FR 3. VI. LE NOUVEL OBSERVATEUR SAD

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 3. VI. 1999. Treba li se plašiti Amerike? "Jasno da bismo mi radije da to nije tako, mi, napredni Europljani, mi koji nismo skloni vladavini novca, alergični na gazde s Wall Streeta i nepovjerljivi prema hollywoodskoj kulturi. Mi koji ispravno razmišljamo. Ali to nije tako. Američki model, s većom nejednakošću, okrutniji i liberalniji, uspješniji je od našega. Možemo mi stalno cjepidlačiti i zanovijetati, pokušavati se ohrabriti. Može se reći da američki gospodarski rast mnogo toga može zahvaliti spekuliranju, da je sve to skupa krhko i nezdravo. Istina je to, ali nigdje u svijetu nismo vidjeli devet uzastopnih godina stalnoga gospodarskog rasta. Nigdje u svijetu ne nadziru bolje većinu industrijskih sektora budućnosti i nove tehnologije. Možemo mi reći da se kod njih nezaposleni ne prebrojavaju na isti način kao kod nas i da to potkopava statističke podatke. Ali nigdje u Europi ne organiziraju se skupovi kako bi se raspravljalo o negativnoj nezaposlenosti, tj. o nedostatku radne snage od koje pati SAD. Nigdje u svijetu nije broj nezaposlenih dva do tri puta manji nego prije. Nigdje se ne može vidjeti takva energija i takav optimizam, koji zaprepašćuju sve posjetitelje, toliko je velika poduzetnička spremnost i toliko je lako tražiti posao. Može se reći da tamo vlada nejednakost, da su bogati udeseterostručili svoje bogatstvo dok je imetak siromašnih ostao isti kao i prije, da i dalje postoje gradski getoi, da su zatvori puni. Sve je to točno. Ali nigdje drugdje nema toliko visokog prosječnog prihoda, a i najniže plaće sada počinju rasti zbog pune zaposlenosti. Osim toga, i kriminal je u padu, a postoji i sve veći napredak kod uklapanja manjina, što je zapravo povezano. Jesmo li mi zaista pozvani da nekome dajemo pouke, a imamo 12 posto nezaposlenih i milijune neintegriranih građana? Ukratko, htjeli mi to ili ne, Amerika je u odnosu na Europu daleko odmaknula, a razmak je teško nadoknaditi. Carstvo je uzvratilo udarac. I pobijedilo. Pri takvu izazovu, propovjednici liberalizma sada propovijedaju oponašanje. Sve manje države, sve manje poreza, manje zakona i sve više tržišta. I ne žele reći da bi takav surov plan bio prava revolucija koju narodi Staroga svijeta ne žele, jer to bi značilo i sastavljanje države-providnosti iz dijelova, mogućnost davanja otkaza u roku od jedne minute, obožavanje milijardera, radikalno smanjivanje javne vlasti i poštovanja mišljenja većine. Činjenica je da u Europi ne žive Amerikanci. Ona ima svoju povijest, svoja osvajanja i ne može ih izbrisati potezom pera u ime nekakve dogme. Drugi opet mrko gledaju s kruništa starih tvrđava, odlučni da se sukobe s tom hidrom, i u zastavi sa zvijezdama vide vražju zastavu. Antiamerikanizam je neizbježan, jer Amerika nam smeta svojim uspjehom. Hannah Arendt podsjeća, navodeći Aristotela: 'Nema prijateljstva između čovjeka i boga'. Ali taj antiamerikanizam ničemu ne vodi. Američki svijet u kojemu svi mi već živimo sada je demokratsko carstvo. On se nameće prije kao ideja nego kao materijalna snaga. Temelj američke moći je univerzalna poruka pojedincu, obećanje slobode i društvenog napredovanja. U takvim uvjetima, poziv na oružje ne nailazi na odaziv. Amerika ne napada ostale demokratske države. Njezina vanjska politika često je arogantna, ali još češće zbunjena i nesigurna. Ako se carstvo širi, to nije zato što bi podjarmljivalo druge države. Ono osvaja pojedince uz pomoć poruka, pučke kulture i pasivnim, strašnim primjerom vlastitoga gospodarskog uspjeha. Ništa nije dosta djelotvorno za ocrnjivanje američke moći. Treba se tu postići nekakva ravnoteža. Yankeejevskom modelu treba suprotstaviti neki drugi model. Ali uspješan model. Europska ljevica to sada naziva 'trećim putom'. To je prvi pokušaj suprotstavljanja jedne koncepcije drugoj, europskog modela američkim idejama. Ali slogan je i dalje previše nejasan. Zna se da to uklanja nepokretnost. Blokiranje bilo kakve reforme i nametanjem javnih troškova bez ograničenja, pristaše takve države i takvih socijalnih zaštita tjeraju vodu na mlin liberalima. Treći put podrazumijeva istodobno jačanje tržišnoga gospodarstva i odbijanje tržišnoga društva, modernizaciju države i obranu javnih služba, novi suverenitet koji kombinira Europu i naciju. I tvrdi se da je tržište dobar sluga, ali loš gospodar. To pretpostavlja i razumijevanje promjena u svijetu. Uspon pojedinca i pobjeda mrežne informatičke tehnologije nameću i drugu političku kulturu. Ostvarivanjem većega gospodarskog rasta prije dvije godine, europske su vlade pokazale da se mogu poslužiti ultraliberalnim šokovima u gospodarstvu kako bi se izvukle iz nevolja. Ali nedostaje im ideja koje bi bile moderne a da uz to ne budu i liberalne. Gospodarske reforme nisu nužno i najhitnije. Kako to često bude u demokraciji, najprije treba reformirati ideologiju", piše Laurent Joffrin.