ES 27. VI. - EL PAIS - KOMUNIZAM

ŠPANJOLSKA EL PAIS 27. VI. 1999. Sutrašnjica, sutrašnjica, sutrašnjica... "Bliska budućnost komunizma ovisi o sposobnosti odupiranja sadašnjih komunističkih stranaka poplavi vanjskih sugestija koje im nalažu da se raspuste ili odreknu svoga identiteta. Kad bi to učinile, a to od njih zahtijeva većina vanjskih komentatora, bila bi suvišna bilo kakva razmatranja o njihovoj budućnosti. Reći da se postojeće komunističke stranke moraju raspasti i promijeniti ime ili prirodu nije argument koji bi trebao pokazati kakva je budućnost komunističkih stranaka. Jer, ako se zahtijeva njihov nestanak, nema budućnosti. A nitko nema pravo zahtijevati nečiju smrt i istodobno mu držati prodike o njegovoj budućnosti. Prema tome, prvi uvjet za priče o budućnosti jest to da pristaše i članovi komunističkih stranaka ne pridaju pozornost tim vanjskim glasovima. Neka ne raspuštaju stranke i neka ne mijenjaju njihovu prirodu. Komunizam je potreban. I, ako ništa drugo, postoji barem jedan moralni razlog da ne slušamo pozive na 'raspuštanje' te, u ovome trenutku, intelektualne 'policije': Hamlet mora odlučiti o svom 'biti ili ne biti'. No, pretpostavimo da ovaj postmodernistički Hamlet, što danas jest komunistička stranka sama po sebi, sam samcat odluči da to više ne bude u zoru XXI. stoljeća. Što će u tom slučaju biti s nama? Što će biti s tobom, 'hypocrite lecteur'? To bi zaista bio pravi svršetak povijesti, onako kako Bog zapovijeda. Nakon nestanka Carstva zla, Pentagon bi raspustio NATO, Europska unija bi ukinula proračunska izdvajanja za vojsku, sav bi taj novac otišao Unicefu, a međunarodni sud u Haagu posvetio bi se jedino progonu krijumčara oružja. Čak bi bilo moguće da Carstvo dobra, u svojoj velikodušnosti, omogući uvođenje socijalističkih zajednica na sve četiri strane svijeta, na oko četiri tisuće metara nadmorske visine. Ako se postmoderni Hamlet odluči za 'ne biti', više nećemo moći čitati 'Babeliu' (tjedni prilog posvećen kulturi u 'El Paisu', op. prev.) i najnovija otkrića o erotskim porocima nepokajanog komunističkog intelektualca ni najnoviju reportažu o moskovskom kazalištu lutaka koje je nekada bilo sjedište međunarodnih brigada, a ni najnovije članke u spomen pokojnika, o posljednjim marksističkim filozofima u pojedinim europskim državama, ni najnovije recenzije memoara staroga komunista koji je pao s konja na putu u Damask. (...) Kad bi postmoderni Hamlet odlučio ne biti, sutra to više ne bi bila bajka iz ustiju nekoga luđaka, puna besmislica, glasnih riječi i bijesa, kao što je to bila povijest 'kratkoga stoljeća'. Ostala bi samo tajna. Kako objasniti mladima da je narod jedne udaljene zemlje, koji je dao vlast komunistima 1917., opet dao komunistima većinu u Dumi i poslije sedamdeset godina od opće katastrofe, uključujući i 'katastrojku'? Ali tu dolazi Hamletov otac i sarkastična logika XX. stoljeća. Ruski barbar imenom Aleksandar Zinovjev. I objašnjava svoj povratak u Moskvu: 'Komunizam je možda bio najbolji sustav za ruski narod, iako ne i za mene'. Dakle, što će biti s nama, i s vama, bez tih barbara?" - pita se Francisco Fernandez Buey, provesor povijesti ideja na Universidad Pompeu Fabra.