ES 6. VII. EL PAIS: DRUGI PUT

ŠPANJOLSKA EL PAIS 6. VII. 1999. Opet promisliti o drugom putu "Drugi put (u opreci s trećim putom, op. prev.), tj. socijalizam kao alternativa za kapitalizam, pojavio se kao povijesna nužnost ravnopravnije podjele prihoda nakon industrijske revolucije. Bio je to, na neki način, glas razuma suočen s neravnopravnošću koju je stvarao kapitalizam. Katkad se misli da se socijalizam pojavljuje zato što radnička klasa živi u lošim uvjetima. Bila je izrabljivana, rekao bi Marx. Da je to bilo tako, u trenutku kad je radnička klasa popravila svoj položaj u kapitalizmu, socijalizam bi izgubio svaki smisao postojanja. Ali nije bilo tako jer socijalizam nije bio toliko pobuna protiv uvjeta života radništva, koji su u XIX. stoljeću bili mnogo gori od uvjeta života tadašnjih seljaka, koliko je to bila pobuna protiv nepravedne raspodjele bogatstava koja su se stvarala prvi put u povijesti golemim koracima uz izravno i vidljivo sudjelovanje radnika, a oni su primali samo mali dio vrijednosti koje su stvarali. Životni uvjeti radnika nisu bili prirodna posljedica niske produktivnosti u nepravednome društvu, nego rezultat neravnopravne podjele plodova goleme produktivnosti, osobito ako ju mjerimo u povijesnim okvirima. Socijalizam pokušava biti odgovor na probleme podjele bogatstava i nejednakosti. Prema tome, sve dok bude problema s nejednakošću i takvom podjelom bogatstava, socijalizam ima svoj smisao. (...) I na kraju XX. stoljeća i dalje postoje nejednakost i problemi podjele bogatstava. Čak i više od toga, jer nova revolucija produktivnosti na znanstvenom području u globalnom kontekstu stvara, velikom brzinom i posve vidljivo, još veću nejednakost od one u XIX. stoljeću. Zna se za postojanje osobnih bogatstava koja su veća od godišnjih prihoda nekih država. Mogućnosti za bogaćenje uz pomoć tehnoloških inovacija ili tržišta vrijednosnica zaista su velike, ali samo neki imaju 'uvjete za služenje time' ili nužne preduvjete da bi iz toga mogli izvlačiti korist. Sudbina ljudi, ljudskih skupina, regija i država vrlo je nejednaka, a razlike će biti i veće ako gospodarska dinamika i dalje bude djelovala bez ograničenja. Ako su nejednakost i podjela bogatstava razlog za postojanje socijalizma, onda taj razlog nikada nije bio veći, i nikada prije taj drugi put nije bio opravdaniji nego što je danas. Naš se gospodarski sustav, kad je riječ o rješavanju problema raspodjele bogatstava, uglavnom temelji na 'efektu bujice'. Pretpostavlja se da će gospodarski rast svima donijeti blagostanje, kao plima, koja jednako podiže sve barke u luci. Tako se problem raspodjele, a time i problem nejednakosti, svodi na problem gospodarskoga rasta. Tržišta se brinu za dobru primjenu (bolji rezultati uz nižu cijenu) proizvodnih sredstava na način koji želi javnost. Država, ili javna uprava, brine se, uz pomoć poreznoga sustava, za proizvodnju i raspodjelu javnih dobara, ali i da tržište ne izazove nerede u korist ili protiv nekih od njegovih sudionika. I čini se da ništa ne treba mijenjati. S prikladnim nadzorom i budnim vlastima, tržišta se sama brinu za podizanje životnog standarda građana, a time se rješava i problem raspodjele bogatstava. Naravno, to je samo želja pristaša i propovjednika takvoga sustava, a ne i stvarno stanje stvari. A istina je da sadašnji mehanizmi raspodjele, preusmjeravanja bogatstava i širenja blagostanja ne dosežu do velikog broja građana (u Španjolskoj ima 8 milijuna siromašnih, u Velikoj Britaniji 10 milijuna, u SAD-u ima ih 36 milijuna, i to ako se ograničimo samo na bogate države). Neki će sada reći da su siromašni malobrojni i da je to njihovo siromašno relativno, da ga mnogo lakše podnose od građana Haitija, Burkine Faso ili Čada te da, kako bilo da bilo, broj siromašnih nije dovoljan razlog za radikalnu promjenu sustava koji dobro funkcionira za većinu građana. Drugi će, naprotiv, reći da se ta razina siromaštva, a često je praćeno isključivanjem iz društva i marginaliziranjem, ne može tolerirati u demokratskim društvima, u kojima moć onima na vlasti daju svi građani te države i u kojima svi imaju pravo na onu razinu životnog standarda koji se u tome društvu može postići. Stoga će se oni nezadovoljni osjetiti ponukanima da zatraže promjenu sustava i neki alternativni put za ispravljanje tako velikih nepravda te za uklanjanje siromaštva koje postoji uz tako nevjerojatan napredak. Danas je jasno da tzv. real-socijalizam, koji je započeo ruskom revolucijom, a propao zajedno sa Sovjetskim Savezom, nije bio drugi put koji bi mogao stvoriti veću ravnopravnost i jednakost, nego slijepa ulica. (...) Drugi put trebao bi ići prema ravnopravnijoj raspodjeli bogatstava i prihoda te omogućiti veću jednakost prigoda za sve građane. Jednakost prigoda nije dovoljna. Mora postojati i jednakost kad je riječ o prihodima. S druge strane, budući da je rast produktivnosti i same proizvodnje objektivno ograničenje za raspodjelu prihoda, gospodarstvo bi se u socijalizmu trebalo usmjeravati na povećavanje i jednoga i drugoga kako bi djelotvorno rasli, a time bi se riješio problem s proizvodnjom i raspodjelom. (...) Vrlo je važno riješiti pitanje tko treba djelovati u ime društva. Prije se mislilo da bi glavni čimbenik trebala biti snažna i centralizirana država. To je tipično za boljševički model svemoćnih i svuda prisutnih naprednih snaga. Ali ako se prihvati načelo da se odgovornost za rukovođenje mora postaviti na mjesto koje je najbliže problemima, i ako mogućnosti za nadziranje onih na vlasti budu realnije, trebali bismo se odlučiti za decentralizirani socijalizam. U takvome sustavu, vlade pojedinih država u većim saveznim državama, a zatim i autonomne, regionalne i općinske vlasti, preuzele bi na sebe odgovornost za upravljanje. Ne bi trebalo biti nezamislivo govoriti o općinskom socijalizmu u velikim gradovima. S druge strane, taj socijalizam o kojemu opet razmišljamo trebao bi biti socijalizam na velikim prostorima, kako bi se što je moguće više oslobodio utjecaja međunarodnih financijskih oluja, ali otvoren za međunarodnu trgovinu i ulaganja. Bio bi to prijateljski socijalizam, dobrosusjedski, bez želje za osvajanjem svijeta. Upravo suprotno osvajanju svijeta, on bi trebao biti posvema posvećen međunarodnoj suradnji i pomaganju najsiromašnijim državama. Jasno, to je utopija. Ali promjene na polju tehnologije, demografije, organizacije i zaštite okoliša, koje su već u tijeku, zaista bi mogle pridonijeti da jednoga dana većina građana uzvikne: 'Dajte nam, molimo vas, socijalizam!'", piše Luis de Sebastian, profesor ekonomije na ESADE, na sveučilištu Ramon Llul u Barceloni.