FRANCUSKA-LE MONDE OD 12.6.99.COLOMBANI O EUROPI

FRANCUSKA LE MONDE 12. VI. 1999. Europsko čudo "Možda će se sutra reći da se Europa rodila 1999. Da je te godine, nekoliko mjeseci prije kraja tisućljeća, Europa napokon postala buduća zajednica država i naroda koji je čine, opipljiva stvarnost, konkretna i utjelovljena, politička, gospodarska i kulturna u isto vrijeme. Kao da je deset godina trebalo da se dogodi ono što je bilo sastavnim dijelom mračnog i neočekivanog događaja propasti komunizma: ujedinjenje kontinenta u međusobno traženoj ovisnosti i naglašenoj demokraciji. Kao da je deset godina trebalo čekati da se Europa jasno potvrdi čak i uporabom sile, u borbi sa svojom negacijom te nacionalnom i etničkom mržnjom. Godine 1989. poplava nacional- komunizma na Kosovu u Miloševićevu je liku prethodila padu Zida. Godine 1999., nakon pretjeranog oklijevanja i nagodba koje je platio bosanski narod, Europa se jasno odredila prema protivniku. Kako da ponajprije ne izrazimo veliko olakšanje? Jer prvi put nečuveno nasilje - besramni progon gotovo milijun stanovnika - uskoro će se ispraviti i poništiti. Pobjeda nad Miloševićem prvi je u povijesti ozbiljan udarac pokušaju da se promijeni etnička slika jedne zemlje. Hladno nasilje smrtonosne, etnocentrične i ksenofobične države nije imalo zadnju riječ. To je pobjeda prava, prava pojedinca i naroda protiv suvereniteta država koje postaju barbarske. A pobjeda u toj pobjedi jest podizanje optužnice protiv državnog poglavara na dužnosti, na prijedlog Međunarodnog kaznenog suda, koje nije omelo završetak pregovora. Što god se dogodilo, on će jednom morati odgovarati za zločine. Olakšanje je također rezultat činjenice da pobjeda prava nije samo pobjeda oružane sile: diplomacija je omogućila da Miloševićev poraz ne bude i ruski poraz, ona valorizira ruski doprinos mirovnom procesu; diplomacija je također dovela do povratka UN-u koji je NATO u početku mimoišao. Iako je istina da ne možemo biti zadovoljni sofizmom onih koji su odbijali upletanje bez UN-a, a znalo se da je ta organizacija umrtvljena, možemo se radovati što je zahvaljujući diplomaciji ponovno počela djelovati međunarodna zakonitost. (...) Osim uspostave mira, Europljani moraju znati da će tu, u Bosni i na Kosovu, biti još dugi niz godina. Stabilizacija Balkana i njegova 'europeizacija' bit će zadaća za čitav europski naraštaj, provjera sposobnosti Europe da sačuva jedinstvo koje se očitovalo tijekom bombardiranja, pravi temeljni dokaz zajedničke vanjske politike. Europski će vojnici dugo biti na tome području u ulozi američkih vojnika u Europi u doba hladnog rata. Tako, protiv svakog očekivanja, doživljavamo svojevrsno europsko čudo. Unatoč euroskepticima svih boja i svih zemalja, euro je rođen. Jedinstveni je novac, prema mišljenu sumnjičavih, precijenjen, pa će tako biti novo i teško breme za radnička leđa: no njegova vrijednost naglo pada i tako podupire ritam rasta u Europi, kao što je pad dolara jedno vrijeme išao na ruku američkom gospodarstvu. Osim toga, Europa je, unatoč svojim klevetnicima, na najbolji način svladala prvu političku krizu: s parlamentom koji si je brusio zube protiv slabog Povjerenstva, tako da ga je na koncu uspio otjerati. No, umjesto pada europskog izvršnog tijela, kriza je stvorila mogućnost za njegovo jačanje imenovanjem čovjeka koji ima sve izglede da postane pravi nasljednik Jacquesa Delorsa, a to je Romano Prodi! Napokon, Unija je privela kraju rat u ime zamisli koja je nova u Europi: ljudskih prava. Odmah se prigovara da je taj rat bio američki, a Francuska je, sa svoje strane, svoje postrojbe stavila pod 'atlantsko' zapovjedništvo. Svakako! Unija je u glavnim crtama naznačila vanjsku politiku, ali nema sustava obrane. Ona je dakle postala svjesna da neće moći dostojno pregovarati ako ne bude imala vlastitu silu za odvraćanje. Europa koja u manjim zalogajima troši više od Amerike, ne može poslati na teren više od pedeset tisuća ljudi. Ona, dakle, zna što treba učiniti. No zaboravlja se spomenuti da je Europa u međuvremenu mogla povesti rat koji je njezine vlastite interese povezao s interesima američkih vojnika; ne kao 'prikolica' SAD-a, već služeći se SAD-om, kao što je Franjo I. koristio švicarske stražare! To je presedan koji nipošto ne potiče na pesimizam, već treba dovesti do što brže potvrde jake želje za europskim identitetom", piše Jean-Marie Colombani.