US 29. VI. WT CLINTON DOKTRINA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 29. VI. 1999. Elastična Clintonova doktrina "Izvlačenje smisla i pouka iz kosovske kampanje zahtijevat će mjesece i godine, a ne dane i tjedne. Prve se procjene protežu od prošlotjedne tvrdnje Thomasa Friedmana iz The New York Timesa, izrečene na sastanku Vijeća za svjetske poslove u Philadelphiji, da je 'pouka Kosova da nema pouke Kosova' do Clintonove objave 'Clintonove doktrine' humanitarne vojne intervencije za zaustavljanje etničkog pokolja gdje se god dogodi. Većina onog što smo dosad čuli, međutim, samo pridonosi silnoj zbunjenosti koju je ovaj veoma čudan rat već izazvao", piše Tod Lindberg. "Clintonova eponimička 'doktrina' - očito, proizvod visokog stupnja potpore javnoga mnijenja koju si on pripisuje dok se pažljivo ogledava u zrcalu povijesti - karakteristično je obuhvatna u opsegu i široka u prostoru za izmicanje. Kao što je on to pojasnio, 'bilo unutar ili izvan granica zemlje, ako je to u moći svjetske zajednice, moramo zaustaviti genocid i etničko čišćenje.' On je izjavio da smo to propustili učiniti u Ruandi, u Bosni smo bili prespori, ali smo uspjeli na Kosovu. 'Clintonova doktrina' je i plemenita i bezglavo ambiciozna. Ona je također, imajući činjenice u vidu, manje povezana s Kosovom nego što Predsjednik misli. Vladama centra i ljevice koje se sad nalaze na čelu NATO-a veoma se svidjela zamisao da je njihova intervencija na Kosovu bila 'humanitarna' po svom značaju, a ne utemeljena na hladnokrvnim kalkulacijama interesa (posebno, nacionalnog interesa prevladavajuće savezničke sile, Sjedinjenih Država). Istina je da su humanitarni ciljevi bili jedno od važnih pitanja na Kosovu. No teško da se oni izjednačuju s cjelinom kalkulacija koje su vodile ratu. U pitanju je bio zemljopis - činjenica da je Slobodan Milošević djelovao na kućnom pragu NATO-a, tako ugrožavajući dugoročnu stabilnost Europe. Radilo se i o brizi za rijeku izbjeglica, a također i o potrebi da se pokaže djelotvornost i dugoročna održivost novoproširenog atlantskog saveza, u odsutnosti sovjetske prijetnje. I napokon, moglo se očekivati da će intervencija u ovom području ostati ograničena na Kosovo i da neće izazvati nove ili veće političke krize. Bez svega rečenog - naravno, prelomljenog kroz posve humanitarne leće - koliko bi kosovska kampanja bila vjerojatna? Ne previše. Zapravo, imali biste nešto nalik Ruandi (iako bi intervenciju u Ruandi barem bilo lakše ograničiti, što zasigurno ne bi bilo istina u slučaju jednako opravdane pretpostavljene intervencije u Tibetu ili Kašmiru). Misli li itko zaista da bi NATO bio spreman otići u rat u Ruandi? Utjeha onima koji se brinu o presedanu koji bi mogao izazvati obilje beskrajnih vojnih obveza u udaljenim područjima, bez razmatranja nacionalnih interesa, jest da Kosovo zapravo nije primjer takve intervencije. Na stranu Clintonove moralne samočestitke, on je primijetio da njegova doktrina vrijedi u slučajevima kad 'svjetska zajednica ima moć zaustaviti' pokolj. Tako će svaka i sve buduće odluke o neintervenciji biti jednako dosljedne Clintonovoj doktrini, kao i buduće odluke o vojnoj akciji. Odluka da se ne intervenira bit će donesena na temelju zaključka da je 'svjetska zajednica' u nekom određenom slučaju nemoćna. (...) Drugi su zasigurno primijetili našu sposobnost da pokrenemo rat (barem u ovom slučaju) i polučimo pokoravanje iz sigurne udaljenosti - uz mali rizik za nas. Sjedinjene su Države glasovite po tome što ne podnose žrtve, i to je za naše neprijatelje bio izvor utjehe i hrabrosti. Cijena od 19 mrtvih u pucnjavi u Mogadišuu vodila je našem brzom povlačenju iz Somalije (drugo je pitanje je li uopće bilo mudro biti tamo). Sadam Husein je sanjao da će možda slomiti našu volju za borbom, jednom kad nam nanese tisuće žrtava. Ako je jednostranost Zaljevskog rata, po sudu ni više ni manje nego zapovjednika savezničkih snaga Normana Schwarzkopfa, bila čudesna, što je s Kosovom? Odgovor nije beznačajan. Možemo nanijeti dosta štete i ostati izvan dosega naših neprijatelja. Iako nemamo razloga misliti da nas rat sada i zauvijek neće stajati nikakvih života, u ovom smo desetljeću vodili dva rata u kojem se naša vojna superioronost pokazala više nego premoćna. To je dobro. To će zasigurno pokolebati one koji nam žele zlo. I sigurno će pokolebati one koji razmatraju akciju koju ćemo držati neprihvatljivom. Kakva bi vrst akcije to bila? Pa, jasno, preuzimanje susjednih zemalja bogatih naftom neprihvatljivo je. No Clinton nije u krivu što buduće počinitelje genocida također savjetuje da pripaze. Oni bi mogli na koncu zaključiti, s pravom ili ne, da se Clinton razmeće. No oni bi također mogli zaključiti da njihov željeni put barbarizma nije nerizičan. Takav je strah koristan. To međutim nije proizvod neke nove doktrine, nego silne američke moći."