FR 25. V. LE MONDE O R. DEBRAYU

FRANCUSKA LE MONDE 25. V. 1999. Reći "ne" "Kad se jednom postavi most, ovce lako ulaze u brod. A upravo to se dogodilo s nekim člancima, objavljenim na stranicama posvećenim raspravama u 'Le Mondeu' (20. svibnja) poslije, sada već famoznog, članka Regisa Debraya, objavljenog 13. svibnja. On je otvorio Pandorinu kutiju, a to je možda i htio. Ali on je barem otišao u Srbiju i Makedoniju i vratio se s prijeporpornom reportažom pri kojoj je manje gledao i zapažao stvarno stanje, a više slušao glasine koje s pravom pobijaju književnici, sveučilišni profesori i novinari, pišući o svojim uvjerenjima ili mjerodavnosti zbog vlastitog djelovanja na terenu. Regis Debray nam je dao svoje svjedočanstvo, naivno, amatersko, ali ipak svjedočanstvo. A ti književnici, ti profesori i novinari komentirali su njegov članak s poštovanjem prema tom visokom intelektualcu, s tugom ('Zbogom Regis', bez prezira ili mržnje), u skladu sa svojim profesionalnim iskustvom, s točnošću i časnošću sveučilišnih profesora. A zatim, u raspravi koja se otvorila i kojoj se pridružila i televizija (France 2. 17. svibnja), pojavili su se i profiteri, strvinari hrabrosti. 'Hvala mu što je postavio pitanja koja se nitko nije usuđivao glasno postavljati', piše Lilly Marcou u 'Le Mondeu' od 20. svibnja, kao da se Jean-Francosi Kahn npr. nije usprotivio zračnim udarima, a ipak su ga zbog toga sasjekli. 'Kakav linč!', uzbuđuje se ona zbog Debraya. Ma nemojte! Kakav linč? Pa mi smo svjedoci baš suprotne pojave. Alain Badiou, govoreći o Svetom savezu, opet iz prašine izvlači staru paranoičnu viziju kojom je hranio svoje malobrojne pristaše 70-ih godina, a danas tu viziju njeguju u Pekingu nasljednici režima čiji je apostol taj izvanredno lucidni geopolitičar i sam nekada bio. Riječ je o ratu, a ne o genocidu, viče tamo neki treći, govoreći nam da je možda i OVK jednako kriv za zločine kao i srpske snage. I da je vrlo važno podsjetiti se da nije riječ o genocidu, a može se zaista vjerovati da bi se moglo pokazati da i OVK čini zločine kao i oni koji ga žele uništiti, samo što OVK to ne može biti, čak i kad bi htio. Čudna su to izvrtanja. Čovjek bi mogao reći da ti ljudi nisu sposobni razmišljati o povijesti kao nečemu što se stalno mijenja, kao da ostaju, kao srpski narod, zarobljenici prošlosti koja nikako ne prolazi. To su tumori povijesti. A u ovome se ratu mogu vidjeti radikalne novosti, kad je riječ o dobrome i o lošemu. Loše je zaštita vojnika u njihovim zrakoplovima punim elektronike na štetu civila na imanjima i mostovima. Loše je cijena u krvi koju su kosovski Albanci morali platiti za bolju budućnost Europe. Jer ova humanitarna katastrofa strašna je pogrješka, golema sporedna šteta NATO-vih bombardiranja. Loša je i posljedica: nepostojanje ispravnih predviđanja stručnjaka koji se nadvijaju nad zaslone svojih računala i karata, njihova sigurnost i samouvjerenost. Ali ima i dobrih stvari: shvaćanje medija koje su njihove obveze kad je riječ o informiranju, na koje tužitelji odgovaraju pravom na mucanje - tako je s Amerikom koju mrze do besvijesti, tako je i s navodnom sposobnošću naroda da se sami oslobode, kao što je to valjda učinila Francuska 1994. Dobro je i to što postoji teško postignut, ali stvaran sporazum europskih država u korist zajedničkog djelovanja koje prvi put prelazi granice državnih obrambenih politika. Dobro je i, malo dalje u temeljima, ali u istome duhu, postojanje nadnacionalnog imperativa upletanja ne samo zbog humanitarnih, nego i zbog političkih i moralnih razloga, diplomacijom, ali ako treba i silom, a taj je imperativ utemeljen na razlikovanju nacionalizma kao stvaranja nekog neovisnog političkog prostora i etnicizma kao uništavanja toga istog prostora u kojemu nastaje, podalje od podjele na plemena i klanove, minimalna mogućnost suživota. (...) Kako bismo bolje razmotrili zastranjivanje pristaša neinterveniranja, što je drugi način za ostavljanje slobodnih ruku u Moloch-državi nacional-komunizma, toga izokrenutog zrcala ultraliberalizma, dovoljno je da se sjetimo spominjanja 'evakuacija na izraelski način', izraza na koji se odvažio Regis Debray u svojem članku od 13. svibnja, na što se Bernard Henri-Levy u svojem odgovoru, objavljenome sutradan, radije nije želio ni osvrtati. A referencija koja se spominje poslije one o milijun alžirskih civila koje je Francuska preselila prije oko četrdeset godina, sigurno se odnosi na egzodus Palestinaca poslije izraelsko-arapskoga sukoba iz 1948. Ne gubeći vrijeme na posebnosti obiju situacija, zbog kojih se a priori ne mogu uspoređivati židovska država i Miloševićeva Srbija, zamislimo da je Izrael poslije Jom Kipurskog rata Palestince iz Cisjordanije pokušao odbaciti dalje od Jordana. Ta slika nije nimalo apsurdna. To je bio program rabina Meir Kahane, a preuzela ga je stranka Moledet, stranka najradikalnijih židovskih doseljenika. Dakle, zamislimo da Izrael deportira u Jordan arapski narod s toga teritorija. Zaista ne znam kako bi Amerikanci reagirali u praksi. Ali znam kakve bi oluje izazvali tužitelji poput Badioua i sličnih. I, naravno, imali bi pravo, zbog istih apsolutnih načela i prava koja danas ne žele priznati kosovskim Albancima. Dvije vage, dva utega. Strastvena reakcija, pristrana, ideološka. Daleko smo od ljudske univerzalnosti. Od Kahaninih fantazija do Miloševićeva delirija malen je put. U oba se slučaja radi o sustavu apartheida, s rasističkim temeljima. Samo što ni u kojemu slučaju židovska vlada taj put nije smatrala mogućim, i to zbog jednostavnog razloga što bi taj plan većina Židova ocijenila odvratnim. A to je ono što demokraciju, makar i nesavršenu i nepravednu, odvaja (prema nekim posljedicama) od pristanka na barbarstvo. U članku br. 26 prvog sveska Montaigneovih Eseja, piše da je Plutarh rekao da stanovnici Azije trpe ropstvo i despotsku vlast zato što ne znaju reći jedan jedini slog, a to je 'ne'. (...) Postoje oni koji znaju reći 'ne' i oni koji radije stoji prekriženih ruku. Neka nam ne zamjere oni koji ne znaju reći 'ne', ali Europa je ocijenila da je nužno osloniti se na SAD i reći taj slog beogradskome despotu. A ovi i dalje ostaju zatočenici ubilačkih utopija ovoga stoljeća pri kraju i tvrde da je ovo 'ne' na sramotu cijeloga stoljeća", piše Jean-Michel Delacomptee, profesor na sveučilištu Bordeaux-III.