NJ 6.V.SZ: MILOŠEVIĆA TREBA SVRGNUTI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. V. 1999. Milošević mora biti svrgnut "Kada bi postojala mjerna jedinica za politički napredak, svijet bi bio daleko pregledniji. Kada bi napredak bilo moguće mjeriti kilometrima koje političari prijeđu u potrazi za rješenjima, ovih bi dana putujuća diplomacija prevalila dobar dio puta prema miru na Kosovu. Kad bi se kao mjerilo uzeo broj i trajanje prijateljskih rukovanja, zaključili bismo da zasigurno predstoji veliki uspjeh. No, slike varaju. Nisu važni puki aktivizam i termini za fotografiranje već rezultati i sporazumi, koji su i nakon 43 ratna dana na Kosovu jako daleko. Naime, političke i vojne bitke vode se na dvije različite bojišnice. Cilj rata jest povlačenje oružanih snaga Beograda s Kosova i siguran povratak Albanaca u domovinu (dakle, pod zaštitom međunarodne zajednice). No, u politici Beograd izgleda kao daleka veličina na obzoru. Koncentracija je usmjerena na Moskvu. Iako je takav pristup možda važan i ispravan, postoji opasnost da se politika nađe u začaranom krugu koji nema nikakvih dodirnih točaka s Beogradom. To ni u kom slučaju ne znači da diplomatska nastojanja nisu vrijedna napora koji su u njih uloženi. No, njihove šanse za uspjeh treba realno procijeniti. Cilj je postizanje jedinstvenog nastupa međunarodne zajednice - uključujući Rusiju - prema Beogradu. Turneja američkog predsjednika Billa Clintona po Europi pokazuje da čak i sami NATO-partneri imaju problema s jedinstvenim nastupom. Naime, ta turnera signalizira hitno rješavanje nevolja, zapravo je riječ o hitnoj operaciji koja bi u prvom redu trebala potaknuti pokolebane Nijemce da ustraju. Koliko će, dakle, teže biti uključiti u proces i Ruse? I što bi se time uistinu dobilo? Angažman posebnog izaslanika Viktora Černomirdina zaslužuje, naravno, potporu. Moskvu treba pohvaliti što se nakon početne prijeteće vike - najava o prekidu odnosa s NATO-m i kojekakvih ratnih prijetnja - očito ponovno vraća konstruktivnoj ulozi u sukobu na Kosovu. Osim toga, Moskva može zabilježiti kao svoj uspjeh i današnji sastanak ministara vanjskih poslova članica skupine G-8 u Bonnu, organiziran na prijedlog Rusije. U idealnom slučaju, diplomaciji bi se mogao otvoriti put prema Vijeću sigurnosti UN, koje Moskva više ne bi blokirala. U tom bi slučaju postojala mogućnost osude postupanja Beograda prema Albancima, poduprte zelenim svjetlom Rusije, te bi Vijeće sigurnosti možda moglo jednoglasno zatražiti zaštitnu postrojbu s mandatom UN za Kosovo. Time bi Jugoslavija bila potpuno izolirana - ali mir još ni izdaleka ne bi bio uspostavljen. Naime, za mir nije dovoljno samo rusko odustajanje od veta. Nužno je zeleno svjetlo Srba. Ne treba pak očekivati da će ovi odustati od svoje primitivne izolacije samo zato što su iznenada izgubili rusku retoričku vatrogasnu zaštitu. Napokon, Beograda se nije snažno dojmila ni rezolucija UN br. 1199, koja je - uz potporu Rusije - pozvala Srbe da se povuku s Kosova. Ni na pregovorima u Rambouilletu ruska masaža nije uspjela omekšati krutost srpskog vrata. Stoga sada nije dovoljno da politika bude usmjerena isključivo na uključivanje Rusije - ona mora izravno na metu uzeti Beograd i biti ciljano usmjerena na središte moći. Čovjek u središtu zove se Slobodan Milošević. Drugim riječima, politika mora svojim ciljem proglasiti svrgavanje despota. No, gotovo nitko na Zapadu nema hrabrosti za jasnu definiciju tog cilja. Njemački ministri Rudolf Scharping i Joschka Fischer ne zaziru, doduše, ni od kakve oštre formulacije ili osude, proglašavajući Miloševića ratnim zločincem i 'mesarom u kosovskoj klaonici'. No, njih dvojica istodobno ne žele isključiti mogućnost ponovnog pružanja ruke jugoslavenskom predsjedniku čim ovaj odloži svoj smrtonosni alat. Uzor je daytonski mirovni sporazum, kojim je Milošević nakon rata i 200 tisuća žrtava uzdignut na razinu mirovnog kneza. Danas i na Kosovu strahuju da sklapanje mira neće biti moguće bez sudjelovanja ratnog huškača. Taj strah blokira i istodobno djeluje - što je daleko gore - kao neka vrsta samoostvarujućeg proročanstva. Strah Zapada podupire strašni sustav kojim Milošević na unutrašnjoj pozornici osigurava svoju vlast. Naime, sve dok svi u Srbiji moraju polaziti od pretpostavke da će Predsjednik ostati svemoćan i nakon rata, zbijat će redove oko njega i neće biti prosvjeda protiv njegove politike koja vodi u katastrofu. Kada bi Zapad pak jasno naglasio da s Miloševićem, koji je u ovom desetljeću izazvao četiri rata, nije moguće sklapati mir, primitivna srpska utvrda možda bi se raspala iznutra. Naime, miljenici režima mogli bi birati žele li pasti zajedno s Miloševićem ili ga možda i sami gurnuti. Kritičarima sustava moglo bi pak biti dokazano da NATO uistinu ne vodi rat protiv srpskog naroda već protiv njegova zločinačkog režima", zaključuje Peter Muench.