FRANCUSKA-LIBERATION OD 14.6.99.O BLAIRU I SCHROEDERU

FRANCUSKA LIBERATION 14. VI. 1999. Blair i Schroeder previše rade po svojoj volji "Što misliti o proglasu za 'prilagodljivu i konkurentno sposobnu Europu' koji su u utorak objavili Tony Blair i Gerhard Schroeder? Ovaj se dokument oslanja na primjere politike koja se već provodila u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, otkako su 'treći put' i 'novi centar' tamo došli na vlast, ali uopće ne spominje francuske prijedloge koje je iznijela Jospinova vlada. Je li riječ samo o priopćavanju kojim javnost treba uvjeriti da suvremena socijaldemokracija predvodi europski bal pred staromodnim socijalizmom na francuski način, dok su u stvarnosti politike koje se provode, iste? Svakako, politički govor teži za preuveličavanjem stvarnih nesuglasica. Francuski su socijalisti uvijek, više od ostalih, imali poteškoća kad su svoj napredak trebali uobličiti u teoriju, što ne znači da su njihova poricanja bila manja. Godine 1992. engleski su laburisti zidove u Londonu prekrili svojim nakanama da povećaju porezne stope na prihode bogatijih poreznih obveznika (to je jamačno pridonijelo njihovu porazu na izborima i prisililo ih da još pet godina čekaju povratak na vlast, kad su počeli drugačije govoriti...). A francuski su socijalisti 1981. odustali od bilo kakvog pokušaja da utječu na smanjenje poreza koje desna vlada redovito odobrava za veće prihode. Bez ikakvoga kompleksa, oni su se 1985. odvažili na smanjenje porezne stope na prihode poduzeća koja je nakon 60-ih bila na razini od 50 posto, a koju su oni 1991. i 1992. na koncu smanjili na 33 posto. Retorika ne tumači sve. Blair i Schroeder u biti se ne slažu s 35- satnim radnim vremenom Jospinove vlade. Nije ispravno reći, kao što to čine francuski socijalisti, da sve europske zemlje sudjeluju u istoj strategiji, 'svaka na svoj način'. Smanjenje radnog vremena u 'Volkswagenu', u proizvodnji u kojoj je radno vrijeme u mnogim zemljama već odavno ispod 39 sati, nema ništa zajedničkog s 35 sati koji su u Francuskoj nametnuti svim poduzećima, u svim granama djelatnosti i svim namještenicima, što je zapravo dosta 'staromodna' politika. No, proglas Blair-Schroeder želi biti suprotnost 'zastarjelom socijalizmu' do te mjere da postaje karikatura i da svojim obraćeničkim žarom podsjeća na francuski zaokret 1983. S jedne strane, 'stara ljevica', koja samo razmišlja kako će povećati poreze i potrošnju i koja se samo zaklinje u sterilno protivljenje između 'namještenika' i 'vlasnika'. S druge, 'suvremena' socijaldemokracija koja bi istodobno trebala nametnuti prilagodljivo tržište rada, smanjiti javne troškove i sve poreze: 'porezne stope na poduzeća', 'porez na prihod', 'porez koji opterećuje poduzetnike i one koji puno rade', 'socijalna davanja na niskoplaćene poslove' itd. Nije li moguće protumačiti da se svi porezi ne mogu smanjiti u isto vrijeme, i da se, kako bi se iz gospodarstva izvukla najveća korist, porezi moraju smanjiti tamo gdje je to najbolnije (tj. za nekvalificirani rad), a što se više nastoji rasteretiti nekvalificirani rad, manja će biti potreba da se nametne prilagodljivost radi otvaranja radnih mjesta? Ako se previše rabi retorika i sukob identiteta, 'staromodni' i 'suvremeni' na koncu će stvoriti između sebe stvarni jaz, pa zato nije jasno kako će ostvariti konstruktivnu europsku suradnju", zaključuje Thomas Piketty u rubrici 'Rasprave'.