IT-30.VI.LA REPUBBLICA-OCALAN

ITALIJA LA REPUBBLICA 30. VI. 1999. Zakon osvete "Oecalan je osuđen na smrt. Neizbježna presuda s gledišta turskog pravosuđa, koje se godinama koristi smrtnom kaznom kako bi podjarmljenom držala kurdsku manjinu, a sada je mora iskoristiti i kod onoga tko predstavlja vodstvo pobune. To je zakon osvete, barbarski, ali nezamjenjiv tamo gdje primjenjuju barbarske zakone.(...) Povijest oružanih pokreta za neovisnost kakvu poznajemo ima samo jedno konačno rješenje: neovisnost. Ako ne, onda se ide u puzajuće ratove koji se uvijek čine završeni, ali nikada i ne završavaju, u kojima je smrtna kazna beskorisan lijek, no bez kojega se ne može.(...) U Oecalanovu slučaju turska 'demokracija' ponijela se kao nacrnja tiranija, ravnodušna spram svih međunarodnih pravila. Dala je uhititi Oecalana u stranoj državi, vjerojatno uz pomoć američkih tajnih služba, 'blindirala' je zatvorenika na otočiću nepristupačnom za objektivne svjedoke, napravila inkvizitorsko suđenje, sprječavajući naš tisak da ga prati, čak je uskratila vizu i predstavnicima naših javnih ustanova.(...) No postoji i problem međunarodnoga suživota. (...)Danas u svijetu rade stotine povjerenstava, ustanova, pravosudnih tijela, koji empirijski, ciglu po ciglu, nastoje proizvesti jedno međunarodno pravo, sustav pravila koji vrijedi za sve zemlje svijeta. Ishod se ne doima ohrabrujuće. Moćni i slabi, bogati i siromašni i dalje žele nametnuti svoje interese, prvi silom ili bogatstvom, drugi iznenađenjima i ucjenama. Prvi, poput Sjedinjenih Država, nastavljaju odbijati ozbiljan nadzor nad naoružanjem, nad onečišćenjem koje uzrokuju industrije, nad politčkim odgovornostima. Sjedinjene Države, da se razumijemo, u pogledu ljudskih prava i sloboda nisu isto što i diktature, to je zemlja koja je prihvatila desetke milijuna osoba različitih nacionalnosti i koja im jamči suživot, ali dok si daje pravo tražiti uhićenje i osudu Miloševića, nikada u razmatranje nije uzela načelo reciprociteta. Na vrhu kao i na dnu, međunarodni suživot i dalje se odvija na dvije razine, stvarnoj i pravnoj. Izgleda da drugačiji nije moguć, ali nas primorava živjeti u vladavini apsurda: turski piloti, iz zemlje koja Oecalana osuđuje na smrt i provodi pokolje nad Kurdima, sudjelovali su u operacijama na Kosovu protiv etničkog čišćenja, zrakoplovi NATO-a, koji je pravno savez, izbacivali su bombe u Jadran, a da nas nisu ni upozorili, a Clinton je došao u Aviano kao da je to eksteritorijalni prostor kako bi obavijestio Europljane da će oni snositi teret obnove: ako se ne borite, onda barem platite.(...) U toj igri između stvarnog i pravnog, vedrim cinizmom istakla se ruska prijetnja da će na Kosovu staviti klip u NATO-ove kotače, koja je odmah prevladana prikladnim zapadnim dolarskim zajmom. Možda i Oecalanov život ima svoju cijenu koja bi mogla biti ulazak Turske u Europu. Ne čini se prihvatljivim da prvo posao obavi krvnik, pa tek poslije diplomati", piše Giorgio Bocca