IT-2.IV.LA STAMPA-EUROPA I SAD

ITALIJA LA STAMPA 2. VI. 1999. Amerika je udaljenija "Ova će godina biti zapamćena kao godina zbijenih i naglih potresa; ovaj je fin de siecle između siječnja i ožujka donio dva odlučujuća događaja za građane Unije: rođenje eura, koji odjednom ukida stare monetarne suverenitete nacionalnih država, i početak borbe NATO-a protiv Miloševićevih rasnih ratova u Srbiji. To su potresi koji dovode u pitanje velik broj izvjesnosti, kao što se to razvidno vidi u ispitivanju javnog mišljenja kojega 'La Stampa' objavljuje uoči europskih izbora. (...) Gotovo posvuda se mijenja odnos prema Americi, toj supersili koja drugi put u istom stoljeću pomaže Starom Kontinentu da se oslobodi svojih čudovišta, a koji ipak nužno ne dijeli iste interese i iste brige. Naše elite brzo osuđuju američka proturječja, želju za ratovima bez poginulih ili ono što Jean Clair naziva higijeničarskim mitom o besmrtnosti. No često se zaboravlja da se Amerika na Kosovu ne bori za sebi uistinu životne interese, dok se Europljani bore za njih. Nekakva naša veća autonomija može, dakle, značiti veću čvrstoću u zonama koja su nama od ključne važnosti. Posvuda se, ako se isključi Velika Britanija, smanjuje želja za bliskošću sa Sjedinjenim Državama, a raste, čak i među Englezima, želja da se od njih udalje. U Njemačkoj se odvija istinska mentalna revolucija, ne jako različita od one koju je upoznao Pariz u vrijeme De Gaullea. Za samo nekoliko mjeseci Nijemci koji žele zbližavanje sa SAD-om spali su sa 66 posto na 38 posto, dok je udio onih koji se žele oprostiti od SAD-a s 22 posto skočio na 50 posto. I ovdje potreba za Europom već nadilazi potrebu za Amerikom. Osim u Grčkoj, ta se autonomistička žurba ne podudara nužno s protuameričkim neutralizmima, kao za vrijeme hladnoga rata. Europljani se već godinama neprijateljski odnose prema Miloševićevim svesrpskim agresijama, još od napada na Bosnu traže vojne intervencije, a većina je danas za rat na Kosovu. Najodlučnija društva upravo su ona koja osjećaju potrebu da se udalje od Amerike. Sigurno je da ne nedostaje neutralističkih poriva: već mnogo mjeseci njemačke novine ističu, primjerice, postojanje dubokog protuzapadnog neutralizma u bivšoj komunističkoj Njemačkoj. Ostaje činjenica da 54 posto nacije odobrava savezničku činjenicu. No podaci glede Francuske i glede obrane objašnjavaju što se događa u europskim umovima. Nakon Engleza, Francuzi su najuvjereniji pobornici rata protiv Miloševića, rata koji je politički i tehnički hegemonizirao SAD, a istovremeno snažnije traže i stvaranje zajedničke obrane te udaljavanje od Sjedinjenih Država. Paradoks je očit. Francuzi traže aktivniju europsku politiku u svijetu, no znaju da je danas ne mogu voditi bez Bijele kuće. Ta je sklonost manje naglašena u slabijim državama poput naše. Nije stvar u tome da bi Talijani bili protiv rata ili europske obrane, ali želja za bliskošću s Amerikom nadilazi želju za autonomijom, kao u Engleskoj, Španjolskoj ili Portugalu. Nije slučajno i to da, u vezi s nadnacionalnim vlastima, jače federalne vlasti sanjaju manje čvrste države (Italija, Belgija). I drugdje su građani općenito alergični na daljnja ustupanja suverenosti, posebice u Grčkoj, Engleskoj, Francuskoj i, a to još nije objavljivano, u Njemačkoj. Vjerojatno je dolazak eura povećao bojazni od novih gubitaka suvereniteta. Gospodarske brige i dalje su velike, a nacionalna država, ako je demokratska, možda pruža veću sigurnost. Bojazni pobuđuju i nezaposlenost, siromaštvo, kriminal i ilegalno useljavanje. Značajno je da se strah od useljenika smanjio u Francuskoj, pa bi možda Le Penova i Megretova ksenofobna stranka mogla oslabiti. Ništa manje važno nije raspoloženje u Velikoj Britaniji, jer njezini današnji strahovi biti će sutra i naši. Englezi, koji su manje uznemireni radi nezaposlenosti i poreza, zahvaljujući Thatcherovoj, Majoru i Blairu, za sada se brinu zbog posljedica prihvaćenih politika: porasta kriminala, nejednakosti i nestajanja socijalne države. Drugi paradoks: ispitivanje predizborne kampanje, čini se, potvrđuje veću pozornost na unutarnje probleme. No to može biti varljiv dojam, jer danas nema prave granice između unutarnje i europske politike. Kohl je rekao da je euro za sve nas 'bio pitanje mira ili rata' u 21. stoljeću, a povijest mu je prerano dala za pravo. Ostaje da se odgovari na izazov Vaclava Havela prema kojem će se Europu morati 'federalizirati i parlamentarizirati', kako bi ona imala utjecaj u svijetu. Morat će imati jednu vladu, morat će biti lakša za nadziranje, morat će biti demokratskija. Građani su prethodnica i u tome. Njih 62 posto želi da se predsjednik Unije izabere na opći izborima, poglavito u Italiji i Njemačkoj. Želi da se na kraju internacionalizira i politika, u svijetu u kojemu su već europeizirani i internacionalizirani valuta i suci", piše Barbara Spinelli.