DE-US-YU-VLADA-DIPLOMACIJA-OBRANA-Vlada-Diplomacija-Obrana-Ratovi NJ 5.V.SZ:KOSOVO ZA UTJECAJ U WASHINGT. NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG5. V. 1999.Privid ofenzive"U Washingtonu strogo odvajaju dvije obale rijeke Potomac. Na jednoj obali
nalazi se impozantni kameni peterokut, Pentagon, s čijeg glavnog ulaza vidite drugu obalu: spomenike velikim predsjednicima, Kapitol i zgradu vlade. Negdje u tom pravokutniku zgrada nalazi se i Bijela kuća, koja se, doduše, iz Pentagona ne vidi.Ovih predivnih proljetnih dana prolaznik ima priliku vidjeti kako nemali broj od ukupno nekoliko tisuća namještenika Pentagona - ipak najveće vladine zgrade na svijetu - stručno ocjenjuje letjelicu koja je postavljena na pravoj strani rijeke kao da prkosi, usmjerivši laserske glave svojih raketa prema drugoj obali. U Pentagonu često kažu da ne razumiju 'one na drugoj obali', a kada netko želi biti posebno oštar na jeziku, reći će: 'To je njihov rat'.Da, na Balkanu i dalje bjesni rat, a 'noževi su izvučeni iz korica - posvuda u Washingtonu', kaže jedan visoki dužnosnik. U gradu koji je daleko od bacanja bomba, ali će u njemu biti donesena odluka o
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
5. V. 1999.
Privid ofenzive
"U Washingtonu strogo odvajaju dvije obale rijeke Potomac. Na
jednoj obali nalazi se impozantni kameni peterokut, Pentagon, s
čijeg glavnog ulaza vidite drugu obalu: spomenike velikim
predsjednicima, Kapitol i zgradu vlade. Negdje u tom pravokutniku
zgrada nalazi se i Bijela kuća, koja se, doduše, iz Pentagona ne
vidi.
Ovih predivnih proljetnih dana prolaznik ima priliku vidjeti kako
nemali broj od ukupno nekoliko tisuća namještenika Pentagona - ipak
najveće vladine zgrade na svijetu - stručno ocjenjuje letjelicu
koja je postavljena na pravoj strani rijeke kao da prkosi,
usmjerivši laserske glave svojih raketa prema drugoj obali. U
Pentagonu često kažu da ne razumiju 'one na drugoj obali', a kada
netko želi biti posebno oštar na jeziku, reći će: 'To je njihov
rat'.
Da, na Balkanu i dalje bjesni rat, a 'noževi su izvučeni iz korica -
posvuda u Washingtonu', kaže jedan visoki dužnosnik. U gradu koji
je daleko od bacanja bomba, ali će u njemu biti donesena odluka o
nastavku ili završetku rata, zavladala je gotovo dramatična
napetost. Gledano iz političke perspektive, u Washingtonu će biti
donesena odluka i o povijesti rata, i o političkim konzekvencijama
i o dobitnicima i gubitnicima. Naime, u glavnom gradu SAD politika
se kao ni u jednom drugom glavnom gradu vodi bez obzira na gubitke -
karijere se uništavaju ili strmoglavo uzdižu neslućenom
brutalnošću.
Noževi su izvučeni iz korica jer treba pronaći krivce za političku i
vojnu dilemu u kojoj se nalazi NATO te o kojoj inače tako promišljen
senator Lugar ovog trena u plenarnoj dvorani Visokog doma uzvikuje
sljedeće riječi: 'Izgubimo li ovaj rat, tada smo beznačajni. Pasti
neće samo Predsjednik - u ratu su i same Sjedinjene Države'. Ovog
ponedjeljka Predsjednik je ponovno u središtu prave bure, što se
možda nazire i iz dubokih kolobara oko njegovih očiju. Clinton je
toga dana obaviješten da ne može voditi rat protivno deklariranoj
volji građana koji su emocionalno iscrpljeni nakon školskog
pokolja u Littletonu.
Njegov glas zvuči već gotovo očajno dok novinarima na uvijek ista
pitanja daje uvijek iste odgovore: ne, uvjeti za primirje
jednostavni su; ne, kompromisa neće biti; ne, krivac je Milošević.
'Ne znam što bih još rekao. Već sam sve rekao', govori Clinton.
Interno je Predsjednik navodno doživio pokoji napad bijesa a navode
se sljedeće njegove riječi: 'Opsceno je tvrditi da smo mi izazvali
sve ovo'. No, moguće je da Clinton baš i nije euforično pozdravio
velečasnog Jessea Jacksona nakon njegova povratka iz oslobodilačke
misije jer se ovaj počeo hvatati svakog mikrofona kako bi utažio
svoju glad za javnim priznanjem. Pritom velečasni Jackson razara
vjerodostojnost NATO-a i ne gubi riječi na počinitelja genocida,
cinika i ateista s kojim je netom u Beogradu medijski efektno
izmolio molitvu.
Odmah nakon Jacksona svoj dolazak u Ovalni ured najavljuje ruski
posrednik Černomirdin, kojeg Clinton hvali i udvara mu.
Predsjednikove riječi uistinu sadrže tihe zvukove spremnosti na
kompromis - primjerice, u priznanju da će bombardiranje biti
obustavljeno ako se jugoslavenske postrojbe počnu povlačiti.
Upravo taj prijedlog iznio je već prije nekoliko tjedana njemački
ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, ali je u Washingtonu
požnjeo oštre prigovore. Osim toga, Clinton priznaje da bi određenu
ulogu u mirovnoj misiji mogle odigrati i ruske i ukrajinske
postrojbe. Registrirano je također da je Milošević u međuvremenu
nagovijestio da je spreman dopustiti 'lako naoružanje za
samoobranu'. Diplomati će sve to proglasiti žestokim političkim
manevrima - ali javnost baš i neće primijetiti opisane krzmave
pokušaje približavanja.
Zanimljiva je u prvom redu pojedinost da Clinton u aktualnoj krizi
snažno održava distancu prema najbližim savjetnicima, koji se
obično jutrom sastaju u drvom obloženoj Situation Room,
zapovjedničkom bunkeru Bijele kuće. Taj krug ljudi naziva se The
Small Group - malenom skupinom, a čine ga ministrica vanjskih
poslova Madeleine Albright, ministar obrane William Cohen,
ravnatelj CIA-e George Tenet, savjetnik za sigurnost Sandy Berger i
načelnik glavnog stožera Henry Shelton. Oni čine Clintonov ratni
kabinet, ali Predsjednik izbjegava preveliku bliskost sa
stručnjacima - možda uz iznimku Sandyja Bergera - i to baš zato što
su u Washingtonu noževi izvučeni iz korica, a još se ne može
nazrijeti tko će biti pobjednik te interne borbe za vlast.
Cohen i Albrightica - ministar obrane i ministrica vanjskih poslova
a time i dvije riječne obale - već tjednima vode raspravu tko je
zapravo kriv za aktualni vojni i politički škripac. Nakon šest
tjedana rata moguće je u grubim crtama skicirati da se vojska od
samog početka žestoko opirala ograničenim zračnim napadima, ali da
je prevladala Madeleine Albright i njezin standardni argument da će
Milošević već popustiti kada osjeti oružje - kao u Bosni i
Hrvatskoj. Vojni stručnjaci dokumentirali su pak razne sastanke
šefova pojedinih rodova oružanih snaga i glavnog stožera na čelu sa
Sheltonom, koji su povremeno održavani u dobro zaštićenom bunkeru
ispod Pentagona - nazvanom 'tank'. U tom su bunkeru generali
službeno u zapisnik iznijeli svoje dvojbe, izjavivši da zračni rat
sam po sebi drže nesvrhovitim, a rat na terenu neizvedivim.
S druge obale rijeke u tom je trenutku već tjednima iz ministarstva
vanjskih poslova dopirao zvuk bubnjeva dok je jastrebovita
ministrica posrtala iz jedne krize u drugu, sužavajući neprekidno
svojim političkim nezgrapnostima - u tom se kontekstu gotovo uvijek
na prvom mjestu spominje njezin nastup na mirovnoj konferenciji u
Rambouilletu - opcije svoje zemlje. Clinton je u to vrijeme još bio
zaokupljen završnom fazom impeachmenta i nije vodio računa o
nadolazećoj oluji.
Gospođa Albright iskoristila je vakuum i pokrenula ofenzivu.
Noževi se danas nose već tako otvoreno da se glasnogovornik
ministrice vanjskih poslova na konferenciji za novinstvo mora
braniti zanimljivim riječima da aktualni rat nije - kao što svi
tvrde - rat Madeleine Albright. Stav gospođe Albright neprekidno
pripisuju njezinu mladenačkom iskustvu iz totalitarnog režima,
povijesti njezine obitelji, koja je pod diktatorom Hitlerom
otjerana u koncentracijske logore. Stoga s njom nije moguće voditi
politiku stišavanja napetosti, tvrde biografi. No, novinar Michael
Dobbs, koji je upravo objavio knjigu o njoj, otkrio je također da je
gospođa Albright bila jako slabo cijenjena u svojoj ranijoj
karijeri u Vijeću nacionalne sigurnosti za vrijeme Jimmyja
Cartera. Tada je imala ured bez prozora u podrumu ispod Ovalnog
ureda, a 90 posto kolega ocjenjivalo je na internim karijerističkim
hit-listama da nikada neće postati ministricom vanjskih poslova.
U međuvremenu je njezin utjecaj u krizi snažno opao. Doduše,
gospođa Albright gotovo svakodnevno telefonira s kolegama u Europi
i održava bliske kontakte s ruskim ministrom vanjskih poslova, ali
Bijela Kuća imenovala je vlastitog povjerenika za izbjeglice, a
kontakte sa Senatom bolje održava nekadašnji senator Cohen, čovjek
s druge obale. Pritom valja napomenuti da se taj Villiam Cohen ovih
dana pojavio na jednoj vrtnoj zabavi u Georgetownu, pozirajući za
fotografiranje s Robertom McNamarom. Ovaj je bio njegov prethodnik
na dužnosti za vrijeme rata u Vijetnamu. Neki gosti nisu se mogli
oteti nejasnom osjećaju koji je probudilo sjećanje na Vijetnam: još
jedan rat, izgubljen u džungli politike.
Sve to objašnjava zašto je na tratini pred Pentagonom parkiran
helikopter 'Apache', simbol vojne snage, decentni signal drugog
oblika ratovanja - kada bi se samo smjelo. Vojni dužnosnici
smatraju da - kada se već suprotno njihovim savjetima krenulo u rat
- treba upotrijebiti nadmoćnu vatrenu snagu NATO-a. No, drama oko
helikoptera, zahtjev za njihovom upotrebom i odgoda pokazuju kakvi
su politički interesi dotaknuti, pokazuju strah od rata na terenu i
bojazan od usisnog učinka. Naime, taj helkopter prilično dobro
simbolizira mlakost rata.
Sada svi stoje oko njega, diveći se njegovoj vitkoj silueti i
uređajima za noćno promatranje koji su poput fasetiranog oka muhe
montirani na nosu helikoptera i automatski slijede svaki okret
pilotove glave. Jasno se naziru rakete tipa Hellfire, a jedan
narednik u šali primjećuje da su usmjerene ravno na parkiralište za
novinare i u produžetku na ministarstvo vanjskih poslova. Doduše,
ne treba se brinuti - napokon, to je tek privid, dodaje on" na kraju
reportaže Stefana Korneliusa.