IT-25. V. CORRIERE-PROTIV INTERVENCIJE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 25. V. 1999. Moje 'ne' jednom pogrešnom ratu "(...)Zašto smo intervenirali na Kosovu? Jer je, govori nam se, jedan krvoločni tiranin provodio etničko čišćenje, ako ne čak i genocid, nad albanskim Kosovarima. No to je u trenutku napada bio proces u namjeri. Istina je da je Milošević Kosovare lišio autonomije i da se koristio čeličnom šakom tlačitelja. No isto je tako istina da je genocid, u danas još nepoznatim razmjerima, zasigurno pojačan NATO-vom intervencijom. Može biti da su bombe dovoljno za pobjedu u ratu. No radi njih se sve više gubi mir. NATO-ve bombe uništavaju jednu zemlju, ubijaju previše nevinih, i prije svega umnožavaju mržnju i želju za osvetom među stranama. Što će biti rješenje? Rambouilletski zbor ustrajava na traženju da se kosovarske izbjeglice vrate kućama. U redu. Zlo je u tome da će se Albanci, po povratku kući, osvetiti Srbima, koji će tada biti istrjebljeni. Osim ako Kosovo ne postane, tko zna na koliko vremena, protektorat NATO-a. Tko zna koliko, jer su sjećanja na mržnju duga, a sjećanja na balkansku mržnju stara su najmanje pet stotina godina. Kako god završio kosovski rat (a nakon dva mjeseca uistinu ne baš humanih razaranja, pod svaku cijenu moramo ga nastojati dokrajčiti), u svakom će se slučaju ova igra zaključiti s negativnim zbirom: problem se pogoršao. I to bez obzira na grješke. Nego iz temeljnog razloga kojega sam naveo; jer su humanitarni ratovi u svojoj biti pogrešni. Točka koja je do sada izbjegla polemici je da humanitarni rat pokreću izopačene pobude. Jedna izopačena pobuda je kada se nagrađuje onoga tko trebao biti obeshrabren. U slučaju bivše Jugoslavije pitanje je: tko je izvukao korist iz ovog 'potpomognutog' građanskog rata koji ju je razbio? Da li mnoštvo naroda koji su je nastanjivali? Rekao bih da nisu. Svi su siromašniji nego prije (i sada žive u političkim entitetima koji nisu gospodarski održivi), svi žive među ruševinama i ratnim razaranjima, svi se još više mrze. Hrvatska je na razne načine deportirala i masakrirala u krajini 200.000 Srba. U Bosni je rješenje bilo da se stvore tri slaba etnička entiteta: Hrvati u Hercegovini, Muslimani u Sarajevu, Srbi u paljanskoj republici. Domu se u Bosni gotovo nitko nije vratio, a Bosanaca primoranih da se odsele više je od milijun. A (a da se ne ubroje Kosovari) zbir izbjeglica, koje nitko ne priznaje i ne želi, kreće se oko dva milijuna. Oni koji su se dobro izvukli iz tolike katastrofe su oni koji su je potaknuli: pobornici etničkih država kojima sada zapovijedaju, odnosno razni novi državni čelnici (koji moralno nisu bolji od Miloševića) s novom nomenklaturom koju su sa sobom doveli na vlast. Prvi izopačeni poticaj je dakle došao priznavanjem etničkih država, odnosno točnije, načela da svaka etnija (ili i svaka vjera) ima pravo na svoju državu i da međunarodna zajednica treba slijediti to načelo. Jadni mi!(...) Na stranu Afrika, periferija bivšeg Sovjetskog Saveza puna je bomba spremnih da eksplodiraju. Na sreću, nitko nema volje raspravljati o međunarodnoj humanitarnoj intervenciji protiv Rusije, a niti protiv Kine (radi Tibeta), Indije i Pakistana (makar se tamo međusobno kolju muslimani i hindusi). Dakle svijet je pun žarišta požara. A jugoslavenski slučaj riskira da ih potakne. Clinton se pravi čvrst jer je bio slab u seksu, a Blair, mladenački ushićen svojim uspjehom, pravi se prvi u razredu. Obojica se međutim pokazuju malim ljudima pred problemima koji su mnogo veći od njih. Njima je važno spasiti obraz(...)", piše Giovanni Sartori.