US 9. VI. WP KOMUNIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 9. VI. 1999. Da ne bismo zaboravili "Da su bar političari (europski i američki), koji se sad vesele svojoj pobjedi nad Slobodanom Miloševićem, dio tog napora posvetili borbi protiv komunizma za vrijeme hladnog rata! Prijetnja Europi i slobodnom svijetu bila je beskrajno veća nego što je to danas slučaj", piše Helle Bering. "Nije da stabilnost na Balkanu nije važna - ona to jest. No, kao i prijetnja Europi, ona blijedi u usporedbi s mračnim silama koje je utjelovljivao Sovjetski Savez. Međutim, za vrijeme hladnog rata sadašnji vođe velikih zemalja poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke, Italije - i glavni tajnik NATO-a - bili su daleko od prvih crta bojišnice ili su čak bili aktivno uključeni u suprotstavljanje vojnim ustanovama koje su čuvale našu slobodu. U trenutku pobjede nad zemljom koja broji jedva 9 milijuna ljudi, ne bismo smjeli zaboraviti tu činjenicu. Današnji liberalni jastrebovi jučerašnji su pacifisti. Prošli se tjedan u Rimu, pod pokroviteljstvom 'Foundation Europe Liberte' okupio velik broj istaknutih američkih i europskih intelektualaca, povjesničara i političara radi konferencije koju je priredio istaknuti talijanski novinar Paulo Guzzanti. Svrha je bila proslaviti desetu obljetnicu pada Berlinskog zida te prisjetiti se žrtava i junaka borbe protiv komunizma. To se mnogo ne oglašava, no činjenica je da se nalazimo u godini iznimno važnih desetogodišnjica, a njihov vrhunac predstavlja obljetnica pada Berlinskog zida, 9. studenoga. U proljeće 1989. održani su prvi slobodni izbori u istočnoj Europi nakon 1945., što je na vlast u Poljskoj dovelo Solidarnost. Sovjetski je predsjednik Mihail Gorbačov odbacio Brežnjevljevu doktrinu u istočnoj Njemačkoj, utirući put kraju Honeckerova poretka. Te je godine probijena 'željezna zavjesa', kad je Mađarska presjekla bodljikavu žicu na granici s Austrijom, dopuštajući bijeg tisućama istočnonjemačkih turista. Te su godine Nijemci srušili zid koji je od 1962. razdvajao Berlin na pola. U prosincu, Čehoslovaci su za predsjednika izabrali dramskog pisca Vaclava Havela, vođu ilegalne oporbe koji je tu istu godinu započeo u zatvoru. Kao što je primijetio jedan od glavnih pokretača konferencije, Lee Edwards iz zaklade Baština, '1989. je bila zaista godina čuda.' Pritom nije samo važno prisjetiti se promjena koje su se dogodile 1989., već i goleme patnje koju je komunizam izazvao za 70 godina svog trajanja. Žrtva je bila sama europska povijest. Godine 1917., Rusija je odsječena od Europe, 1941. baltičke zemlje, a nakon Drugog svjetskog rata, srednja i istočna Europa. Tek je godine 1989. kontinent ponovno postao čitav. Znanstvenici još raspravljaju koliko je točno ljudi izgubilo živote, no brojke se kreću negdje između 80 i 100 milijuna, što je dvostruko više od broja ljudi koje je fašizam ubio u prvoj polovici stoljeća. Povjesničari do toga broja stižu zbrajanjem žrtava Staljinove 'strahovlade', ukrajinske opće gladi, sovjetskih unutrašnjih masovnih preseljavanja čitavih naroda, gulaga, kineske revolucije, kambodžanskih bojnih polja, i tako dalje. Kao i u slučaju holokausta, svijet bi trebao reći 'nikad više' opakim posljedicama marksizma. Nikad ne bismo dopustili da strahote nacizma budu zaboravljene; komunizam treba držati jednako otrovnim. Zaista, na određene načine, komunizam bi se se trebao držati još otrovnijim zbog svoje intelektualne privlačnosti. Danas je teško pronaći živog fašističkog teoretičara, dok akademija i dalje pruža utočište mnoštvu nepokajanih marksista čiji ugled nije pretrpio gotovo ništa nakon sloma Sovjetskog Saveza i otvaranja arhiva KGB-a. Harvardski povjesničar Richard Pipes primjećuje da je 'slom komunizma bio u osnovi neizbježan jer je komunizam bio utopijski, a utopije uvijek propadaju.' Ipak, osvrnite se po američkim koledžima i bit će vam jasno da je komunizam, kao politička filozofija, neporecivo sačuvao svoju privlačnost. Utopijski aspekt komunizma pomaže objasniti uporno neznanje simpatizera komunističke partije ovdje, na Zapadu. U samome Sovjetskom Savezu, državna su strahovlada i sila ovjekovječili njegove laži, kao što objašnjava sovjetolog Robert Conquest, čovjek koji je prvi iznio istinu o ukrajinskoj gladi. 'Desetljećima su postojala dva SSSR-a', rekao je on, 'zamišljeni i stvarni. Strahovlada od 1937. do 1938. bila je sredstvo nametanja laži. Čitava je zemlja postala neka vrsta Potemkinova sela, ne samo za Ruse, već i za strance. Milijuni su mučeni i prisiljavani da priznaju laži.' Zbog tih je laži sovjetski sustav bio metafizički i materijalno odsječen od stvarnog svijeta. Čak i sa svime što je izišlo na vidjelo od otvaranja sovjetskih arhiva, poslije 1991., još smo daleko od potpune istine. Možda je čudo kako se komunizam mogao tako dugo održati. Ipak, način na koji je pao, na neki je način i dalje tajna, rekao je bivši sovjetski disident Vladimir Bukovski. Gorbačovljeva vlada sigurno nije željela da se to dogodi. 'Postoje dokazi da su još krajem 1991. Sovjeti uvježbavali aktiviste u inozemstvu', izjavio je on. 'Koji je bio plan iza perestrojke i što je krenulo krivo?' Iako su arhivi komunističke partije iz ranijih desetljeća otvoreni, arhivi iz Gorbačovljeva razdoblja ostaju zatvoreni. Tamo treba pronaći odgovore za posljednje poglavlje. Ali danas, sa socijalističkim i postkomunističkim strankama na vlasti širom Europe, opasnost leži upravo u tome da prošlost bude zaboravljena. Kao što kaže Stephane Courtois, urednik 'Crne knjige komunizma', objavljene u Francuskoj prije godinu i pol nakon žestoke polemike (uskoro će biti objavljena u Sjedinjenim Državama), 'u istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu postoje snažne struje u korist amnezije', izjavio je on. Iako je komunizam poražen, to se nije dogodilo u konvencionalnom ratu, a osim na nekim mjestima - Čehoslovačka je jedno od njih - poraz jedva da je imao ikakvih posljedica za komuniste i njihove simpatizere. 'Suđenje komunizmu', izjavio je Courtois, 'mora se provesti u znak poštovanja prema žrtvama. Možda ne na nuernberškom suđenju, ali svakako prema sudu povjesničara.' Pa, sastanak u Rimu bio je dobar početak za suđenje koje bi se moralo održati. Među opipljivim ishodima okupljanja u Rimu bila je rezolucija kojom se od zakonodavaca traži da se 9. studeni proglasi 'Svjetskim danom slobode', univerzalnim praznikom. Kao što je moj prijatelj Arnold Beichman rekao u vrućoj raspravi o toj temi s bivšim poljskim predsjednikom i vođom Solidarnosti Lechom Walesom, 'ljudskim bićima simboli mnogo znače. Vama simbol križa. Meni simbol Davidove zvijezde. Muslimanima polumjesec. Berlinski je zid bio univerzalni simbol komunističkoga tlačenja'. To je razlog zbog kojeg je toliko važno slaviti njegovu smrt. Priča o tome kako je taj zid pao trebala bi se pričati svake godine - kako ne bismo zaboravili."