IT-1.VI.CORRIERE-POSREDNICI KOMENTAR

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 1. VI. 1999. Ako se zadovolji Clinton "'Sljedeći put donijet ću mir', zajamčio je prošloga petka radosni Viktor Černomirdin, odlazeći iz Beograda pošto je od Miloševića iščupao prihvaćanje klauzula skupine G-8. Sutra, osim u slučaju iznenađenja u posljednji trenutak, ruski će se posrednik vratiti u jugoslavensku prijestolnicu. A pored njega trebao bi biti finski predsjednik Ahtisaari, koji će se koristiti europskim mandatom kojega su jučer odobrili ministri Unije. Idemo li, dakle, prema cilju? Sprema li se uistinu na Kosovu, nakon sedamdeset dana rata, diplomacija nadvladati bombe? Toliki je zamor zbog sukoba koji je predugo trajao i koji se pokazao previše razornim, tolike su dvojbe koje hrani svaka 'tragična grješka' NATO-a, da bi se na Zapadu svi željeli pridružiti Černomirdinovu optimizmu.(...) Milošević, odkad ga je zapala optužba za zločine protiv čovječnosti, umjesto da postane krući, izabrao je braniti svoju vlast nudeći se NATO-u kao ozbiljan sugovornik. Prvo je u bloku prihvatio 'načela' koja je utvrdila skupina G-8 (zapadne sile i Rusija) i ulogu koju bi trebala obaviti rezolucija Vijeća sigurnosti. Potom je, ako su točni elementi kojima raspolažemo, ratificirao ideju da u 'snagama sigurnosti' UN-a koje treba rasporediti na Kosovu budu i vojne postrojbe zemalja NATO-a. To nije mala stvar, no dobro su jučer postupili europski ministri kad su tražili od Beograda dokaze 'koji nisu dvosmisleni i koji se mogu potvrditi'. Jer dvosmislene su, na žalost, upravo upute skupine G-8, a u tu sivu zonu se pravodobno pošao ugurati. Kada se i u kojim razmjerima treba zbiti povlačenje srpskih snaga s Kosova? Na koji bi se način uskladio prestanak bombardiranja s jednom rezolucijom UN-a koju bi prihvatili i Rusija i Kina? U prvom redu ostaje visiti u zraku pitanje sudjelovanja NATO-a u 'sigurnosnim snagama' na Kosovu. Plan dogovoren s Černomirdinom, koliko sa dalo na znanje, predviđa podjelu na tri zone: u većem dijelu teritorija, a posebno na sjeveroistoku, kolijevci srpskog naroda, bile bi prijateljske postrojbe (poput ruskih) ili one iz neutralnih zemalja; u južnim 'pograničnim zonama' mogle bi se rasporediti postrojbe NATO-a iz zemalja koje nisu sudjelovale u zračnoj ofenzivi (pout onih tri nova člana Saveza ili Grčke); drugi, 'zle' snage NATO-a, trebali bi čuvati stražu izvan jugoslavenskih granica, na albanskom ili makedonskom teritoriju. Ne bi li se tako došlo zapravo do podjele Kosova, koja bi ponajviše odgovarala žalosno glasovitoj 'potkovi' koju je Milošević isplanirao za svoje etničko čišćenje? Da li bi se uistinu osjetili zaštićeni i osigurani izbjeglice koje se hoće vratiti? I još, može li NATO, mogu li Sjedinjene Države nakon ovoliko rata, sebe vidjeti isključene iz izravnog upravljanja mirom?(...) Milošević će morati dati više. No prava odluka, pravi izbor, u Clintonovim je rukama. Glavar Bijele kuće je taj koji se može, bude li htio, izložiti političkom riziku polovične 'pobjede'. Američki je Predsjednik taj koji ima moć, ako mu to budu savjetovali Kongres i ispitivanja javnog mišljenja, odrediti koji je izlaz bolji od svojih alternativa; nastavka bombardiranja na neodređeno vrijeme, ili kopnene ofenzive usred ljeta. Europski saveznici (isključujući Blaira) mogu dokazati valjanost svoje želje za fleksibilnošću. D'Alemin plan o prekidu bombardiranja pred postizanje sporazuma u UN-u mogao bi ponovno postati aktualan. No na kraju će opet Milošević odlučiti koliki će politički prostor na raspolaganju imati Clinton. Onaj isti Clinton koji je još jučer beogradskog 'sugovornika' usporedio sa stanovitim Adolfom Hitlerom", piše Franco Venturini.