ESP/EL PAIS/17.6./RAZMIŠLJANJA O KRAJU POVIJESTI 10 G. POSLIJE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. VI. 1999. Razmišljanja o kraju povijesti - deset godina poslije "Ove se godine navršava deset godina od objavljivaja mog članka 'Kraj povijesti' u časopisu 'The National Interest' pa su me zamolili da napišem osvrt na svoju početnu hipotezu", piše Francis Fukuyama, profesor politologije na sveučilištu "George Mason" i autor djela "Veliki rascjep: ljudska priroda i rekonstrukcija društvenog poretka". "Otkako je objavljen članak, moji su kritičari redovito zahtijevali da ponovno razmotrim svoje stajalište da je povijest završila, nadajući se da ću odustati. Za njih pišem svoju konačnu bilancu: ništa od onoga što se dogodilo u svjetskoj politici ili gospodarstvu tijekom posljednjih deset godina ne proturječi, bar tako ja mislim, zaključku da su liberalna demokracija i tržišno gospodarstvo jedine održive alternative u današnjem društvu. Najozbiljnije situacije u tom razdoblju bile su gospodarska kriza u Aziji i očita stagnacija reforme u Rusiji. No, unatoč tome što su ti događaji vrlo zanimljive političke lekcije, njih, ipak, možemo ispraviti uz pomoć politike i ne predstavljaju sustavan raspad liberalnoga poretka koji prevladava u svijetu. S druge strane, tvrdnja na temelju koje sam dokazao da se povijest može usmjeriti, da je progresivna te da kulminira suvremenom liberalnom državom, sadrži temeljnu pogrešku, ali samo jedan od stotinjak analitičara koji su raspravljali o 'Kraju povijesti' razumio je njezinu pravu slabost: povijest ne može završiti jer današnje prirodne znanosti nemaju svršetka i jer ostvarujemo nove znanstvene uspjehe koji će, zapravo, poništiti čovječanstvo kao takvo. Većina prvih rasprava o 'Kraju povijesti' svodila se na apsurdno semantičko pitanje, jer mnogi čitatelji nisu razumjeli da sam mislio na povijest u hegelijanskom i marksističkom smislu progresivne evolucije političkih ustanova i gospodarstva. Tvrdio sam da povijest koju se tako razumije vode dvije temeljne sile: razvoj prirodnih znanosti i tehnologije, koji uspostavlja temelje gospodarske modernizacije, i borba za priznanje, za koju je, napokon, potreban politički sustav koji će priznati univerzalna ljudska prava. Za razliku od marksista, ja sam tvrdio da taj proces ljudskoga razvoja neće završiti socijalizmom nego demokracijom i tržišnim gospodarstvom. Tezu su tako često i nemilosrdno napadali da je sad teško zamisliti da postoji bilo koje gledište s kojeg 'Kraj povijesti' nije napadnut. Početkom devedesetih bilo je toliko pretpostavki o raznim alternativama svjetske politike; o alternativama koje se, po mišljenju mnogih promatrača, više udaljavaju od liberalne demokracije nego što bi joj se približavale. Najupornija predrasuda odnosila se na nacionalizam i etnički sukob, što je razumljivo s obzirom na sukobe u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi, Somaliji i drugim kriznim točkama. Iako se razmišljalo i o mogućim suparnicima liberalne demokracije, drugim političkim režimima poput islamske teokracije, blagoga azijskog autoritarizma pa čak i neoboljševizma. Događaji koji su uslijedili u drugoj polovici devedesetih - kad su financijski potresi ustupili mjesto azijskoj gospodarskoj krizi, očitoj stagnaciji ruske demokratske reforme i nestabilnosti koja se uporno pojavljivala u svjetskom financijskom sustavu - u mnogim su aspektima više prijetili hipotezi o kraju povijesti nego oni prije njih. Napokon, nikad nisam tvrdio da će sve zemlje u kratkom roku doseći demokraciju, nego samo to da u razvoju ljudske povijesti postoji logika koja će najnaprednije zemlje dovesti do demokracije i tržišnoga gospodarstva. Zato činjenica da su neke zemlje, poput Srbije i Irana, ostale izvan toga razvojnog procesa, nije argument koji pobija tvrdnju. Današnja kriza na Kosovu, koliko god tragična bila, tek je jedan svjetski povijesni događaj koji će zauvijek oblikovati temeljne institucije. S druge strane, pokaže li se da se pokretač evolucije povijesne promjene slomio, morat ćemo ponovno utemeljiti ideju da je povijest progresivna. No, unatoč siromaštvu i nevoljama koje su pretrpjeli Meksiko, Tajland, Indonezija, Južna Koreja i Rusija zbog integracije u svjetsko gospodarstvo, nije došlo do, kao što tvrdi George Soros, 'krize kapitalizma'. Najmanje su dva bitna razloga za beskonačan proces globalizacije. Prvo, ne postoji alternativa razvojnom modelu koja bi obećala bolje rezultate, čak niti poslije krize 1997-1998. Posebno su događaji posljednjih deset godina još više diskreditirali glavnu konkurenciju globalizaciji, nazvanu 'azijskim modelom razvoja'. Gospodarska kriza koja je pogodila Aziju pokazala je prazninu azijatskoga blagog autoritarizma, koji je svoju legitimnost htio utemeljiti na gospodarskom razvoju, pa je zbog toga postao ranjiv u kriznim razdobljima. Drugi razlog zbog kojega se smjer globalizacije vjerojatno neće promijeniti povezan je s tehnologijom. Današnju globalizaciju podupire tehnološka revolucija u prijenosu informacija koja je telefonom, faksom, radiom, televizijom i Internetom približila najudaljenije dijelove svijeta. Te promjene daju autonomiju pojedincima i omogućuju demokratizaciju na mnogim razinama. Danas se nijedna zemlja ne može isključiti iz svjetskih komunikacijskih medija niti iz vanjskih izvora komunikacije. Tendencije koje se počnu razvijati u jednom dijelu svijeta brzo se kopiraju tisućama kilometara daleko. (...) Glavni nedostatak 'Kraja povijesti' sadržan je u činjenici da znanost nema kraja jer upravlja povijesnim procesom, a mi smo se našli na vrhuncu nove eksplozije tehnoloških inovacija u znanosti o životu i biotehnologiji. Poslije francuske revolucije pojavile su se razne doktrine koje su se nadale da će nadvladati granice ljudske prirode stvorivši novu vrstu ljudskoga bića koje ne bi bilo podložno predrasudama i ograničenjima prošlosti. Potpuni neuspjeh tih eksprimenata potkraj 20. stoljeća pokazao nam je ograničenost socijalnoga konstruktivizma i sudjelovao u stvaranju liberalnoga poretka utemeljenog na tržištu, koji se oslanja na očite istine o 'prirodi i bogu prirode'. Ili su možda sredstva konstruktivista iz 20. stoljeća, od prvih socijalizacija u djetinjstvu i psihoanalize do agitpropa i područja rada, jednostavno pregruba da bi djelotvorno promijenila prirodni supstrat ljudskoga ponašanja. Otvoreni karakter današnjih prirodnih znanosti pokazuje da će nam biotehnologija za dvije generacije donijeti sredstva koja će nam omogućiti da dosegnemo ono što nisu dosegli graditelji društva u prošlosti. Tada ćemo konačno zaključiti ljudsku povijest jer ćemo uništiti bit ljudskoga bića. A tada će početi nova povijest poslije čovjeka".