AU 29/30.V. STANDARD -OPERACIJA

AUSTRIJA DER STANDARD 29/30. V. 1999. Operacija uspjela - pacijent mrtav? "Upadljivo često se u vezi s kosovskim ratom rabi jezik medicine. Trajno bombardiranje nije rat nego 'operacija'. Napadi bi morali biti 'kirurški čisti'. Govori se 'pobijediti žarište bolesti', 'prekinuti arterije', pogoditi živac', 'amputirati' prometne putove. Jezik medicine ne rabi se slučajno. On bi trebao pomoći pojasniti da se od početka nije mislilo na agresiju i osvajanje, nego na humanitarni zahvat. Ostanimo pri medicinskom jeziku: zahvat traje daleko dulje i protječe posve drukčije nego što su operateri predvidjeli. Vrijeme je da se napravi međubilanca i postave ona pitanja koja su u medicini apsolutno obvezna pod prijetnjom pravnog gonjenja. 1. Kako su oni kojima je trebalo pomoći? Stanje stanovništva Kosova svakim je danom nepodnošljivije. 2. Protječe li 'liječenje' prema očekivanjima? 'Operacija' je započeta da bi se zaštitilo stanovništvo Kosova, njihove živote, njihovu sigurnost, njihove domove i njihovo pravo na stanovanje. Ništa od toga ni približno nije postignuto. Ne radi se samo o tome da se naknadno bude pametan, radi se o postizanju ciljeva liječenja. Oni koji zagovaraju promjenu nedjelotvorne i kontraproduktivne terapije, nisu zbog toga 'ovisnici o bolesti'. Radi se o 'moći prestati', ako zahvat protječe strašno drukčije nego što je bilo planirano, iako je namjera bila 'apsolutno' dobra. Taj je problem jako dobro poznat u medicini i to je psihološki problem. Što misliti o kirurgu koji u takvom stanju i dalje operira, samo da bi 'očuvao svoj obraz' ili da 'složnost' svoje operacijske ekipe 'ne dovede u pitanje'? Clinton, Albright i general Clark ne bave se medicinom. Nisu kirurzi, nisu njegovatelji bolesnika, nisu aktivisti Crvenoga križa. Psihološku snagu da ne ustraju vječno na dobro mišljenoj ali neuspješnoj strategiji, morali bi ipak imati. (Psihološko majstorstvo njihova politika u Jugoslaviji posljednjih godina ionako nije bila). Bile su planirane ograničene vojne akcije u mentalitetu opreza, dakle u mentalitetu mira. Rat koji je trebao biti drukčiji od svih dosadašnjih sukoba. Sve veća nesposobnost, da se napusti dobro mišljeni ali pogrješan put, na žalost je čest psihološki fenomen. Neće više potrajati dugo i svi ćemo se naviknuti na svakodnevna bombardiranja. Prvotna vojna akcija s mirovnom psihologijom mogla bi nezadrživo prijeći u poznatu ratnu psihozu odlučitelja. Kosovski rat će time postati onakav, kakvi ratovi jesu. 3. Je li se tijekom operacije povećala opasnost za život? U zastrašujuće jasnom obliku: izbjeglice su loše opskrbljene, ljudi koji su ostali na Kosovu nisu opskrbljeni uopće. Humanitarni letovi moraju danima čekati jer bombe imaju prednost. To je kao kad se tijekom neke operacije za život presudna boca s kisikom gurne u stranu, jer smeta suvremenim uređajima za operaciju. 4. Jesu li nastupile velike nuspojave i prijeteće nezgode? U velikom broju: brojni ljudi na Kosovu ubijeni su bombama, mnoge kuće, bolnice i mostovi razoreni. Ono Kosovo u kojem ustraju preostali ljudi i u koje bi se izbjegli morali vratiti, sve je više nepodesno za stanovanje. Ne može se više isključiti da bombardiranja u istoj mjeri protjeruju ljude kao i režim protiv kojega se trebalo boriti. Medicinari bi najkasnije u takvom stanju morali postaviti presudno pitanje: treba li u tim okolnostima nastaviti s tom terapijom? Liječenje ne pokazuje željene učinke, nego opasne nuspojave. Ima li smisla, kao kod neke ovisnosti, stalno povećavati dozu? Izvješća operatera odavno nisu više razborita, a njihovi tekstovi sve više pokazuju pubertetske elemente. Krajnje je vrijeme za oproštaj od medicinskog jezika. Svi su dakako za to, da dobro pobijedi. No to dobre ne oslobađa obveze da pronađu prikladnija sredstva. Pojmovi poput 'pokazati jedinstvenost', 'razbiti','...pravedno kazniti', ne potječu iz medicine. Medicinarima bi djelotvorna pomoć žrtvama bila nužnija od kažnjavanja počinitelja - što žrtve znaju cijeniti. 'Pedagoška bombardiranja' prekoračila su granice pomaganja. Vrijeme je da se opet više misli na žrtve. Zamislite nekoliko dana samo usredotočene humanitarne akcije. Nemajte straha - ni jedan počinitelj neće iskorititi vrijeme za bijeg. Na žalost" - drži dr. Stephan Rudas, voditelj Instituta za psihosocijalna istraživanja u Beču.