IT-24.V.CORRIERE-TERORIZAM I RAT

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 24. V. 1999. Terorizam i rat "(...)Ima pravo Adriano Sofri kada u 'La Repubblici' otkriva da je rat između NATO-a i Srbije na raspolaganje novim teroristima stavio međunarodni kontekst koji im je bio potreban da bi djelovali. Rat, praveći podjele u savjestima i stvarajući uvjete za novo protuzapadno djelovanje, dao je ozračje i prigodu. Ako je tako, onda ponajprije treba shvatiti prirodu ovoga rata, i radi toga da bi se shvatilo nešto i o novom terorizmu. Radi se o 'ambivalentnom' ratu, koji je od početka imao mnoštvo tumačenja, i dao je život prilično složenim razvrstavanjima. Među protivnicima NATO-ve intervencije nisu samo ljevičarske pristaše antiamerikanizma. Protiv intervencije odlučili su se i predstavnici političkoga realizma koji drže štetnim za zapadne interese činjenicu da je NATO zaglavio u rat koji se zove humanitarnim. Sami zagovornici intervencije često ga zagovaraju različitim motivacijama. Ima ih i koji bezrezervno vjeruju u humanitarni rat. I onih koji vole navesti 'realistička' opravdanja (nužnost stabiliziranja Balkana, udariti opasan diktatorski, hipernacionalistički i agresivan režim, i tako dalje). Različitost razloga za rat i protiv rata svjedoči o njegovoj ambivalentnoj naravi. O ovom ratu s jednakim pravom možemo kazati dvije različite stvari: da je on drugi (nakon onog zaljevskog 1991.) kojega Zapad vodi u posthladnoratovskom svijetu, no i to da je on, možda, prvi u novoj hladnoratovskoj eri. U nekim oblicima, ovaj rat nedvojbeno ulazi u poslijehladnoratovski scenarij. S NATO-m kao policijskim instrumentom 'euroatlantskog bloka', bloka zapadnih demokracija, koji se koristi da se ponovno uspostavi mir u nemirnim graničnim područjima. Rasprave o humanitarnoj naravi intervencije, o zakonitosti ili nezakonitosti zaobilaženja UN-a, pripadaju međunarodnom sustavu u kojemu su se nakon hladnoga rata u euro-atlantskom bloku okupili gotovo svi resursi političke, gospodarske i vojne moći na svijetu. Viđenja zapadnjačkih čelnika, a ne samo složena dogovaranja unutar euroatlantskog bloka, odlučuju što je u njegovu interesu (i interesu svijeta), a što nije. Te su percepcije i ta dogovaranja proizvela odluku da se napadne Miloševića jednom kad se utvrdilo da nije u interesu Zapada pasivno trpiti, nakon Bosne, novo etničko čišćenje u srcu Europe. Što između ostaloga, (...), odlično objašnjava zašto Kosovo da, a Ruanda ne. No ovaj rat se može i tumačiti rabeći tradicionalne kategorije hladnoga rata, makar i prilagođene novom kontekstu. To je točka na kojoj je opravdano ustrajavala Barbara Spinelli. Ovaj je rat i rat između Zapada i preživjelih komunizama, onih koji nakon neuspjeha demokratskih reforma, ponovno dižu glavu na mnogim mjestima, počevši od Rusije, i ponovno Zapad identificiraju kao neprijatelja. Milošević ocrtava (umanjeno) ono što bi Zapad, za tek nekoliko godina, mogao zateći pred sobom (uvećano) u Rusiji i njezinim utjecajnim područjima: jedan komunizam, možda isto toliko opasan kao i prethodni, ponovno pokrenut porazom demokracije i tržišta, neuspjehom pokušaja pozapadnjačivanja. I tu se nalazi šav između rata i terorizma. Ako će se rat dugo vući bez ishoda, i ako to pomogne istočnim preživjelim komunistima da ojačaju, otuda će u kratkom roku pristići pomoć i potpora Crvenim brigadama koje se ponovno stvaraju u Italiji, kao i drugim terorističkim formacijama u europskim zemljama. Unatoč mnogim iluzijama, međunarodna politika ostaje carstvo anarhije, najbliža Hobbesovu prirodnom stanju. U njemu, ako netko nekome stavi na raspolaganje napunjeno oružje, teško da ga ovaj neće uporabiti. Post scriptum. Važno je sačuvati čvrste živce. Bertinotti je kazao neprikladne stvari izjavljujući da se neke teze iz dokumenta Crvenih brigada mogu 'podijeliti'. No jasno je osudio terorizam i političko ubojstvo. Demokraciji se ne isplati kriminalizirati svoje ekstremne sastavnice. Njoj u trenucima poput ovog treba povjeriti zadaću da zadrži u okvirima zakonitosti dijelove koji su u iskušenju da je napuste", piše Angelo Panebianco.