IT-skupovi-kriza IT-ILMESSAGGERO2.VI.-SKUP O KOMUNIZMU ITALIJAIL MESSAGGERO2. VI. 1999.Sve što ste željeli znati o komunizmu u Italiji i inozemstvu"Komunizam, njegovi zločini i njegova propast u znanstvenoj perspektivi koja nadilazi
izravnost kronike koja bi u spektakularnoj igri protivnosti uljepšala liberalnodemokratska obzorja Europe. To je istančani pokušaj povijesno-kulturalne sinteze, promicana od 'Foundation Europe Liberte', na velikom skupu, nekoj vrsti svečanosti s gotovo beskrajnim nizom političara, profesora, diplomata i svakovrsnih intelektualaca. Ne nedostaju zvučna imena, od Vladimira Bukovskog do Jegora Gaydara, od Vadima Zagladina do Lecha Walese, od Yurija Afanasieva do Gavrila Popova. Među Talijanim, Giullio Andreotti, Enzo Bettiza, Piero Melograni, Lucio Colletti i Giulliano Ferrara.(...)Nije istina, kako su ljudi skloni vjerovati, da je cijela europska ljevica najljepši cvijet postkomunizma. Naravno da je bilo promjena smjera, dovoljno je pomisliti na ono što se dogodilo u Italiji. No u mnogim slučajevima pristajanje na socijaldemokraciju ne može se naprosto smatrati jednostavnom nuždom. Danas socijaldemokratska obitelj svoje najbolje borce ima izvan
ITALIJA
IL MESSAGGERO
2. VI. 1999.
Sve što ste željeli znati o komunizmu u Italiji i inozemstvu
"Komunizam, njegovi zločini i njegova propast u znanstvenoj
perspektivi koja nadilazi izravnost kronike koja bi u
spektakularnoj igri protivnosti uljepšala liberalnodemokratska
obzorja Europe. To je istančani pokušaj povijesno-kulturalne
sinteze, promicana od 'Foundation Europe Liberte', na velikom
skupu, nekoj vrsti svečanosti s gotovo beskrajnim nizom
političara, profesora, diplomata i svakovrsnih intelektualaca. Ne
nedostaju zvučna imena, od Vladimira Bukovskog do Jegora Gaydara,
od Vadima Zagladina do Lecha Walese, od Yurija Afanasieva do
Gavrila Popova. Među Talijanim, Giullio Andreotti, Enzo Bettiza,
Piero Melograni, Lucio Colletti i Giulliano Ferrara.(...)
Nije istina, kako su ljudi skloni vjerovati, da je cijela europska
ljevica najljepši cvijet postkomunizma. Naravno da je bilo
promjena smjera, dovoljno je pomisliti na ono što se dogodilo u
Italiji. No u mnogim slučajevima pristajanje na socijaldemokraciju
ne može se naprosto smatrati jednostavnom nuždom. Danas
socijaldemokratska obitelj svoje najbolje borce ima izvan
postkomunističke arene. Napustila je 'l'esprit de systeme',
maksimalistički radikalizam koji joj je u prošlosti dopuštao i
doktrinarni brak s komunizmom. No, polaženje od iskustva real-
komunizma kako bi se osudio socijaldemokratska ljevica ideološko
je pretjerivanje, suđenje kojega neće biti, nekorektna igra.
Postkomunizam i u onome što ostaje od jugoslavenske federacije?
Dojam je da su velikosrpske iluzije Slobodana Miloševića
dokrajčile geopolitičku zajednicu čije je ravnoteže mogla jamčiti
samo mudrost Hrvata Tita. Prvo, neovisnost Slovenije i Hrvatske.
Potom rat u Bosni i Hercegovini koji se zaključio klimavom
institucionalnom arhitekturom. Sada etnička progonstva na Kosovu.
Slobodan Milošević nije samo krvoločni postkomunistički diktator.
Ppnajprije, on je tvorac nacionalkomunizma na jugoslavenski način.
Nacionalkomunizma u kojemu se miješaju Hitlerova ubilačaka ludost
i Staljinova bezobzirna domišljatost. Ruševine komunizma u
istočnoj Europi još se dime. No prema toj podunavskoj i istočnoj
Europi koja je proživjela tragediju koja je trajala pola stoljeća,
s interesom gleda liberalna i demokratska Europa, ona zajedničkog
tržišta, jedinstvene monete i gospodarske integracije. Do širenja
na istok će doći, premda nije moguće reći kada(...)", piše Arturo
Guatelli.