ES 13. V. EL MUNDO - NESPOSOBNI NATO

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 13. V. 1999. 50 dana rata, 50 dana strašne nesposobnosti "Ako je nešto jasno poslije 50 dana od početka NATO-vih napada na Jugoslaviju, onda je to činjenica da savezničke snage gube rat, bez obzira na njihovu sve veću okrutnost. Jučerašnji je dan obilježen najsnažnijim bombardiranjima od početka sukoba. Svejedno je, jer sve je sada jasno, a jedina je nepoznanica koliko će NATO zasladiti svoj poraz, tj. hoće li se ograničiti na prikrivanje činjenice da prihvaća etničko čišćenje kao gotov čin ili će uspjeti dobiti nekakav privid malo uljepšanog sporazuma. Ono o čemu sigurno više ne treba raspravljati jest to da ciljevi koje je NATO spominjao, opravdavajući svoju vojnu intervenciju (zaštita prava kosovskih Albanaca na njihovoj vlastitoj zemlji i prisiljavanje Miloševića da prihvati uvjete iz Rambouilleta) nisu postignuti. Prvo nije postignuto zato što sada na Kosovu jedva da i ima Albanaca, a drugo zato što Milošević ne popušta, a ni ne namjerava popustiti. Ako baš treba reći istinu, najgore nije to što se ništa nije postiglo, nego što je sada sve još i gore nego prije. Mjesec i pol prije još se moglo nagađati s hipotezama prema kojima će golema vojna sila Atlantskog saveza i mogućnost provođenja kopnene intervencije na tlu same Jugoslavije ostaviti dojam na beogradski režim i prisiliti ga da se pametnije ponaša. Mnogi su Miloševića nazvali samoubojicom kad je odlučio prezirati prijetnje i pojačati etničko čišćenje na Kosovu. 'Rambouillet sada više ništa ne vrijedi. Sada Milošević mora pasti', govorili su NATO-vi vođe. Ali u praksi se pokazalo da je beogradski tiranin u pravu. I sam je u razgovoru za naš list rekao što je ključ za sve što se dogodilo. NATO je želio pobijediti u ratu bez ijednog mrtvog vojnika, a on, naprotiv, može na kocku staviti toliko srpskih života koliko to bude potrebno, i vojničkih i civilnih. I igrao je iskorišćujući tu prednost, a rentabilizirao ju je savršeno cinično i djelotvorno. NATO je na sramotan način ušao u rat i zamislio njegovo vođenje na glup način. Nije dobro predvidio moguće preokrete, nije do kraja proučio očite opasnosti, nije analizirao kakve bi taj rat mogao imati posljedice na stanje u svijetu. Teško je i pojmiti kako je moguće da su njegovi vođe tako nesposobni. Što su postigli a priori isključivanjem mogućnosti provođenja kopnene intervencije? Zašto su uveli embargo ako ga nisu spremni i provesti? Gdje su sada ti slavni helikopteri Apache? Sada ubiru plodove svoje jadne nedjelotvornosti. Njihove 'sporedne štete' ponavljaju se svakoga dana. Opravdavaju ih time što pokreću brojne napade i s velike visine. Kao da ih to može opravdati. Ni trogodišnje srpske djevojčice, ni srpski zaljubljeni parovi, ni srpski ili albanski putnici u autobusu ili traktorima nisu krivi za NATO-ov strah od približavanja svojih zrakoplova tlu. Tragične pogrješke NATO-vih snaga nisu uzrokovale samo humanitarne katastrofe. Pretvorile su se i u strateški važan čimbenik. Jer, prije samo mjesec i pol, velika većina zapadne javnosti bez ikakvih bi ograda poduprla vojnu kopnenu operaciju u Jugoslaviji. Sada, nakon što su vidjeli s kakvom se lakoumnošću NATO služi svojim sredstvima za ubijanje i razaranje, svi su postali nepovjerljivi. Sada NATO ne može više dobiti potporu naroda. Vođe Atlantskoga saveza potratili su povjerenje javnosti, kako na političkom polju, tako i kad je riječ o vojnoj djelotvornosti. A panorama je razočaravajuća. Na međunarodnoj razini, postignuto je dodatno zamrsivanje stanja u Rusiji i napredovanje ultranacionalista koji pozivaju na iskazivanje slavenske solidarnosti i obranu okružene Jugoslavije. Nespretno bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu dalo je prigodu kineskoj vladi da opravdava obranu Miloševića... pružajući mu usput neprocjenjivi argument - mogu odgovoriti onima koji ga napadaju, i s pravom, da sustavno krše ljudska prava. Istodobno se postiglo i to da je UN pao najniže u povijesti, a Europska unija čini se sivom i loše nacrtanom, bez osobnosti i vlastite politike. Kod takvog stanja stvari, politika Aznarove vlade nema nikakvoga smisla, budući da se ograničava na pljeskanje i opravdavanje kad dođe zapovijed iz Bruxellesa, tj. iz Washingtona. Moramo se usprotiviti tome zlu i zatražiti odgovornost za počinjenu štetu. I treba podsjetiti Europu na to da i ona ima vlastiti glas u ovome mučnom sukobu. Glas koji mora biti u skladu s njezinim interesima, a oni nisu nužno jednaki onima iz anketa i mjerenja popularnosti koje pokazuje Bijela kuća. A u međuvremenu, ne zaboravimo da cijela ova drama ima i svoje žrtve. Mnoge. Među kosovskim Albancima, u što nema sumnje, ali i među Srbima", piše u uvodniku lista.