NJ 4.V.SZ: TRAŽI SE ISTINA NATO-POLITIČARA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 4. V. 1999. Video-rat i istina "Tko je uistinu vjerovao da će ovaj rat biti 'kratak i brz'. Sigurno ne NATO-vi vojnici, kojima u Sandhurstu i Westpointu već desetljećima utuvljuju u glavu da bombe same po sebi ne mogu dobiti rat. Tako su se ponašali samo političari - kao da će Slobodan Milošević nakon nekoliko nemirnih noći svečano obećati da više neće zapovijedati masovna ubijanja i progone. Naravno da ni Clinton, Blair, Schroeder ni Jospin nisu istinski vjerovali u to, ali su dobro poznavali svoje birače - i još ih dobro poznaju. Naime, većina birača vjerovala je u ispravni motiv - ali ne i u puno drugih stvari, nužnih za rat clausewitzkog tipa: naime, onaj koji utječe na volju protivnika ili je slama. Amerikanci, Nijemci i ostali željeli su spasiti Kosovare, ali nisu željeli stavljati na kocku živote svojih vojnika. Željeli su kazniti Miloševića i nikog drugog - iako taj novovremeni despot ne bi mogao osam godina voditi rat da većina Srba nije podupirala njegove ciljeve. Građanin Zapada želi video-rat. Nitko ne bi trebao stradati ni s ove ni s one strane. U 'magli rata' (Clausewitz) posebno ne bi trebali biti pogođeni naši štićenici, iako je svaki vojnik naučio strahovati od 'prijateljske vatre' kao od jednog od najgorih rizika. Bilo bi najbolje kad bi se moglo u određenom trenutku pritisnuti 'gumb reset' kako bi sve bilo kao prije. Kako izboriti političke ciljeve u okružju takvoga raspoloženja? Potrebna je velika ustrajnost, velika potpora domaće javnosti i napokon 'dominacija u eskalaciji', koja omogućuje razmatranje mogućnosti pojačavanja oružane sile. No, budući da svi ti elementi ne postoje u 'ratu savjesti' te budući da je na našoj strani 'samo' moral, a na drugoj egzistencijalne stvari - posebno što se tiče vlastodržaca - Zapad zasad još redovno ima problema s izdržljivošću i pronalaženjem razloga. Ne pokažu li se odmah rezultati, doći će vrijeme majstora za osvetu (Lafontaine), samohvališa (Jesse Jackson), aktivista predizborne kampanje (republikanci koji više mrze Clintona nego Miloševića), posrednika koji unaprijed rade za vlastiti račun. Nakon četrdeset dana NATO je dosegao opasnu točku. Kod kuće ga napadaju s lijeva i s desna, a kada ponestane argumenata, ponovno se poseže za štetnim antiameričkim raspoloženjem. U Njemačkoj se s lijeve i desne strane političkog spektra čuju zahtjevi da su i ovaj rat izazvali 'Amerikanci', uvukavši u njega silom i Europljane. Istina je pak da Amerika nosi glavni teret rata (na olakšanje Europljana) i da je NATO savez u kojem je jednoglasnost željezno načelo i nitko ne može biti prisiljen ni na što. No, budući da jača nelagoda, savez se hvata za svaku slamku. Na prvom je mjestu posrednik Rusija od koje i Bonn i Washington očekuju čuda. No, sastavni dio trijeznog razmišljanja u ovom ratu jest i analiza stvarnih ruskih motiva. Pomaganje NATO-u u borbi protiv Beograda kako bi zapadni savez bio okrunjen za silu reda u Europi ne može biti u interesu Moskve. Naprotiv, NATO mora izići iz rata na Kosovu tako oslabljen da se u idealnom slučaju raspadne. Uzdati se u takvog posrednika značilo bi računati da Moskva ne poznaje vlastite interese. No, NATO bi se u aktualnom ratu mogao i raspasti bude li sve češće i žešće napadao 'civilne' ciljeve, koji nemaju nikakve veze s neposrednom nakanom sprječavanja ubijanja i progona. Tvornice i rafinerije zasigurno su važan dio ratnog potencijala, ali normalni čovjek opravdano se pita zašto srpska soldateska i dalje može bjesniti na Kosovu. Kada bi naši regenti bili pošteni, kazali bi narodu sljedeće: zaziremo od rizika rata na terenu jer se bojimo vas, birača. Zato vodimo naše bitke tamo gdje nisu vjerojatni gubici na našoj strani. Odiseja helikoptera Apache, koji zasad uopće nisu angažirani protiv srpskih kopnenih postrojba, govori više nego rječitim jezikom. Miloševiću je pak lakše. On igra na kartu vremena, maše mamcem ustupaka i čeka da iznervirani NATO pohlepno posegne za prividnim rješenjem. Vjerojatno se ni najmiroljubiviji čovjek ne bi radovao kad bi Milošević na taj način izbjegao bitne zahtjeve: povratak izbjeglica, obnovu autonomije Kosova, stvaranje vojnog okruženja u kojem srpska soldateska više nikada neće moći maltretirati Kosovare ni ostale manjine - dakle, uspostavu zaštitne postrojbe u kojoj bi NATO imao glavnu riječ. Zapad mora ustrajati na tim uvjetima i stoga je krajnje vrijeme da Schroeder, Clinton i kolege kažu svojim narodima istinu. Ne, ovo nije video-rat; da, bit će mrtvih na svim stranama; ne, neće biti kratko ni bezbolno. U tom kontekstu uopće ne treba upotrebljavati riječ 'Auschwitz'. Dovoljne su tri stvari: ubijanje i progon u srcu Europe znači kršenje civilizacijskih načela i Europa ne može živjeti s tim baš kao ni s potencijalnim Mussolinijem koji od 1989. zasipa svoje susjede smrću i mržnjom. Osim toga, ni Europa neće cvjetati ako savez zakaže u slučaju Beograda", upozorava Josef Joffe.