NJ 29.V.SZ - RAT BEZ ŽRTAVA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 29. V. 1999. Iz rata bez žrtava "Je li Zapad već izgubio rat? Već dulje od dva mjeseca padaju bombe, a despot skriven u beogradskom bunkeru ni ne pomišlja na popuštanje ili na predaju. Jako je dobro shvatio da se NATO poslije svoje prvotne zablude (nekoliko bomba i čovjek će položiti oružje) povukao na strategiju koja ga teško može dovesti do pobjede. Ta strategija počiva na tri načela koja zbrojena daju no-win stanje. Prvo načelo glasi: ne smije biti žrtava na vlastitoj strani. Stoga kopnene postrojbe ostaju s one strane srpske granice. Stoga ranjivi apache helikopteri ne smiju napadati. Stoga se sve češće napada civilne ciljeve - stranačka središta, TV-odašiljače, električne centrale - koji ne mogu uzvratiti. Stoga se bombardira ne s 500 nego s 5000 metara visine. Svaki laik može vidjeti problem pri idućem slijetanju na neku od njemačkih zračnih luka. Čak ni s tisuću metara visine ne bi na autocesti mogao razlikovati civilno od vojnog vozila. Pri tomu prvo načelo kolidira s drugim: ne smije biti žrtava ni na drugoj strani. To je novost pod suncem, iznenađujući obrat u ratu demokracija. Od Vijetnama se protiv rata stalno argumentira 'pocinčanim lijesovima' - argumentom da vlastita strana nije spremna platiti cijenu za ukidanje nasilja. No danas, to pokazuju protekla dva mjeseca, i za protivnike vrijedi načelo 'rat bez žrtava'. Svaki put kad nisu pogođeni vojni objekti - bilo da se radi o zatvoru, veleposlanstvu, odašiljaču ili čak izbjegličkoj koloni - kritika pogađa rat u cijelosti. Može se pretpostaviti da bi se dogodilo isto kad bi televizija pokazala na desetke mrtvih u vojnim odorama - iako su ti vojnici još malo prije 'čistili' ili ubijali kosovske Albance. Taj se fenomen mogao naslutiti još u završnoj fazi Zaljevskoga rata 1991, kad su saveznički zrakoplovi desetkovali iračke postrojbe tijekom povlačenja iz Kuvajta. Emocionalna reakcija na pokolj bila je tako jaka da se George Bush toga trenutka odlučio za primirje. Grubo skraćeno: postmoderni čovjek želi, ako uopće, samo rat bez krvi. Stoga i taj perverzni moralni paradoks koji se pojavio poslije prvoga vala bombardiranja: brkanje počinitelja i žrtava. Iznenada je izblijedila strahovita bijeda onih zbog kojih je rat i započeo. Beskonačne izbjegličke kolone, leševi ubijenih kosovskih Albanaca postali su rutina, nelagoda se učvrstila na Srbima kao žrtvama. Istodobno se krivce više ne traži u Beogradu, nego na Zapadu. Kao žrtveni jarac morali su ispaštati Amerikanci - i to u domovini od dijelova ljevice a i desnice. SAD da je Europi nametnuo rat. Da se ne radi o moralu nego u poslu: budućim dobitcima od obnove, učvršćenju hegemonije...Da bi u ovom ratu Clintona trebalo premlatiti, da Amerika snosi više od dvostrukog ratnog tereta, da je otpor s one strane jak kao i s ove strane - sve su to činjenice na koje je teorija o uroti imuna zbog svoje prirode. Pa ipak, ona kao i neizgovorena rječca 'NATO-v napadački rat' sadrži neugodnu istinu. Denunciranje odražava duboku nelagodu moći i moćnika koji su je izazvali. Moć kao takva, suvremenom je čovjeku sumnjiva. Što je netko više ima, to je sumnjiviji. U toj optici Srbija je brzo postala žrtvom, a spasitelji agresorom. Takvi predvidljivi psihološki učinci izvrtanja trebali bi ublažiti načelo broj tri: rat bi trebalo u prvom redu dobiti brzo. I time je klopka kompletirana. Oni koji moraju biti odani načelima jedan i dva, ne mogu ostvariti treće načelo. Oni koji se boje vlastitih žrtava, ne mogu slomiti vojnu moć protivnika. Ako ga osim toga još moraju štedjeti, pogotovo se tada ne mogu prilagoditi kratkom ratu. Slobodan Milošević mora se samo lijepo skriti u bunker i čekati dok slom koalicije i unutarnji otpor natjeraju savez na povlačenje. Ma koliko zvučalo cinično: svaki pogodak u neku elektranu, bod je za Beograd. No i sasma strategijski, taj rat mora biti noćna mora časnicima. Budući da se NATO bori zavezanih ruku, Milošević bi njihov pravi cilj - razaranje srpskog vojnog potencijala - mogao unaprijed onemogućiti. Pretpostavimo da savez nije na sav glas objavio rat Belzebubu. Poslao bi jake napadačke formacije i prisilio Beograđane na uzvratni marš, a time i na koncentraciju snaga koje bi bile lak cilj za NATO-vo čudotvorno oružje. No ovako je jugoslavenska vojska ostala u zaklonima i raspršena. Rata je doduše bilo, ali Srbi u rat nisu išli. Budući da su mu oteti njegovi pravi ciljevi, NATO se morao uteći strategijskom bombardiranju. Ali: rat bombardiranjem protiv nacističke Njemačke (dva milijuna tona/tri godine) i Sjevernog Vijetnama (šest milijuna/deset godina) daju naslutiti koliko će još dugo potrajati. Časnici su to znali, političari su to tvrdoglavo zanemarivali. Sada su pred odlukom koju su u svojoj kažnjivoj lakomislenosti izbjegli prije deset tjedana. Bez kopnenih postrojba rat je vjerojatno već izgubljen. Mogao bi se dobiti jedino kopnenom akcijom ili barem vjerodostojnom prijetnjom kopnenom akcijom. 'Pobijediti' znači: svršetak genocida i progona, uz to mirovna postrojba koja će oboje u buduće sprječavati. Opasnosti kopnene intervencije su poznate. No jesmo li promislili o cijeni ne-akcije? Hoće li NATO godinama dalje bombardirati i Srbiju beskrajno 'orati'? Ili će odustati? Tada bi Milošević neometano mogao dovršiti svoj projekt 'čišćenja'. Drskost bi pobijedila. Kao trijumfator koji je savez bacio na koljena, mogao bi ponovno mučiti svoje susjede, Balkan bi moguće ušao u treći krug. A sam NATO? Optimist je tko misli da bi dugo poživio. Jer savez ništa neće uništiti brže nego poraz. No nestanak saveza značio bi i kraj transatlantskog sigurnosnog saveza. Supersila bi to mogla preboljeti, ali Europa? Ako u dvoje ne možemo izići s Miloševićem na kraj, kako bismo sami? Taj rat počeo je kao kaznena ekspedicija, a postao je sudbinsko pitanje. Pouka je već danas jasna: tko želi uzvišeni cilj, mora htjeti i sredstva. Tko ih neće, mora potisnuti moral. Jer onoga koji ometa mir, ne može se mirno svladati" - zaključuje Josef Joffe.