija Francuske bez stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti? I treba li glas SAD-a vrijediti jednako kao i glas Malavija? Drugo, oni koji nastoje ući u ekskluzivni klub, ni sami nisu složni. U Latinskoj Americi međusobno se natječu Brazil i Maksiko, na Crnom Kontinentu Nigerija i Južna Afrika" - piše Helmut L. Mueller. DER STANDARD 21. VII. 1999. Gubitnici u miru "Sam tijek rata nije baš bio prekretnica u dalekosežnom planiranju i vojnoj djelotvornosti. Usred tuče bomba nad Kosovom i Jugoslavijom NATO je morao redefinirati svoje ciljeve jer su stratezi zapadnog saveza utvrdili da se srpske protjerivačke akcije ne mogu zastaviti borbenim mlažnjacima s visine od 5000 metara. Nemoć se širila tjednima budući da se činilo da postrojbe Slobodana Miloševića nikako ne popuštaju pred bombama. Sada ta nesposobnost Zapada da razazna dugoročne, potpuno predvidive razvojne trendove i da na njih reagira poprima nova obilježja. Tijekom posjeta Beču, glavni tajnik UN-a Kofi Annan, diplomat od glave do pete, sljedećim je riječima opisao taj trend: bilo je daleko lakše poslati borbene postrojbe na Kosovo nego okupiti policajce, nužne za održavanje građanskog reda i mira. Drugim riječima, čini se da nakon strahovitog bombardiranja, tako rječito temeljenog na zaštiti ljudskih prava, upravo ta ljudska prava više baš i nisu u modi. Kako drugačije objasniti okolnost da najmoćnija vojna sila u povijesti čovječanstva - da, riječ je o NATO-u - ne može zaustaviti albanske napade na Srbe i Rome. Unatoč razumijevanju za patnju izmučenih Albanaca i za njihovu potrebu za osvetom (valja podsjetiti da oni još slijede svoju tradiciju krvne osvete), treba istaknuti sljedeće: ne bude li Srbima na Kosovu uspješno zajamčena sigurnost, Zapad će na kraju izgubiti taj rat. Ovaj put nepovratno, budući da su protjerivanja i strašne povrede ljudskih prava tolerirani s odobravanjem", upozorava Gerhard Plott. SLOVENIJA DELO 21. VII. 1999. Ulovljenog ptiča tužbalica "Nadasve je mučno kad ti sude po zakonima koje ne poznaš, iako šteta možda nije velika. Ali neizmjerna je kad zlorabe zakone oni koji su ih donosili, jer u ime politike izmišljaju igre da bi ih izigrali. S takvim je osjećajima u utorak napustila Zagreb glavna tužiteljica međunarodnoga suda u Haagu Louise Arbour kad je, ujedno se opraštajući od funkcije koju je obavljala, najavila tužbu protiv Hrvatske Vijeću sigurnosti UN-a. Dakle, osnivačima haaškoga suda, kojemu je jedini cilj kažnjavanje počinitelja zločina, počinjenih krvavih devedesetih na području bivše Jugoslavije. Kiseli smješci političara i pravnika s kojima se tužiteljica Arbour sretala u Zagrebu, ne mogu prikriti šok i ljutnju ni među običnim smrtnicima koji su već dugo uvjereni da je Hrvatskoj nanesena nepravda. Za zločine na njezinu području ili protiv Hrvata u BiH nitko nije odgovarao, iako je Zagreb izručio Haagu - tako kaže ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović - 171 dokument koji svestrano osvjetljavaju nekažnjene pokolje. U svijest ljudi utisnuli su se srpski mitinzi krajem osamdesetih godina, kad su na nacionalno miješanim područjima Hrvatske govorili o velikoj Srbiji koja bi amputirala Hrvatsku od Virovitice na sjeveru preko Karlovca do Karlobaga na moru. Slijedili su prvi višestranački izbori i pobjeda HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana, točno mjesec i 17 dana poslije preokreta u Kninu, već je počeo oružani ustanak tamošnjih Srba te postupno prerastao u rat s tragičnim Vukovarom i njegovim nedužnim žrtvama. Zato su i u oporbenim strankama uvjereni da se Hrvatskoj - kao prvoj većoj žrtvi Miloševićeva rata - nanosi nepravda, jer se u Haagu sudilo i još se sudi uglavnom Hrvatima, a vlast je posve uvjerena da ni jedna država ne surađuje tako blisko sa sudom kao baš Hrvatska. U čemu je ili bi trebao biti spor između Haaga i Zagreba, koji je od jučer dobio arbitra u Vijeću sigurnosti? Sadašnji sudac ustavnoga suda Milan Vuković još je prije nekoliko godina izjavio da u obrambenom i oslobodilačkom ratu Hrvati nisu mogli počiniti zločine, čime je pojasnio bit hrvatskih prigovora Haagu. S druge je strane za tužiteljstvo haaškoga suda zločin ipak zločin, dakle bez političkih primjesa, stoga ga pokušava raspetljati, istražiti i počinitelje dovesti pred suce. Pritom se oslanja na ustavni zakon o suradnji s haaškim sudom, kojega je prihvatio hrvatski Sabor i u kojemu, po riječima bivšeg vrhovnog suca Vladimira Primorca, nema politike, nego su samo propisi s posve jasnim ciljem: kako izručiti haaškom sudu hrvatskog državljanina optuženog za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava - od genocida do ratnog zločina - bez obzira je li počinitelj običan vojnik, njegov zapovjednik, šef države ili premijer. Kad bi taj zakon u Hrvatskoj bio dosljedno provođen, banski i predsjednički dvori zacijelo ne bi unajmili američkog odvjetnika Davida Rivkina. Pred haaškim sucima možda je uzalud nastojao oslobađanje zapadne Slavonije i bivše krajine 1995. a osobito osvetu nad hrvatski Srbima i njihovom imovinom, prikazati kao unutarnju stvar Hrvatske koja je izvan jurisdikcije Haaga. Radilo se o nekakvom dobivanju na vremenu, iako to odnosima Hrvatske ne samo s haaškim sudom nego i s cijelom međunarodnom zajednicom jamačno ne može koristiti ali im može jako naštetiti. Možda je to samo ulovljenog ptiča tužbalica, kao i onih kosovskih Albanaca koji su se poslije povratka u spaljene domove osvećivali paljenjem kuća srpskih susjeda i krvnom osvetom i potpuno su uvjereni da su postupili ispravno. Je li zbog toga tužiteljica Arbour 'hrvatski slučaj' koji na Kosovu dobiva neusporedivo gore razmjere, prijavila Vijeću sigurnosti?" - pita Peter Potočnik.