ES 26. V. EL PAIS NEOLIBERALIZAM

ŠPANJOLSKA EL PAIS 26. V. 1999. Pobjeda neoliberalizma Vicenc Navarro, profesor i voditelj programa za javnu politiku na sveučilištu Pompeu Fabra-The Johns Hopkins University i autor knjige 'Neoliberalizam i država blagostanja', iznosi svoje viđenje stanja u španjolskome gospodarstvu, ali i o načina na koji je ono predstavljeno u španjolskim medijima. U članku, između ostaloga, stoji: "Jedan od načina gledanja na demokratske promjene u Španjolskoj koje se sve ustrajnije provode u našoj državi u medijskom i političkom 'establishmentu' jest to da je prijelaz iz diktature u demokraciju ostvaren prema modelu. Iako se ne može nijekati da su neki aspekti toga prijelaza zaista bili uzorni, neki drugi to baš i nisu bili. A u nekim elementima, onim ključnima za vitalnost procesa demokratizacije, prijelaz nije bio potpun. Među njima treba istaknuti ograničenu zastupljenost različitih ideja u najvećim informativnim medijima, a ta se situacija jasno vidi kad se usporedi raznolikost tih medija u Španjolskoj s postojećim medijima u većini država Europske unije. U španjolskim medijima nema tolikog bogatstva i raznolikosti opcija i vrijednosti koje postoje u španjolskome društvu. Ne želim reći da u tim medijima mora biti raznolikih mišljenja, ali raznolikost u tim medijima izražena je preko uredništva, koje izborom vijesti, tema i autora određuje svoju medijsku politiku, a ona se odražava u uvodnicima tih istih medija. Zato su informativni mediji zapravo mediji za uvjeravanje i pokušavaju oblikovati javno mišljenje naše države. Nedostatak različitih mišljenja i okolišanje, kao posljedica, stvara jaz između tih medija i velikih dijelova društva. Brojni su primjeri udaljavanja medija od društva. Prema rezultatima anketa javnog mišljenja u državama Europske unije, od svih njih španjolsko stanovništvo najviše želi povećanje državnih izdataka za socijalne programe (to je dijelom i zato što su socijalna izdvajanja po glavi stanovnika u Španjolskoj najniža u Europskoj uniji, prema podacima Eurostata, europskog statističkog ureda). Unatoč tome, nijedan važniji španjolski dnevni list (od tri najveća u državi) nije objavio uvodnik, kao što su to, među ostalima, učinili francuski 'Le Monde' i britanski 'The Guardian', u kojemu bi se založio za povećanje socijalnih izdvajanja. Upravo suprotno, listovi koji su o tome pisali savjetovali su vladi da smanji socijalna izdvajanja ili da ih posve zamrzne. Drugi primjer jednoobraznosti, unutar raznolikosti u tim informativnim medijima, jest tumačenje najvažnijeg socijalnog problema u Španjolskoj, a to je nezaposlenost. Većina medija naše države, uz vrlo rijetke izuzetke, pripisuje nezaposlenost nefleksibilnosti španjolskog tržišta radne snage, ali i prevelikom rastu plaća i troškova zdravstvene zaštite, za koje se smatra da su spriječili ulaganja i stvaranje novih radnih mjesta u našoj državi. To se tumačenje problema nezaposlenosti ponavljalo ad nausea u tim medijima za uvjeravanje, a osobito u onima koji su bliski financijskome kapitalu, čiji su oni najustrajniji glasnogovornici, s tumačenjem koje svake godine blagoslivljaju u ortodoksnim financijskim centrima kao što je Banco de Espana, Međunarodni monetarni fond i gospodarski odjel OESS-a. Ta tumačenja naše stvarnosti postala su ono što se s razlogom naziva 'jednoumljem', a već prije nekoliko godina doseglo je kategoriju dogme. Kao i sve dogme, i ova se temelji na vjerovanju (i na temelju rezonantnih kutija, a to su mediji koji služe za uvjeravanje), umjesto na empirijskom provjeravanju. Kao što je govorio moj učitelj Gunnar Myrdal, dobitnik Nobelove nagrade s područja ekonomije, ekonomske su dogme najneprobojnije za znanstveno provjeravanje. (...) Profesorica Sofia Perez s bostonskog sveučilišta u knjizi 'Banking on privilege. The politics of spanish finantial reform' (Cornell University Press, 1997) prstom upire upravo na financijski kapital, a osobito na oligopolističko ponašanje španjolskih bankara (šest najvećih španjolskih banaka) i na protekcionističku politiku koju prema tome sektoru vode španjolske vlade, ali i Banco de Espana (španjolska središnja banka, op. prev.), kao na neke od uzroka nezaposlenosti i inflacije u tom razdoblju. (...) Unatoč mnogobrojnim znanstvenim dokazima prikupljenima ovih godina, informativni mediji i dalje reproduciraju poruku jednoumlja prema kojoj su socijalni troškovi i visoke plaće uzrok nezaposlenosti i inflacije. Prije mjesec dana na konferenciji gospodarskog kružoka u Sitgesu ministar gospodarstva prijašnje vlade, s dobrim vezama u Banco de Espana i s Carlosom Solchagom, opet je izjavio da su socijalni troškovi preveliki i da se moraju smanjiti, a te su se izjave pojavile u svih šest najvažnijih dnevnih listova u državi. No, nijedan od tih listova nije objavio izjave drugoga bivšeg ministra, Josepa Borella, koji sada obavlja i političku dužnost, mnogo važniju od one prijašnje, a on traži veliko povećanje socijalnih troškova kako bi se postigla usklađenost sa stanjem u Europskoj uniji. I opet su informativni mediji odlučili koja je poruka važna, a koja nije, promićući stavove koje potiču i prešućujući one s kojima se ne slažu. (...) To stalno izvrtanje informacija u korist neoliberalnih teza strašno osiromašuje španjolsku demokraciju. Neka mi čitatelj dopusti da ove bilješke završim osobnim iskustvom koje smatram posebno reprezentativnim. Zbog sudjelovanja u borbi protiv frankizma pedesetih i početkom šezdesetih godina, morao sam otići iz Španjolske, živio sam u Švedskoj, u Velikoj Britaniji, a od 1965. i u SAD-u, radeći na temama važnim za javnu politiku. Tijekom dugoga egzila imao sam prigodu pomagati mnogim vladama i političkim snagama pri stvaranju socijalne i gospodarske politike. Kad sam se konačno opet mogao uključiti u španjolsku stvarnost, učinio sam isto i ovdje, savjetujući važne osobe i političke snage koje su željele poboljšati i proširiti i dalje slabo razvijenu španjolsku državu blagostanja. Moja iskustva jako su me zabrinula, a to je i razlog ovoga razmišljanja. (...)"